Belgija kao novi alibi: Kako HDZ konstitutivni narod pretvara u manjinu

Kada neki političar ili javna ličnost neko rješenje za Bosnu i Hercegovinu nazove „najelegantnijim“, ne preostaje ništa nego se zapitati šta je iz tog prijedloga izostavljeno kako bi djelovao tako jednostavno. Nedavno je zastupnica u Evropskom parlamentu Željana Zovko ponovo ustvrdila da bi hrvatska izborna jedinica, odnosno „izborna jedinica na hrvatskom jeziku", kako ju je izabrala nazvati, pomirila građanski i etnički princip. Prije ovoga, „zgodan primjer" bila je  Švicarska, a sada kao dokaz navodi Belgiju, gdje birači, prema njenom objašnjenju, biraju listu na jeziku zajednice kojoj smatraju da pripadaju.

Belgija, međutim, nema ono što Zovko pokušava proizvesti u Bosni i Hercegovini. Belgijska federacija nastala je postepenom preobrazbom nekada unitarne države, kroz šest ustavnih reformi između 1970. i 1993. godine. Čine je tri teritorijalne regije – Flandrija, Valonija i Brisel – te tri jezičke zajednice: flamanska, francuska i njemačka govorna zajednica. Regije upravljaju poslovima vezanim za teritoriju, dok su zajednice nadležne prvenstveno za kulturu, obrazovanje i upotrebu jezika. Te se strukture preklapaju, naročito u dvojezičnom Briselu. Belgijski sistem nije ni zamišljen kao jednostavna podjela zemlje između naroda, već složena mreža teritorijalne i jezičke autonomije koja se razvijala decenijama. 

Ono što Zovko opisuje odnosi se, uz to, prvenstveno na belgijske izbore za Evropski parlament, jedinu instituciju Evropske unije čije članove građani država članica biraju neposredno. Parlament s Vijećem EU usvaja evropske propise i budžet te nadzire rad Evropske komisije, ali nema nikakva posla niti ovlasti uređivati izbor članova Predsjedništva BiH.

Belgija na izborima za taj parlament ima nizozemski, francuski i njemački jezični izborni kolegij. Nazvati ih jednostavno flamanskim i valonskim bilo bi netačno, jer oba naziva vezuju kolegij za regiju, dok se kolegij zapravo definira jezikom liste za koju se birač opredijeli, a ne mjestom njegovog prebivališta. Mogućnost izbora između nizozemskih i francuskih jezičkih lista postoji uglavnom u Briselu i nekoliko općina s posebnim jezičkim statusom, dok ostalim biračima kolegij određuje teritorija na kojoj žive. Belgija, osim toga, nema kolektivno Predsjedništvo niti zasebnog flamanskog i valonskog člana. Šef države je nasljedni monarh, kojeg ne bira nijedna jezička zajednica, pa u belgijskom sistemu ne postoji institucija uporediva s načinom izbora Predsjedništva BiH.

Zovko, uostalom, u tom parlamentu ne predstavlja Hrvate iz Bosne i Hercegovine, nego je mandat dobila na izborima u Hrvatskoj. Iako formalno djeluje u odborima za sigurnost i odbranu te međunarodnu trgovinu, kao i u Delegaciji za odnose s BiH i Kosovom, njen angažman prema Bosni i Hercegovini godinama se svodi gotovo na jedan jedini zadatak: evropskim institucijama predstaviti HDZ-ovo shvatanje Izbornog zakona kao jedino prihvatljivo rješenje.

Zahtjev za posebnom hrvatskom izbornom jedinicom nije, međutim, izoliran prijedlog, nego najnoviji sloj jednog starijeg obrasca. Manjinska politika traži rješenja modelirana za manjine: zaseban birački korpus, unaprijed osigurana mjesta i zaštitu od većinskog glasa. Upravo takvu politiku vodi Dragan Čović dok tvrdi da govori u ime konstitutivnog naroda.

Jelena Subotić, profesorica političkih nauka na Državnom univerzitetu Georgije u Atlanti, u poglavlju „For the Love of Homeland: Croat Ethnic Party Politics in Bosnia-Herzegovina“, objavljenom u zborniku o politici etničkih manjina u postsocijalističkoj jugoistočnoj Evropi, analizira HDZ BiH i HDZ 1990 kao stranke koje političke interese jedne zajednice povezuju sa zahtjevima za posebnim predstavljanjem i osloncem na susjednu matičnu državu.

Politologinja Aleksandra Zdeb, istraživačica postkonfliktnih društava i modela podjele vlasti, pokazuje, pak, da se potreba za „nečim vlastitim“, nakon neuspjeha da se uspostavi poseban hrvatski entitet, nastavila kroz paralelne institucije i autonomističke zahtjeve. Hrvati su, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, jedan od tri konstitutivna naroda, ali ih HDZ u političkoj praksi predstavlja kao ugroženu zajednicu kojoj je potreban zaseban izborni prostor. Njihov ustavni status nije manjinski; manjinska je politička strategija kojom Čović konstitutivnost pretvara u pravo svoje stranke na trajno zagarantiranu vlast.

Izbor Željka Komšića Čović ističe kao potvrdu da je Hrvatima uskraćeno pravo da biraju vlastitog člana Predsjedništva. Istu tvrdnju će, najvjerovatnije, ponoviti i ako Slaven Kovačević pobijedi na izborima 2026. godine, iako to nije utvrđena pravna činjenica, nego Čovićevo tumačenje. Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da se jedan Bošnjak i jedan Hrvat neposredno biraju s teritorije Federacije BiH; nigdje ne određuje da ih odvojeno biraju pripadnici njihovih naroda.ž

Ustavni sud BiH je u maju 2025. morao izričito pojasniti da se odluka U-23/14, na koju se HDZ i HNS pozivaju kao na potvrdu „legitimnog predstavljanja", odnosila na raspodjelu delegata iz kantona u Dom naroda Federacije BiH. Sud nije odlučivao o izboru članova Predsjedništva niti je Čovićevu interpretaciju proglasio ustavnom obavezom. Sud je, štaviše, pozvao političare da prestanu zloupotrebljavati njegove odluke i pripisivati mu stavove koje nikada nije zauzeo.

Ista pritužba se ponavlja poslije svakih izbora, uvijek bez svježih dokaza: traži se ponovno prebrojavanje glasova, zatim izmjena izbornih pravila - i tako se spor nikada ne okončava.  Svaki rezultat postaje dokaz da je početna strepnja bila opravdana. Komšić za HNS nije samo protivnički kandidat, nego stalni povod za obnavljanje ove teme, čime Čović izbjegava da odgovori za vlastiti učinak na vlasti. Kad bi taj spor bio zaključen, HNS bi morao ponuditi bilans vlasti - bilans kojeg, godinama poslije preuzimanja ključnih resora u Federaciji BiH, još uvijek nema.

U Bosni i Hercegovini jezik ne može poslužiti kao pouzdana granica između biračkih zajednica, kakvu Zovko implicitno pretpostavlja. Bosanski, hrvatski i srpski službeni su jezici, međusobno razumljivi i nisu vezani za jasno razdvojene teritorije. Ustavni sud BiH u djelimičnoj odluci u predmetu U5/98 utvrdio je da u prijeratnoj zemlji nisu postojala teritorijalno odvojena područja jezičkih grupa kakva postoje u pojedinim zapadnoevropskim državama. Takve zone mogle bi se dobiti tek prihvatanjem rezultata progona, etničkog čišćenja i poslijeratne segregacije.

Zbog toga „izborna jedinica na hrvatskom jeziku" problem samo premješta, a ne rješava. Ako svako može birati hrvatsku listu, za njenog kandidata mogu glasati i Bošnjaci, Srbi i Ostali, čime HDZ ponovo ne dobija traženu kontrolu nad biračkim tijelom. Ako pravo glasa pripada samo osobama koje su se izjasnile kao Hrvati, država mora uvesti etničke biračke spiskove i politička prava vezati za nacionalno izjašnjavanje. Ako se jedinica omeđi teritorijalno, riječ je o trećem entitetu pod novim nazivom, sa svim neizbježnim sporovima oko Mostara, srednje Bosne i Posavine, gdje hrvatsko, bošnjačko i srpsko stanovništvo živi izmiješano na relativno malom prostoru.

Federacija BiH već ima deset kantona, Dom naroda, nacionalne klubove i mehanizme zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Problem Federacije BiH nije nedostatak etničkih kočnica, nego njihova pretjerana brojnost i pretvaranje blokade u redovan instrument vlasti. Dodavanje još jednog zatvorenog biračkog prostora ojačalo bi stranačke centrale, a građanima ne bi donijelo funkcionalniju upravu.

Belgijsko poređenje je privlačno iz sasvim drugog razloga. Izraz „treći entitet" nosi politički teret rata, udruženog zločinačkog poduhvata i Herceg-Bosne. „Virtuelna izborna jedinica po belgijskom modelu" zvuči evropski, tehnički i gotovo bezazleno. Cilj je, ipak, isti: stvoriti izborni prostor u kojem će najjača hrvatska stranka, i samo ona, kontrolirati ko smije odlučivati o članu Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.

Prije Belgije, isti argument bio je vezan uz Švicarsku; sutra će, vjerovatno, služiti kao primjer neka nova zemlja-alibi. Željana Zovko i drugi Čovićevi zagovornici iz Belgije preuzimaju samo vanjske obrise sistema, a ne njegovu suštinu, niti je belgijski model ponuđen radi funkcionalnijeg uređenja Bosne i Hercegovine. On služi samo tome da stari zahtjev za etničkim razgraničenjem dobije evropski izgled.