Solidarnost nije transakcija: Bosna, Ukrajina i Kosovo

Rukovanje i susret Volodimira Zelenskog i Aleksandra Vučića u Beogradu donijeli su srbijanskom predsjedniku upravo ono što mu je trebalo: fotografiju na kojoj lider napadnute Ukrajine stoji uz njega, govori o evropskoj budućnosti i pritom prešutkuje Vučićevo odbijanje uvođenja sankcija Rusiji kao prepreku saradnji. 

Zelenski je, međutim, u Beograd došao po ono što je potrebno Ukrajini. Srbija je ponovila podršku njenom teritorijalnom integritetu, uključujući Krim i druga područja koja je okupirala Rusija, dok su dvije zemlje razgovarale o infrastrukturi, energiji, prehrambenoj sigurnosti i završetku sporazuma o slobodnoj trgovini. Beograd je osudio rusku invaziju, ali se nije pridružio sankcijama Moskvi. Riječ je o uzajamno korisnoj diplomatskoj trgovini, a ne o prijateljstvu.

Najsporniji trenutak posjete ipak nije bilo rukovanje, nego odgovor Zelenskog na pitanje može li Srbija i dalje računati na ukrajinsko nepriznavanje Kosova. Ukrajinski predsjednik kazao je da njegova zemlja poštuje teritorijalni integritet svojih partnera i da se stav prema „jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova“ nije promijenio. Potom je zahvalio Srbiji što na isti način podržava teritorijalni integritet Ukrajine.

U toj izjavi Vučić je dobio više nego samim susretom. Ukrajina ni ranije nije priznavala Kosovo, pa u Beogradu nije došlo do nikakve promjene. Ipak, okolnosti u kojima se stari stav ponavlja daju mu novo političko značenje. Jer, Zelenski nepriznavanje Kosova opravdava principom teritorijalnog integriteta, a potom spomene i srbijansko nepriznavanje ruske aneksije Krima, dva historijski i pravno različita slučaja bivaju stavljena u isti kontekst.

Kosovo, naravno, nije Krim. Njegova nezavisnost došla je nakon perioda represije, rata, etničkog čišćenja, međunarodne intervencije, višegodišnje uprave Ujedinjenih nacija i pregovora o konačnom statusu. Kosovo nije postalo dio Albanije, niti je njegova teritorija zauzeta da bi pripala drugoj državi. Međunarodni sud pravde 2010. nije obavezao druge države da priznaju Kosovo, ali je zaključio da deklaracija o nezavisnosti nije prekršila međunarodno pravo.

Krim je, za razliku od Kosova, silom zauzela ruska vojska. Moskva je zatim, u uvjetima okupacije, organizirala referendum i anektirala tu teritoriju. Upravo izjednačavanje ova dva procesa Rusija godinama koristi kao izgovor, predstavljajući svoje osvajanje kao nastavak kosovskog presedana.

Strah Kijeva ipak nije teško razumjeti. Država kojoj Rusija osporava granice zazire od svakog priznanja jednostranog otcjepljenja, i to čak i kada historija, način nastanka i međunarodni kontekst pokazuju da slučajevi nisu usporedivi. Razumjeti taj strah ne znači prihvatiti zaključak koji iz njega proizlazi. Zelenski je mogao ponoviti da se politika njegove zemlje nije promijenila, a da pritom Kosovo ne uvede u istu ravan s teritorijama koje je Rusija osvojila primjenjujući vojnu silu.

Reakcija na Kosovu otuda nije bila bez osnova. Priština se pridružila sankcijama Rusiji i podržavala Ukrajinu iako joj Kijev nije uzvratio priznanjem. Nakon izjave Zelenskog uklonjen je veliki transparent „Free Ukraine“, koji je u centru grada stajao od početka invazije. Povrijeđenost je razumljiva, ali pretvaranje te povrijeđenosti u navijanje za Rusiju nešto je sasvim drugo.

Edi Rama je, čini se, pogodio srž problema kada je odgovorio onima koji su odmah počeli računati koliko su Albanci dali Ukrajini, a šta su zauzvrat dobili. “Sloboda,” napisao je albanski premijer, “ne funkcionira po principu povrata novca. Protivljenje agresiji nije račun koji se cijepa onog trenutka kad žrtva rata donese odluku koja nas razočara.”

Svakako, to ne znači da Ukrajinu treba poštedjeti kritike. Podrška napadnutoj zemlji nije obaveza da se Zelenskom aplaudira pri svakom rukovanju, niti da se svaka ukrajinska vanjskopolitička odluka proglasi ispravnom. Nijedna pogrešna odluka Kijeva, međutim, Rusiji ne daje pravo da ruši ukrajinske gradove, protjeruje stanovništvo i prisvaja tuđu zemlju.

Zelenski griješi u vezi Kosova. Ukrajinsko pravo na slobodu ostaje neupitno. Rama je u jednoj misli uspio zadržati oboje.

Bosna i Hercegovina nema mnogo prostora za moralnu nadmenost prema Kijevu. Ni naša država nije priznala Kosovo, jer za takvu odluku ne postoji saglasnost unutar Predsjedništva BiH. Probosanska javnost može ukrajinski stav smatrati nepravednim, ali bilo bi neuvjerljivo zahtijevati od zemlje pod invazijom ono što vlastita država nije uspjela učiniti ni u miru.

Bosanskohercegovački odnos prema Ukrajini treba, umjesto toga, graditi na vlastitom iskustvu.

U decembru 2020, više od godinu prije početka sveobuhvatne ruske invazije, Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili su sastanak sa Sergejem Lavrovom. Ruski ministar vanjskih poslova prethodno se sastao s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem u Istočnom Sarajevu, podržao zahtjeve za zatvaranje OHR-a i prihvatio tvrdnju da Republika Srpska može određivati vojnu neutralnost, iako je vanjska i odbrambena politika u nadležnosti države.

Komšić i Džaferović time nisu branili Ukrajinu, nego pravilo da velika sila ne može entitet tretirati kao državu, a Bosnu i Hercegovinu kao privremeni zbir teritorija o čijoj se budućnosti razgovara s lokalnim saveznikom Moskve. Rusija je kasnije u Ukrajini pokušala primijeniti sličan obrazac, samo u daleko nasilnijem obliku: najprije osnažiti separatističke strukture, zatim ih proglasiti državama, a njihovu teritoriju na kraju pripojiti sebi.

Podrška Ukrajini za Bosnu, zbog svega toga, nije pitanje zahvalnosti. Za Kijev, bosanskohercegovačka podrška predstavlja još jedan diplomatski glas protiv ruske tvrdnje da se granice mogu mijenjati silom. Materijalno je skromna, politički podijeljena, a njeno sprovođenje često zapinje. Evropska komisija bilježi da je BiH zadržala punu usklađenost sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, premda provođenje sankcija i dalje otežavaju unutrašnje opstrukcije.

Nama ta podrška znači mnogo više. Ako Rusija zadrži teritorije osvojene vojskom i takav ishod nametne kao prihvatljiv mir, poruka neće ostati na istoku Evrope. Čut će je svako ko Bosnu i Hercegovinu smatra nedovršenom državom i čeka povoljniji odnos snaga da ponovo otvori pitanje njenih granica.

Bosanski stav zato se ne bi trebao mijenjati prema tome s kim se Zelenski rukovao, je li Kijev priznao Kosovo ili hoće li ga ikada priznati. Ukrajina nam ne duguje političke odluke skrojene po našoj mjeri. Mi sebi dugujemo dosljednost načelu koje štiti i Ukrajinu i Bosnu i Hercegovinu: granice se ne smiju prekrajati tenkovima, ratni zločin ne zastarijeva, a okupacija ne postaje pravo samo zato što je agresor dovoljno dugo zadržao otetu teritoriju.

Zelenski griješi u vezi Kosova. Rusija i dalje vodi osvajački rat. Bosanskohercegovačka vanjska politika trebalo bi da zna prihvatiti i nositi se sa obje činjenice istovremeno, i da iz njih izvuče isti zaključak koji je 2020. već jednom izveden u Sarajevu.