Gadafijeva ženska garda i HDZ-ovke: Čović zadržava moć, političarke preuzimaju rizik

Kada je 6. jula Darijana Filipović predala Centralnoj izbornoj komisiji 34 kandidatske liste HDZ-a BiH s više od 400 imena, među njima nije bilo Dragana Čovića. On se nije našao ni među kandidatima u utrci za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, jer je stranka još u aprilu upravo Filipović jednoglasno izabrala za svoju kandidatkinju. Čovićev izostanak s lista, međutim, ne znači i njegovo povlačenje nego jasno pokazuje da njegova politička moć više nije vezana isključivo za to hoće li birači zaokružiti njegovo ime.

U jednoj epizodi Pseudo-Kalistenovog Života i djela Aleksandra Makedonskog, Amazonke upozoravaju Aleksandra na nezahvalnu računicu rata protiv njih: izgubi li, pratit će ga sramota čovjeka kojeg su porazile žene; pobijedi li, njegova će slava biti neznatna jer je savladao samo žene. Zamka djeluje zato što Aleksandar mora lično ući u borbu i ponijeti njen ishod. Savremena stranačka politika pruža vođi dodatnu pogodnost: on određuje ko će izaći u arenu, dok izborni rizik snosi kandidat.

U Čovićevom HDZ-u ta je mogućnost prerasla u prepoznatljiv politički obrazac. Borjana Krišto bila je kandidatkinja HDZ-a za Predsjedništvo 2010. i 2022. godine, a za izbore 2026. kandidirana je Darijana Filipović. Pobijedi li kandidatkinja, pobjeda potvrđuje njegov izbor i sistem koji ju je postavio. Izgubi li, poraz ostaje vezan za njeno ime, dok predsjednik stranke dobija novi argument za tvrdnju da Hrvati u postojećem izbornom modelu ne mogu izabrati svoga predstavnika.

Josip Perković iz HDZ-a 1990 taj je obrazac sažeo tvrdnjom da Čović „kada zna da gubi, kandidira žene“, a kada je siguran u pobjedu, kandidira sebe. Formula se ipak čini previše urednom za ono što se stvarno desilo: HDZ je 2006. kandidirao Ivu Miru Jovića, dok je Čović 2018. lično izgubio od Željka Komšića. Posljednje kandidature ipak otkrivaju jasnu asimetriju. Žene izlaze pred birače i preuzimaju najizloženiju ulogu, a čovjek koji ih bira zadržava kontrolu nad političkim tumačenjem rezultata.

Politička psihologija takvu raspodjelu rizika opisuje pojmom staklene litice (engl. glass cliff). Michelle Ryan, Alexander Haslam i Clara Kulich sa Univerziteta u Exeteru utvrdili su da su kandidatkinje britanske Konzervativne stranke na izborima 2005. nastupale u znatno težim izbornim jedinicama od svojih muških kolega. Kada su uračunati izgledi za pobjedu, razlika u njihovom izbornom uspjehu nestala je. Eksperimentalni dio istraživanja pokazao je da ispitanici radije biraju jednako kvalificiranu ženu za teško osvojivo mjesto, dok muškarcu daju prednost kada je pobjeda izgledna.

Kompenzacijske liste otkrivaju još razgranatiji problem. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH tim se putem dodjeljuje 12 od ukupno 42 mandata, sedam iz Federacije i pet iz Republike Srpske, dok u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije kompenzacijski kandidati popunjavaju 25 od 98 mjesta. Liste se ne štampaju na glasačkim listićima, pa birači ne mogu preferencijalnim glasovima mijenjati njihov redoslijed. Stranka prvo mora osvojiti kompenzacijski mandat, ali tada odlučuju pozicije koje je unaprijed odredio njen vrh. Ako je kandidat s kompenzacijske liste već osvojio neposredni mandat, preskače se, a kompenzacijski mandat dobija prvi sljedeći kvalificirani kandidat.

HDZ je na tim listama svojim vodećim političarkama ostavio znatno povoljnije položaje od onoga koji je Darijani Filipović dodijeljen u utrci za Predsjedništvo. Kompenzacijsku listu za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH predvodi Borjana Krišto, a odmah iza nje nalazi se Marina Pendeš; Marijana Rajić zauzima osmo mjesto, pa žene čine tri od osam kandidata. Na listi za Predstavnički dom Parlamenta Federacije prva je Lidija Bradara, druga Delfa Dejanović, a Franka Leko četvrta. I na toj listi žene zauzimaju tri od osam mjesta. 

Staklena litica čini, prema tome, samo jedan dio arhitekture. HDZ uz nju drži i sigurnosnu mrežu, a pristup toj mreži uređuje stranački vrh. Darijana Filipović preuzima neposredni i javno vidljivi rizik predsjedničke kandidature, dok se provjerenim političarkama otvara put na kojem birači ne odlučuju o njihovom međusobnom redoslijedu. Rod ostaje važan dio obrasca, ali položaj pojedine žene zavisi i od njenog mjesta u stranačkoj hijerarhiji. Jedne su izložene neposrednom porazu, dok drugima lojalnost i politička težina donose veći stepen institucionalne zaštite.

Borjana Krišto, Lidija Bradara, Marina Pendeš i Darijana Filipović pritom nisu politički ukras. Imaju stvarnu moć, donose odluke i snose odgovornost za poredak u kojem učestvuju. Tumačenje koje bi ih svelo na Čovićeve marionete oduzelo bi im upravo onu političku sposobnost koju im patrijarhalni pogled tradicionalno osporava. Stranačka zaštita ne poništava njihovu samostalnost, kao što njihova samostalnost ne mijenja činjenicu da o raspodjeli rizika i sigurnijih položaja odlučuje zatvoren vrh stranke. Funkcije se mijenjaju i kandidatkinje napreduju, dok mjesto s kojeg se njihove putanje usmjeravaju ostaje isto.

Upravo spoj velike ženske vidljivosti i nepromijenjenog muškog autoriteta daje smisao poređenju s Moamerom el-Gadafijem koji je u ženskoj gardi pronašao predstavu vlastite revolucionarnosti: žene su nosile oružje i izlazile iz tradicionalnih uloga zato što ih je on navodno oslobodio i postavio uz sebe. Što su žene oko Gadafija bile prisutnije u javnosti, to je njegova figura djelovala impozantnije, dok je kontrola nad ženskim napredovanjem i dalje ostala u muškim rukama.

Čovićev raspored moći proizvodi srodan politički učinak. Svaki uspon njegovih saradnica može poslužiti kao dokaz da promovira žene, dok njihove funkcije zajedno ne stvaraju alternativno središte unutar HDZ-a.

Njegovu poretku nisu potrebne slabe žene. Korisnije su mu snažne političarke čiji uspjesi potvrđuju njegovu otvorenost, dok izborni porazi ostaju vezani prvenstveno za njihova imena. Kompenzacijske liste otkrivaju i drugu stranu tog odnosa: isti vrh koji raspoređuje rizik može provjerenim saradnicama ponuditi institucionalnu zaštitu. Moć žena u HDZ-u zato je stvarna, ali njene granice određuje položaj koji se jedini ne dopušta konkurenciju - Čovićev.

Pseudo-Kalistenov Aleksandar ipak je, na kraju, morao lično ući u borbu. Čović je napravio sistem u kojem drugi izlaze pred birače, dok on raspoređuje rizik i zaštitu. Dovoljno udaljen od svakog ishoda, i pobjedu i poraz može tumačiti kao potvrdu vlastite nezamjenjivosti.