Dvije Željane Zovko: Anatomija jedne karijere

Neke političke biografije slijede jednostavan tok, dok druge pokazuju kako se lojalnosti mijenjaju kroz vrijeme: ko daje mandat, kome se odgovara i čiji se interes prikazuje kao “javna istina”. Kod Željane Zovko tu nastaje slika o “dvije Željane”, ne zbog moralne promjene, već zbog promjene funkcije koja donosi novi jezik, novu disciplinu i novu publiku.

U diplomatskoj funkciji osnovno pravilo nalaže provođenje državne politike i poštivanje institucionalnih instrukcija. Ambasador djeluje prvenstveno kao instrument, odnosno kanal za prenošenje poruka između najviših instanci, često bez mogućnosti za izražavanje ličnog stava. Službena dokumentacija i saopćenja iz ambasadorskog mandata Željane Zovko pokazuju da izrazi poput “u skladu sa dobijenim instrukcijama” predstavljaju ključnu operativnu normu diplomatske hijerarhije, a ne samo formalnost.

Odnos između institucije i njenog predstavnika najbolje se objašnjava kroz teorijski okvir principal/agent. Principal (institucija, stranka ili klub) postavlja cilj i mandat, dok agent provodi zadatke uz neizbježnu asimetriju informacija i različite oblike kontrole. Promjena principala mijenja i logiku lojalnosti: diplomatija zahtijeva izvršenje instrukcija, dok parlamentarna politika nagrađuje narativ i koalicijsku dinamiku. Stoga “dvije Željane” predstavljaju promjenu ugovora delegiranja, a ne psihološku transformaciju.

Za analizu promjene jezika i ponašanja ključan je koncept habitusa, koji je razvio francuski sociolog Pierre Bourdieu. Ulaskom u instituciju, diplomat internalizira njen habitus, odnosno skup trajnih dispozicija, jezičkih obrazaca i nesvjesnih navika koji ga čine integriranim članom tog polja. Ovaj proces predstavlja zanat poslušnosti sistemu, kako ga definira Henry Kissinger, gdje se unutrašnji konflikti prevode u prihvatljive vanjskopolitičke izraze, a privatna uvjerenja potiskuju u korist službene politike.

U javnim nastupima iz decembra 2025. ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković izjavio je da Željko Komšić nakon izborne pobjede 2006. nije smijenio Zovko s ambasadorske pozicije u Francuskoj i da ju je kasnije imenovao u Španiju, uz napomenu da su “tada vrlo dobro sarađivali”. Iako je to politička izjava, ona je relevantna i za analizu, jer pokazuje kako se ambasadorska funkcija u javnosti percipira kao rezultat političkog potpisa. Danas isti potpisnik, u novoj fazi, može postati meta diskursa.

Ovdje se ne implicira da je Komšić bio njen jedini zaštitnik, niti da se diplomatska hijerarhija može svesti na pojedinca. Ključna je činjenica da diplomatska karijera u Bosni i Hercegovini zavisi od političkih imenovanja i trajanja mandata, zbog čega profesionalni diplomata, neovisno o ličnim preferencijama, djeluje u režimu izvršavanja instrukcija. 

Konkretna uloga ambasadorice posebno je vidljiva u slučaju izručenja ratnog zločinca Veselina Vlahovića – Batka, gdje je opisana kao osoba koja postupa striktno “u skladu sa dobijenim instrukcijama” iz ureda člana Predsjedništva. Sastanak sa sudijom Angelom Paredesom u Alicanteu rezultirao je formalnim “otključavanjem” izručenja, uz izjavu: “Vaš je, vodite ga što prije.” U ovoj situaciji, ambasadorica ne djeluje kao autor stava, već kao izvršilac državne potrebe pretočene u protokol, susret i pravni akt.

Ova logika je vidljiva i u službenoj izjavi pripisanoj Zovko: “Naša dužnost je predstaviti Bosnu i Hercegovinu u najboljem svjetlu, te promovirati mir i stabilnost u regiji.” Diplomatija proizvodi disciplinu, koja se kasnije da politički instrumentalizirati.

Institucionalni okvir je ovdje izuzetno jasan. U slučaju Vlahovića, ambasadorica se opisuje kao osoba koja postupa “u skladu sa dobijenim instrukcijama ureda člana Predsjedništva Željka Komšića”. Ovo predstavlja gotovo paradigmatičan primjer odnosa principal–agent: institucija definira cilj i okvir, dok diplomat izvršava zadatke na terenu. U ovom kontekstu, “Komšić” ne označava ličnu zaštitu, već simbolizira fazu u kojoj Zovko javno koristi jezik institucija, neovisno o ličnim uvjerenjima ili tadašnjoj političkoj dominaciji.

Prlijeomni trenutak u kojem se “dvije Željane” susreću nastaje kada se diplomatsko iskustvo integrira sa stranačkim aparatom. Od tog trenutka, međunarodni prostor postaje arena za političko zastupanje stranačkih interesa, a ne isključivo mjesto predstavljanja države.

U europarlamentarnoj fazi autoriteti postaju jasniji i ideološki definiraniji: politička porodica (EPP), nacionalna stranka (HDZ Hrvatske) i, u bosanskohercegovačkom kontekstu, narativ HDZ-a BiH i njenog lidera Dragana Čovića. U ovom okviru, “Čović” simbolizira drugu fazu, u kojoj se međunarodni resursi, poput mreža, reputacije i protokola, koriste za oblikovanje prepoznatljivog narativa u međunarodnim institucijama, umjesto za smirivanje konflikta.

Ovdje se jasno uočava razlika u političkoj ekonomiji uloga. Diplomatija vrednuje stabilnost izraza i kontrolu štete, dok parlamentarizam nagrađuje narativno poduzetništvo, odnosno jasnu poruku, odlučnu liniju i sposobnost predstavljanja agende široj javnosti.

U knjizi Put prema neslobodi američki historičar Timothy Snyder analizira kako autoritarni i poluautoritarni režimi manipuliraju jezikom i historijskim narativima. Moralistički vokabular, poput izraza 'čistoća', 'žrtva', 'legitimno predstavljanje' i 'opće dobro', transformira politička pitanja u moralne bitke, prikriva interese i delegitimizira protivnike. Ovaj mehanizam je primjenjiv i izvan autoritarnih režima: kada se politički sukob interpretira kao moralno-pravni teatar, kompromis se percipira kao slabost, a rigidnost kao vrlina.

U ovom kontekstu može se razumjeti i motivacija za iznošenje domaćih sporova na međunarodni nivo. Ideološki motiv podrazumijeva da koncept “legitimnog predstavljanja” može mobilizirati birače koji se osjećaju marginalizirano ili ugroženo. Instrumentalni motiv uključuje korištenje međunarodnih kanala za jačanje pregovaračke moći i vidljivosti.

Ova dinamika ne predstavlja nužno nekakvu zavjeru, već odražava strukturu podsticaja.

Željana Zovko je prvi put ušla u Evropski parlament 24. oktobra 2016. kao zamjena za Davora Ivu Stiera, dakle ne kroz novi izborni rezultat nego kroz popunu mandata. Na redovnim izborima 26. maja 2019. na listi HDZ-a osvojila je 9.861 preferencijalni glas. Na izborima 9. juna 2024. dobila je 6.707 preferencijalnih glasova te je izabrana među HDZ-ovih šest osvojenih mandata.

Kod izbora za EP u Hrvatskoj, bitno je naglasiti, birač prije svega glasa za listu, a zatim može dati jedan preferencijalni glas kandidatu na toj istoj listi. Ti preferencijalni glasovi mijenjaju poredak samo ako kandidat pređe prag: u zakonu stoji da se preferencijalni glasovi uvažavaju kad kandidat ima najmanje 10 % glasova svoje liste, i tada ulaze oni s najvećim brojem preferenci.

Početkom 2024. godine, mediji bliski zvaničnom Zagrebu izvijestili su da je, prema nalazima portala i rumunskog think-tanka EU Matrix, Zovko proglašena jednom od najutjecajnijih članica Parlamenta. Međutim, EUmatrix profil pozicionira Željanu Zovko kao zastupnicu ukorijenjenu u EPP/HDZ infrastrukturi, s indikatorom “domaćih veza” (pozicija unutar vladajuće stranke i bliskost premijeru) i brojem prijavljenih sastanaka sa stakeholderima. Ovi podaci više ukazuju na glasačku disciplinu i pozicioniranost nego na dokazanu zakonodavnu “težinu”.

EUmatrix “indeks utjecaja” formira se algoritamski, kombiniranjem formalnih funkcija, procesa (izvjestilac/shadow), glasanja, mrežnih veza i domaćih političkih poluga. Iako je koristan za mapiranje strukturalnog pristupa moći, bez potpune transparentnosti pondera i izvora podataka ostaje indikator, a ne konačan dokaz reputacije ili stvarnog utjecaja, na isti način na koji to isto nije ni broj pojavljivanja na hrvatskom medijskom servisu.

Na primjer, za BiH veoma važnom “Izvještaju Komisije za Bosnu i Hercegovinu za 2023 i 2024” , Thijs Rutten je podnosilac izvještaja, a Tineke Strik izvjestilac u sjeni (ispred političke grupe EFA/Zeleni), dok se Zovko ne pojavljuje među ključnim nosiocima unutar vlastite političke skupine (rapporteur/shadow). U plenarnoj fazi 9. jula 2025. Zovko je glasala za rezoluciju u cjelini, uz protivljenje nizu amandmana, što pokazuje jasno profiliran stav, ali ne i monopol nad procesom.

Potrebno je razjasniti čestu zabludu: Evropski parlament nema nikakvu izravnu zakonodavnu vlast nad Bosnom i Hercegovinom. Utjecaj EP-a na zemlje koje nisu članice Evropske unije ostvaruje se prvenstveno putem “mehke moći” (normativni pritisak, javni signal) i pomoćnih ovlasti (budžet, sporazumi, politička uvjetovanja), a ne kroz direktno nametanje pravila. Stoga se EP često ponaša kao megafon i legitimator, a ne kao “sud” koji donosi presude.

U toj strukturi, Zovko, iako vidljiva, ostaje sporedan glas u odnosu na glavne mehanizme odlučivanja. Njena pozicija jedne od potpredsjednica kluba EPP-a često se interpretira kao značajna poluga moći, ali stvarnost je skromnija: potpredsjedničke funkcije u grupama zavise od unutrašnjih balansa (regionalnih, rodnih i frakcijskih), dok se utjecaj u EP-u mjeri kroz uloge izvjestilaca i “izvjestilaca u sjeni” pozicije, pregovore o kompromisima i sposobnost utjecaja na sadržaj dokumenata.

Na ovom mjestu “druga Željana” jasno se razlikuje od “prve”. U diplomatiji se prenose unaprijed dogovorene poruke, dok se u parlamentu poruke kreiraju, brendiraju i plasiraju. Diplomata održava stabilnost izraza, dok europarlamentarka gradi koalicije kroz jasnije i često oštrije formulacije. Diplomatske poruke obavezuju funkciju, dok stavovi parlamentarca nemaju obavezujući karakter.

Stoga je česta i potencijalno pogrešna pretpostavka da svaki medijski nastup Zovko, posebno u sarajevskim medijima, dobija značaj koji nadmašuje njenu stvarnu moć u evropskoj politici, pa čak i unutar oba HDZ-a. Vidljivost se ne može izjednačiti sa stvarnom političkom moći.