Rodri: Hvala Bogu na fudbalu

Piše: Rodrigo Hernández Cascante (The Players’ Tribune)

(Tekst je izvorno objavljen 2024. godine, nakon što je Rodri sa Španijom osvojio Evropsko prvenstvo. Dvije godine kasnije, u vrijeme objave ovog prijevoda, priprema se za finale Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Državama protiv Argentine — u zemlji u kojoj je kao četrnaestogodišnjak, na minijaturnom laptopu usred šuma Connecticuta, gledao Španiju kako 2010. prvi put postaje prvak svijeta.)

Često se šalim sa saigračima u Cityju kako ne govorim engleski već američki. Vole me zadirkivati, znate? Zbog svega. Obično zbog odjeće. Zbog onoga što nazivaju mojim „dripom“. Ponekad zbog načina na koji govorim. Ali ljudi ne znaju mnogo toga o meni. Jezik zapravo nisam naučio u Manchesteru ili Londonu. Naučio sam ga u šumama Connecticuta. Moje jezičko polazište je američki engleski.

„I know, mayn. Heya. How ya dewin, bro?“ Znate, otprilike ovako.

Obrazovanje je bilo veoma važno u mojoj porodici i otac je oduvijek želio da jednu godinu provedem na razmjeni u američkoj srednjoj školi. Moj fudbalski san to je učinio nemogućim. Zato sam, kada sam napunio 14, otišao u ljetni kamp usred šume u Connecticutu. Čak je i ime „Conn-et-ee-cut“ jednom dječaku iz Madrida zvučalo potpuno ludo. Kada sam stigao, činilo mi se da sam zakoračio u holivudski film. Znate one filmove u kojima djeca odlaze u kamp pokraj velikog jezera, veslaju u drvenim kanuima, penju se na drveće, spavaju u šatorima i pale vatru štapićima? Zaista je bilo tako. Pekli smo marshmallowse i krekere, znate? Na vatri? S čokoladom?

S’mores. Nevjerovatno.

Bez telefona. Bez Wi-Fija. Potpuno sam sâm u novoj zemlji i pokušavam steći prijatelje.

„Hello, I am Rodrigo. I am from Madrid.“

Već čujem kako mi se saigrači smiju.

Na svom lošem engleskom neprestano sam pitao:

„OK, guys, when are we going to play football?“

„Yeah, Rodrigo. We’re playing later. We’re gonna throw the pig skin around.“

A ja razmišljam: „Svinjskom kožom??“

„Come on, bro. Like the NFL.“

Iskreno, nekako mi se svidjelo. Bilo je zabavno.

Ali stalno sam ponavljao:

„I want to play soccer, guys.“

„Sawker? We’re not playing sawker, mayn.“

Kao da nije bilo dovoljno teško, stigao sam upravo pred početak Svjetskog prvenstva 2010. Nisam mogao ni provjeriti internet. Bila je to agonija. U kancelariji u glavnoj kolibi nalazio se mali računar pa sam svakog dana molio voditelje kampa da mi kažu rezultate utakmica. Španija je, ako se sjećate, prvu utakmicu izgubila od Švicarske. Mislio sam da me zezaju.

„Od Švicarske? Ozbiljno? Jeste li sigurni da ste dobro izguglali?“

Vrijeme prolazi, a Španija počinje igrati sve bolje. Dolazi nokaut-faza, oni nastavljaju pobjeđivati. Onda polufinale protiv Njemačke — umirem od neizvjesnosti. Mislim da sam tada bio na izletu kanuima. Stalno sam molio glavnog voditelja:

„Molim te, molim te, možeš li samo saznati koji je rezultat?“

Konačno se vraćamo u kolibe i neko mi kaže:

„Španija je u finalu.“

Nikada se nisam osjećao toliko daleko od kuće, a opet tako blizu nje, ako razumijete šta želim reći.

Za finale sam preklinjao glavnog voditelja da mi dopusti gledati utakmicu na njegovom računaru. Rekao je da može. Onda je donio računar s ekranom od desetak inča. Sjećate li se onih minijaturnih laptopa? Bio je to jedan od njih. Sićušan. A ja razmišljam: Predivan je. Baš me briga. Samo mi dopusti da gledam.

Ne znam kako smo uspjeli jer smo bili usred šume, ali mora da sam pronašao stream koji nije bio sasvim legalan. Tako sam gledao finale okružen Amerikancima koje uopće nije zanimalo šta se to događa.

Kada je Iniesta postigao gol, doslovno sam počeo vrištati. Istrčao sam napolje i pojurio oko jezera.

„Vaaaamoooooosssss!!!!!!!!!! Aaaahahhhhhhhhh ¡¡¡¡¡jajajajajajajaja!!!! ¡Viva España!“

Amerikanci su mislili da sam lud. Samo su odmahivali glavama.

Gledali su me kao da se pitaju: „Čekaj, zar onaj Španac plače? Zbog sawkera?“

Nisu mogli razumjeti šta je to meni značilo. Mislili su da sam lud. A možda i jesam...

Cijelog života živim između dva svijeta. Jedan je fudbal, a drugi „stvarni svijet“.

Saigrači me ponekad zadirkuju zato što sam „normalan“. Smiješno je jer bi vam moja supruga, pa čak i moja mama, rekle da sam posljednja osoba za koju se može kazati da je normalna. Kada je riječ o fudbalu, ja sam ovisnik. Ako sam po nečemu normalan, onda vjerovatno po tome što me ne zanimaju društvene mreže ni patike od 400 funti. Još od djetinjstva jurim za jednim osjećajem.

Nisam govorio: „Želim biti fudbaler da bih imao Ferrari.“ Ne. Želio sam to zato što je ono što su moji junaci radili na terenu činilo da se osjećam živim. Sjećam se da sam imao pet godina. Usred našeg naselja nalazili su se zajednički bazen i malu bašču. Ljeti je sve izgledalo ovako: fudbal, bazen, fudbal, bazen. Kući na ručak. Ponovo u bazen. Ponovo u bašču.

Već s deset godina, ako bih odigrao lošu utakmicu, cijeli dan nisam mogao razgovarati s roditeljima. Bio sam previše ljut na sebe. Siguran sam da me mama gledala i mislila: „Šta mu je, dovraga? To je samo igra.“

Ali meni je fudbal bio gotovo poput droge. Zato sam još kao veoma mlad sklopio dogovor s roditeljima. Ne znam jesmo li ikada zaista razgovarali o tome. Jednostavno se podrazumijevalo. Ako želim slijediti svoj fudbalski san, moram ići i na fakultet.

Kada sam napunio 17 godina, napustio sam Madrid i preselio se u Villarreal, a istovremeno sam se upisao na Univerzitet Jaume I. Prve godine živio sam sa saigračima u domu Villarrealove akademije. Ali kada napunite 18, smatraju vas „starim“ i morate pronaći vlastiti stan.

Mama je predložila:

„Zašto se jednostavno ne preseliš u studentski dom?“

U redu, može.

Tako sam i učinio.

Kada sam se uselio, nisu mogli vjerovati da sam to zaista ja.

„Čekaj, je li to isti čovjek?“

„Guglaj, guglaj.“

„Ma nije moguće da je to isti Rodrigo. Ima mnogo Rodriga. Nije to on.“

Kada vas na televiziji vide u fudbalskom dresu, izgledate drugačije, zar ne? Vjerovatno sam imao i ozbiljan izraz lica.

Neki od njih bili su uvjereni:

„Nije to on.“

Onda sam počeo igrati sve više, a oni su shvatili da sam to zaista ja.

„Čovječe, šta ti uopće radiš ovdje? Sinoć si igrao protiv Barcelone!“

U Španiji igramo igru koja se zove Comunio. To je nešto poput fantasy footballa: kupujete igrače i upravljate svojom ekipom. Svi u studentskom domu igrali su Comunio. Ponekad bih se u subotu navečer vratio s utakmice, oni bi već popili nekoliko piva i dočekali me riječima:

„Bro, hajde! Šta je ono danas bilo? Donio si mi samo tri boda na Comuniju!!! Koji vrag???“

Hahahaha.

„Izvinite! Izvinite!“

To su bile najzabavnije godine moga života. Ne znam zašto, ali čim bih se vratio na fakultet, moj bi se mozak „prešaltao“ u drugi svijet. Studij mi je pomagao da pritisak fudbala sagledam u pravoj mjeri.

Još jedna predivna stvar dogodila se u studentskom domu: upoznao sam svoju buduću suprugu, koja je studirala medicinu. Da vam kažem nešto — nju moji fudbalski pritisci uopće nisu zanimali. Hahaha. Nije željela slušati o remiju protiv Celte iz Viga.

Uvijek me držala čvrsto na zemlji.

„Hej, smiri se, dobro? Smiri se. To je fudbal.“

U očima profesora bio sam samo još jedan student. U Španiji je fakultet — fakultet. Došao si raditi. Kada bih sjedio u svojoj maloj sobi za laptopom, znao sam se toliko udubiti u ono što radim da bih doslovno zaboravio na sve ostalo.

Jednog dana učio sam za ispit ili nešto slično, a telefon mi je bio utišan. Napravio sam pauzu i iznenada shvatio da imam dvadesetak SMS-ova, pedeset poruka na WhatsAppu i deset propuštenih poziva. Pomislio sam: Bože, je li neko umro? Šta se dogodilo?

Zove me saigrač. Javljam se.

„Rodri, gdje si?“

„Kako gdje sam? Ovdje sam. Na fakultetu.“

„Trener te traži. Svi te traže.“

„O čemu govoriš?“

„Igramo protiv Valencije. Svi smo u autobusu.“

Mislio sam da se šale sa mnom.

Rekao sam:

„Ma daj, čovječe, utakmica je suuuutr...“

O, Bože. Ne.

Znate onaj košmar u kojem ste ponovo u školi i zaboravili ste da imate ispit? E pa, to se meni zaista dogodilo. Samo što nije bila riječ o školi, nego o La Ligi.

Rekao sam:

„U redu, recite vozaču da krene. Naći ćemo se u hotelu.“

Čovječe, obukao sam se najbrže što sam mogao, istrčao do automobila i pretvorio se u Jamesa Bonda za volanom svog Opela. Hotel u Valenciji bio je udaljen sat vremena. Dok sam stigao, već su održavali timske sastanke, a ja sam se pojavio s izrazom lica koji govori: „Ker mi je pojeo zadaću.“

Hahahaha. Da vam kažem — taj izgovor ne prolazi ni u fudbalu.

Toga dana su me propisno izribali, ali zaslužio sam. Bilo je to veliko iskustvo iz kojeg sam mnogo naučio jer sam shvatio da moram bolje upravljati svojim dvama svjetovima.

Na svakom koraku svoga puta učio sam iz neuspjeha i dodavao nešto novo. Još jedan dio slagalice. U Villarrealu sam naučio šta znači biti profesionalac. Ne samo fudbaler, već profesionalac.

Kada sam se na jednu sezonu vratio kući, u Atlético, naučio sam šta znači istinska takmičarska žestina. U Villarrealu sam bio veoma dobar s loptom u nogama, ali još sam bio pomalo mekan. Pod Diegom Simeoneom naučio sam šta znači biti negativac. Biti pomalo đubre na terenu. Zaista ulaziti u duele. Zagorčavati život protivničkoj ekipi svih 90 minuta. Bio je to još jedan važan dio slagalice.

Kada mi se narednog ljeta pružila prilika da pređem u City, bio je to san. Prije nego što sam prihvatio ponudu, razgovarao sam sa Sergiom Busquetsom. Rekao mi je:

„Pep? On će od tebe napraviti boljeg igrača. Ali nikada, nikada, nikada neće prestati da te gura naprijed. Nikada nećeš biti završen igrač.“

Sergio je pod Pepom igrao istu ulogu i postigao toliko velikih stvari da sam njegovim riječima mnogo vjerovao. Bio je potpuno u pravu.

Za mene je Pep jedinstven po tome što je uvijek korak ispred. Neprestano se mijenja prije nego što se stigne promijeniti fudbal oko njega. Nikada nije zadovoljan time da nastavimo igrati tačno kao prošle sezone jer će protivnici cijelo vrijeme analizirati tu sezonu. Ne možete osvojiti četiri uzastopne titule Premier lige ako stojite u mjestu. Ili ćete se iznova osmisliti ili ćete umrijeti.

Znate, kada objašnjavam Pepa, uvijek moram govoriti rukama. Moram pronaći stol, ploču ili nešto slično, a onda počnem premještati šoljice kafe kao figure po šahovskoj ploči, baš kao što to on radi.

„On će otići ovamo, pa tamo, a onda — bang — ti ideš ovdje. U prostor. Bang.“

Dodao je posljednji mentalni dio moje slagalice. Naučio me „vidjeti“ utakmicu drugačije. „Osjećati“ je — kada ući u prostor, a kada ostati iza. Kada pritisnuti, a kada popustiti.

Njegovo povjerenje bilo mi je izuzetno važno jer morate imati na umu da sam 2019. ušao u svlačionicu u kojoj su sjedili Fernandinho, Agüero, David Silva i Kevin De Bruyne. Legende. Kada sam imao 12 godina, odlazio sam na treninge Atlética da gledam Agüera. Bio je jedan od mojih junaka. A sada sjedim odmah pokraj njega u svlačionici? Bilo je nevjerovatno.

Agüero i Otamendi stalno su me zadirkivali — i to ne samo zbog odjeće. Nakon svake utakmice ulazio bih u autobus i zvao suprugu preko FaceTimea. Pošto sam ja fudbaler, a ona doktorica, godinama smo se morali navikavati na vezu na daljinu. A šta radite kada ste u vezi na daljinu? Zovete se preko FaceTimea.

Nazvao bih je nakon svake utakmice, bez obzira na to jesmo li pobijedili ili izgubili. Nakon pobjede nije bilo problema jer bi momci galamili, slavili i ne bi ni obraćali pažnju. Ali kada izgubimo, ja bih se i dalje ponašao sasvim uobičajeno. Nisam imao nikakav filter. Kada razgovaram sa suprugom, moj se mozak kao prekidačem vrati u studentske dane. Ponovo postajem Rodrigo.

U autobusu bi vladala mrtva tišina. Svi pognutih glava, potpuno utučeni, a ja glasno razgovaram:

„Da, danas smo bili prilično usrani, iskreno. Da, da, remizirali smo. Da, ljut sam... Uglavnom, kako je tebi prošao dan?“

Prvi put su me Agüero i Otamendi odveli ustranu i rekli:

„Čovječe, ne možeš tako govoriti u autobusu! Pep te čuje! Svi te čuju!“

Ali nakon svake utakmice ja bih je ponovo nazvao. Bez filtera.

„Da, danas je bilo OK. Pobijedili smo, ali igrao sam pomalo usrano. Gledaš li Netflix? Šta jedeš?“

Hahahaha. Bili smo poput dvoje tinejdžera. Svi su bili toliko iznervirani da bi mi pokušavali oteti telefon:

„Nazvat će te kasnije! Rodri, prekini poziv! Sada mora ići! Bye-bye!“

Htjeli su me ubiti, ali mene nije bilo briga. Kada napustim teren, moj cilj je da uvijek ostanem čvrsto na zemlji. Mislim da ljudi ponekad pogrešno shvataju taj dio mene.

Očigledno je da zbog silnog marketinga i medijske pažnje mi fudbaleri postajemo neka vrsta likova. Meni je pripala uloga „štrebera“. Sjećam se jednog fotografiranja kada su mi rekli:

„Hej, znaš šta bi bilo dobro? Stavi ove knjige pod ruku. Pravi se da ideš u biblioteku.“

Kada su fotografije objavljene, prijatelji s fakulteta počeli su mi slati poruke:

„Dajjjjj, čovječe. Jesi li ozbiljan? Koje je ovo sranje? Ti čak i ne voliš čitati! Nisi pravi štreber!“

Nemojte uvijek vjerovati onome što vidite na društvenim mrežama. Stvarnost je uvijek složenija.

Posljednjih godina u Cityju zaista smo bili blagoslovljeni, ali to nije stvarni život. U dobrim trenucima ne učite. Samo uživate. U lošim trenucima, kada istinski patite, zaista rastete.

Sjećam se finala Lige prvaka protiv Chelseaja 2021. Vratio sam se u mali prostor za porodice, ugledao roditelje i braću i doslovno nisam mogao govoriti. Kao da mi je ponovo bilo deset godina i kao da sjedim za kuhinjskim stolom. Nisam mogao izgovoriti ni riječ.

Samo sam mislio: Nikada više ne želim osjetiti ovo. Moram raditi više. Moram pronaći način da budem bolji.

Sada, kada smo prvaci i nalazimo se na vrhu svijeta, niko me ne pita za taj trenutak iz 2021. A vjerovatno je jedan od najvažnijih trenutaka moga života. Iza svakog lijepog trenutka stoji čitav život borbe i iskustva.

Čak ni kada sam 2023. postigao gol u finalu Lige prvaka, nije bilo nikakve „kalkulacije“. Bio je to osjećaj izgrađen tokom dvadeset godina igranja fudbala, još od vremena kada sam igrao u bašči.

Sekundu prije nego što je Bernardo uputio centaršut, nalazio sam se veoma daleko od akcije. Na televizijskom snimku uopće me ne možete vidjeti. Zapravo nije postojala gotovo nikakva mogućnost da lopta dođe do mene. Trebao sam ostati gdje sam bio.

Ali napravio sam jedan korak prema kaznenom prostoru.

Ne znam zašto. Nisam razmišljao o tome. Jer devet od deset puta — možda čak 99 od 100 — kada Bernardo ubaci loptu, ona neće doći do mene.

Ali neki glas mi je rekao:

„Ovaj put bit će onaj jedan put.“

Zakoračio sam naprijed. Lopta se odbila. Da nisam napravio taj jedan korak, već bi bilo prekasno.

Vidio sam loptu kako odskače prema meni.

Mogu vam tačno kazati sve što mi je proletjelo kroz glavu:

Stiže. Šta da radim?

Udari je snažno — boomba.

U redu, ali čekaj. Vjerovatno ćeš dobiti samo jednu priliku tokom cijele utakmice.

Samo pogodi okvir gola.

Ponovo si u bašči.

Samo plasiraj loptu u mrežu.

Stiže. Plasiraj je.

Sve se dogodilo upravo tako, u jednom bljesku. Kada je lopta završila u mreži, potrčao sam i klizeći na koljenima proslavio pred našim navijačima. Sjećam se da mi je odmah zatim kroz glavu prošla prva misao:

Još dvadeset minuta. Još dvadeset minuta. J*****. Još je dugo do kraja.

Tako razmišlja šestica.

Patili smo tih dvadeset minuta, a onda se začuo posljednji zvižduk. To je osjećaj za kojim tragam cijelog života. Radost koju sam osjetio nije imala nikakve veze s tim što sam postigao gol. Proizašla je iz toga što smo kao ekipa patili 90 minuta i pobijedili. Iz toga što smo svojim navijačima — koji me podržavaju od prvog dana kada sam stigao — donijeli trostruku krunu. Iz osmijeha na licima djece sa Cityjevim šalovima. Iz zagrljaja s porodicom i riječi:

„J***** smo uspjeli.“

To je droga. Zbog toga igrate fudbal.

Na Evropskom prvenstvu bilo je isto. Za mene je na neki način bilo poetski to što sam drugo poluvrijeme finala morao gledati pored terena. Ovaj put nisam imao kontrolu.

Prije početka turnira postavio sam sebi zadatak da budem veći vođa. Nisam najstariji u svlačionici, ali imamo nekoliko mladih — veoma mladih! Zastrašujuće mladih! — momaka iz nove generacije. Osjećao sam da im mogu pomoći da podnesu pritisak tako velikog trenutka.

Kada razmišljam o onome što su Lamine i Nico postigli tog ljeta, osjećam ogromnu sreću. Preuzeti odgovornost u takvom trenutku, dok vas gleda cijela zemlja — sa 17 ili 22 godine — nevjerovatno je. Kada bi znali kako sam ja živio u njihovim godinama, vjerovatno bi im eksplodirao mozak.

Dok sam drugo poluvrijeme finala gledao pored terena, jedini osjećaj s kojim to mogu uporediti jeste vožnja automobilom brzinom od 200 kilometara na sat. Kada su vam ruke na volanu i vi upravljate, ne osjećate ništa. Ali kada sjedite na mjestu suvozača, osjećate se kao da ste na rollercoasteru.

Kada smo u 85. minuti postigli gol, mislim da sam do Mikela Oyarzabala trčao brže nego tokom prvog poluvremena, dok sam bio na terenu.

Kada pobijedite za svoju zemlju, to je druga vrsta emocije. Vratio sam se svojim korijenima — vremenu kada sam igrao u bazenu, zatim u vrtu, pa se ponovo vraćao u bazen. Vremenu kada sam s biciklom ulazio u tramvaj da bih otišao na trening. Kada sam trčao kroz šume Connecticuta i plakao od sreće nakon što smo osvojili Svjetsko prvenstvo.

Shvatite da niste usrećili samo jedan grad, već cijelu zemlju. Toliko različitih ljudi. Toliko različitih generacija. Potpuno nova generacija prvi put doživljava tu radost. Koliko je djece trčalo unaokolo kao ludo one noći kada je Lamine postigao gol protiv Francuske? Ili kada je Mikel pogodio protiv Engleske?

Hiljade. Milioni.

„¡¡¡¡¡jajajajajajajaja!!!! ¡Viva España!“

Poznajem taj osjećaj. To je čista radost.

Uz dužno poštovanje knjigama, ekonomiji i računovodstvu... samo jedna stvar može tako dotaknuti srce.

Samo fudbal to može.

Hvala Bogu što su nas roditelji tjerali da učimo, zar ne?

Hvala Bogu na fudbalu, zbog kojeg sanjamo.

Prijevod: S.M.