Odmetnička država kao domaćin

Piše: Mukul Kesavan (The Telegraph India)

Pravi način da se prati ovo Svjetsko prvenstvo jeste da se najprije prizna kako je njegov glavni domaćin, Sjedinjene Američke Države, rastrojeni, posrćući i ogoljeni kolos, dok je turnir tek malen i nedorastao list smokve.

Pisati o Svjetskom prvenstvu kao da se ne igra u politički pomahnitaloj zemlji čiji predsjednik priređuje borbe u kavezu u Bijeloj kući, oteo je predsjednika Venecuele, više puta napao Iran bez ikakvog vojnog povoda i gurnuo svijet u egzistencijalnu krizu predstavlja neuspjeh imaginacije, dijelom svjestan, dijelom nehotičan.

Zapitajte se zašto Rusija nije poslala reprezentaciju. Nije riječ o tome da nije izborila plasman; Rusiji je zabranjeno učešće zbog rata protiv Ukrajine. A kada već govorimo o Rusiji, sjetite se Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine, koje su bojkotirale SAD, Kina, Japan, Zapadna Njemačka, Egipat i mnoge druge zemlje jer je Sovjetski Savez prethodne godine napao Afganistan.

Pa ipak, SAD, koje su trenutno u otvorenom ratu s Iranom i koje su ga u posljednjih godinu dana dvaput napale zajedno s Izraelom, jedan su od domaćina Svjetskog prvenstva, uz Kanadu i Meksiko. SAD su ujedno glavni oslonac genocida koji traje u Gazi i etničkog čišćenja Palestinaca na Zapadnoj obali. Čak i ako prihvatimo da Zapad Palestinu smatra izmišljenim mjestom koje su u groznici sanjali radikali, zapanjuje to što je sudomaćin Svjetskog prvenstva Kanada, zemlja koju Donald Trump uporno prijeti anektirati i pretvoriti u 51. američku državu. Možemo biti sigurni i da bi se Danska, da se kvalificirala, pojavila na prvenstvu uprkos Trumpovoj otvorenoj namjeri da anektira Grenland. Trump je više puta prijetio da će poslati američke snage u Meksiko, drugog sjevernoameričkog domaćina prvenstva, kako bi se obračunale s njegovim narkokartelima.

Svjetski mediji uvjerili su sami sebe da se ovo Svjetsko prvenstvo održava na normalnom mjestu jer su SAD tek nedavno skliznule s položaja gospodara unipolarnog svijeta. Zapadne zemlje, koje i dalje oblikuju intelektualnu klimu, toliko su američku moć ugradile u vlastito shvatanje svijeta da bi priznanje onoga što su SAD danas — nasilna i dekadentna država bjelačke supremacije kojom narandžasti Neron upravlja u korist tehnoloških tajkuna koji sebe vide kao nadljude — razorilo njihovu sliku o samima sebi.

Njemačka ili Nizozemska nikada ne bi ni pomislile bojkotirati događaj u SAD-u, čak i kada bi ICE ubijao građane u američkim gradovima, američki vojnici dizali u zrak brodove na Karibima, ubijali čelnike suverene države ili držali Kubu pod blokadom. Za to postoje dva razloga. Prvo, one su američki vojni klijenti. Njihova je geopolitika potpuno posredna: američku moć nose kao egzoskelet.

Drugi razlog još je važniji. Poput Trumpa i J. D. Vancea, te zemlje Evropu vide kao bijelu tvrđavu opkoljenu imigrantima koji nisu bijelci i koje treba zaustaviti svim raspoloživim sredstvima. Između Giorgie Meloni, Friedricha Merza i Shabane Mahmood nema temeljnog neslaganja o tome da su migrantske populacije, čija djeca danas popunjavaju njihove nogometne reprezentacije, bile greška koju treba ispraviti. Evropske zemlje možda neće odmah posegnuti za demonstrativnom okrutnošću „Alligator Alcatraza“, ali na nivou državne politike ono što Trump i Elon Musk misle danas, Evropa će misliti sutra.

Vrijedi podsjetiti da Evropa dominira FIFA-om, zloglasno korumpiranim upravljačkim tijelom svjetskog nogometa. FIFA je dopustila Izraelu da učestvuje u kvalifikacijama uprkos onome što se događa u Gazi, a da se kvalificirao, Izrael bi, za razliku od Rusije, igrao na Svjetskom prvenstvu. Ulizivački Gianni Infantino oblijetao je oko Trumpa poput potrčka, prinoseći mu Svjetsko prvenstvo kao sjajnu igračku za predsjednikovu zabavu. Trump će pobjedniku uručiti trofej.

Nogomet koji se igra na Svjetskom prvenstvu, prema općem mišljenju, nije najviši oblik te igre. Paris Saint-Germain, Barcelona i Arsenal lahko bi savladali svaku reprezentaciju na ovom takmičenju. Svjetsko prvenstvo postoji da nogometu ubrizga snažan nacionalistički naboj. Ponekad taj spoj proizvodi uzvišen, gotovo mitski nogomet, naročito kada igraju Argentina ili Brazil. Šire gledano, posebna iskra svjetskih prvenstava nastaje kada igrači nastupaju kao građani, a ne kao plaćenici — osim, naravno, ako je riječ o reprezentaciji Katara.

U tom kontekstu treba priznati da je jedan od domaćina ovogodišnjeg turnira odmetnička država koja je nasilno narušavala suverenitet drugih zemalja, odobravala etničko čišćenje i pokolje te to nastavlja činiti dok traje takmičenje. To ne znači da u SAD-u nema miliona ljudi koji se protive postupcima i politici svoje zemlje. Ima ih. Ali gledati nogomet bez priznavanja tog konteksta znači biti slijepi saučesnik u Trumpovom i Infantinovom dekadentnom spektaklu.

Na uobičajen liberalni prigovor da politiku i sport treba razdvojiti postoji jednostavan odgovor: suparništva među nacionalnim državama, u sportu ili bilo gdje drugdje, po definiciji su politička. Američka vlada sistematski uznemirava iransku reprezentaciju iz čisto političkih razloga. Ministarstvo domovinske sigurnosti i State Department udružili su snage kako bi ograničili putovanja iranske reprezentacije u SAD radi utakmica, uskratili vize njenom pomoćnom osoblju i prisilili je da svoju bazu preseli u Tijuanu u Meksiku. Iran je jedina reprezentacija koja se nakon utakmice ne može odmoriti i oporaviti jer Trumpovi poslušnici insistiraju da odleti iz SAD-a svega nekoliko sati nakon završnog sudijskog zvižduka. Ta proračunata diskriminacija krši osnovnu obavezu zemlje domaćina da sve učesnike tretira nepristrasno. To je ponašanje osvetoljubive, države izvan zakona.

Ima nečeg prikladnog u tome što su SAD domaćin Svjetskog prvenstva u ovoj poznoj fazi svoje imperijalne historije. Trump je naš dekadentni rimski car, kao izliven za tu ulogu. Ovaj turnir je otrcani holivudski spektakl, beskrajna prerada Gladijatora. U filmu se car zove Komod; teško je smisliti prikladnije ime. Svaki stadion u Americi Trumpova je arena. Za razliku od filma, malo je vjerovatno da će izaći na teren, pa ne može izgubiti; sva se radnja odvija u njegovu slavu. Izgubio bi jedino ako bi Iran pobijedio, a to se neće dogoditi. U trenutku pisanja ovog teksta nije bilo jasno hoće li Iran proći u nokaut-fazu.*

Kada sve završi, trebalo bi u krug puštati glavnu temu iz Gladijatora. Ta drhtava pjesma s besmislenim stihovima na izmišljenom jeziku bit će savršen završetak turnira — „Now We Are Free“.

* Urednička napomena: Tekst je napisan prije završetka grupne faze Svjetskog prvenstva. Iran je u međuvremenu ispao iz takmičenja. Nakon remija s Egiptom rezultatom 1:1, njegov plasman zavisio je od ishoda ostalih utakmica. Alžir je u završnici poveo protiv Austrije sa 3:2, što bi Iranu omogućilo prolazak, ali je Saša Kalajdžić gotovo posljednjim dodirom na utakmici izjednačio na 3:3. Tim rezultatom Austrija i Alžir plasirali su se u šesnaestinu finala, dok je Iran ostao izvan osam najboljih trećeplasiranih reprezentacija.

(Mukul Kesavan je indijski historičar, romanopisac te politički i društveni esejist.)