Kuda ide NATO: Dvije vizije koje će odrediti budućnost Saveza

NATO se suočava sa sve dubljim podjelama oko budućnosti transatlantskog saveza u eri Donalda Trumpa, a kanadski premijer Mark Carney i generalni sekretar NATO-a Mark Rutte predvode dvije suprotstavljene vizije njegovog razvoja, piše kolumnistica Foreign Policyja Emma Ashford.

Nedavni samit NATO-a u Ankari u Turskoj proglašen je velikim uspjehom. Evropski lideri su prije svega uspjeli izbjeći sukob s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom tako što su mu pažljivo predstavili ono što je želio vidjeti - dokaze o povećanoj vojnoj potrošnji evropskih saveznika.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, s druge strane, dodatno se približio ukidanju američkih sankcija koje bi Turskoj konačno mogle omogućiti kupovinu borbenih aviona F-35, piše Foreign Policy.

Tu je bio i zajednički kominike (zvanična objava, službeno priopćenje), dokument koji je tokom Trumpovog mandata često predstavljao izvor nesuglasica. Ankarski kominike bio je prilično mlak, ali je sadržavao sve očekivane fraze i ključne poruke od "čvrste posvećenosti saveznika kolektivnoj odbrani prema članu 5 Vašingtonskog sporazuma" do opredijeljenosti za "pristup odvraćanju i odbrani iz svih pravaca (360 stepeni)".

Lideri su se kući vratili i s neobičnim poklonom. Erdoğan je svakom od njih uručio napunjeni revolver s ugraviranim imenom, što je moglo biti ili pažljiv znak pažnje ili birokratska noćna mora, zavisno od zemlje iz koje lider dolazi. Čak ni iznenadno obnavljanje zračnih udara na Iran tokom samita nije poremetilo tok sastanka.

Za sada, sve izgleda dobro. Ipak, zanimljivo je da su se lideri na kraju kominikea obavezali na buduće sastanke, ali nisu odredili datum narednog samita sljedećeg ljeta. To odražava sve raširenije uvjerenje da su NATO samiti u Trumpovoj eri postali prije svega prilika za sukobe i predsjedničke ispade američke delegacije, umjesto prostora za miran i kontinuiran diplomatski rad.

Uprkos pozitivnoj atmosferi i zajedničkim fotografijama, samit je pokazao i nešto važnije: iako je posljednjih godina ostvaren značajan napredak u podjeli tereta unutar Alijanse, posebno kroz povećanje izdvajanja za odbranu, među ostalim članicama NATO-a i dalje postoji duboka podjela oko osnovnog pitanja: šta zapravo žele postići svim tim novim vojnim ulaganjima?

Upravo ta dva različita pristupa najbolje personificiraju dva Marka, kanadski premijer Mark Carney i generalni sekretar NATO-a Mark Rutte. Iako se na prvi pogled čini da ih razlikuju uglavnom stil i retorika, Carney je spreman otvoreno se suprotstaviti Trumpu, dok je Rutteova pretjerana sklonost laskanju američkom predsjedniku postala predmet ismijavanja. Njih dvojica zapravo zastupaju potpuno različite poglede na budućnost transatlantskog saveza. Kako je nedavno ocijenio Wall Street Journal, riječ je o "suprotnim polovima višegodišnje rasprave koja sada dostiže vrhunac u Evropi".

Prvi je Rutte. Otkako je preuzeo funkciju generalnog sekretara NATO-a, stekao je reputaciju čovjeka koji zna kako razgovarati s Trumpom, svojevrsnog "šaptača Trumpu", toliko vještog u laskanju američkom predsjedniku da bi mogao spriječiti mogućnost američkog povlačenja iz NATO-a. Njegovo glavno oružje u tome jeste povećanje vojne potrošnje, a za razliku od svojih prethodnika, na tom planu može pokazati konkretne rezultate.

Kanada i evropske članice NATO-a obavezale su se da će, otkako je Rutte preuzeo dužnost, izdvojiti dodatnih 1,2 biliona dolara za odbranu. Samo Njemačka planira potrošiti oko 125 milijardi dolara na odbranu tokom 2027. godine, dok Poljska namjerava izdvajati čak pet posto svog BDP-a za vojne potrebe. Evropske države konačno ozbiljno rade na razvoju vlastitih vojnih sposobnosti, iako se i dalje spore oko nabavki, budžeta i zaštite vlastitih odbrambenih industrija.

Međutim, Rutte je također jasno poručio da cilj tog povećanog izdvajanja nije zamjena američkih vojnih kapaciteta u Evropi, već očuvanje dugoročnog američkog angažmana na evropskom kontinentu. To uključuje i spremnost da se kupuje američka vojna oprema, umjesto da se prioritet daje razvoju isključivo evropske odbrambene industrije. Godinama su evropski lideri strahovali da bi veća izdvajanja za odbranu mogla potaknuti SAD da se povuku iz Evrope. Rutte, naprotiv, tvrdi da upravo povećana vojna potrošnja može uvjeriti američkog predsjednika da ne smanjuje američko vojno prisustvo, kao dokaz ozbiljnosti i dobre volje evropskih saveznika.

S druge strane, Mark Carney profilirao se kao jedan od najistaknutijih kritičara Donalda Trumpa. To nije iznenađenje. Trumpove kritike Kanade, kao i njegove učestale i ničim izazvane prijetnje carinama, pa čak i mogućom invazijom na sjevernog susjeda, gotovo sigurno su pomogle Carneyju da pobijedi na izborima. Ipak, bez obzira na političku korist koju može imati od kritiziranja američkog predsjednika, Carneyjeve izjave pokazale su se iznenađujuće promišljenim i strateški usmjerenim.

Ranije ove godine, na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u Švicarskoj, Mark Carney iznenadio je učesnike porukom da srednje sile poput Kanade i njenih evropskih saveznika moraju pronaći način da ostvare vlastiti utjecaj u sve više multipolarnom svijetu ako ne žele postati plijen velikih sila. Govor je privukao veliku pažnju jer je Carney, doduše neizravno, sugerirao da bi i Sjedinjene Američke Države i Kina mogle biti upravo takve predatorske velike sile. Nakon toga otputovao je u Peking, dodatno naglašavajući svoju osnovnu poruku: čak i dugogodišnji američki saveznici i susjedi poput Kanade moraju razviti strategiju osiguranja i smanjiti zavisnost od jednog partnera.

U Ankari je Carney nastavio uvjeravati srednje sile unutar NATO-a da se ujedine pred Sjedinjenim Američkim Državama koje, kako je rekao, "preispituju svoje prioritete". Za razliku od Ruttea, Carney smatra da članice NATO-a koje nisu SAD moraju razviti nezavisne odbrambene sposobnosti, ne samo kao zaštitu u slučaju smanjenja američkog vojnog angažmana, već i kao način da smanje svoju zavisnost i ranjivost prema Sjedinjenim Državama, koje su postale sve nepredvidljiviji saveznik.

Ankara je bila posebno zanimljivo mjesto za predstavljanje takvog pristupa. Kada bi evropske države ili Kanada usvojile Carneyjev model, njihova politika bi u konačnici mogla više ličiti na tursku, zemlje koja je dugo važna, ali često upitno posvećena članica NATO-a. Tokom rata protiv terorizma, kao i od početka rusko-ukrajinskog rata, Turska predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana bila je spremna podržavati Savez, ali samo u onoj mjeri u kojoj se to poklapalo s turskim interesima i prioritetima.

Ipak, samit u Ankari pokazao je da, iako evropski lideri sve više dijele stav da je potrebno povećati vojnu potrošnju i razvijati vojne kapacitete, oni su i dalje podijeljeni između ove dvije suprotstavljene vizije. Lideri poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona već dugo zastupaju stavove bliske Carneyjevim. Zapravo, Francuska je zagovarala ono što danas zastupa Carney mnogo prije njega, promovirajući ideju evropske strateške autonomije u odnosu na Sjedinjene Države u vrijeme kada su takvi prijedlozi u evropskim političkim krugovima smatrani gotovo svetogrđem.

S druge strane, Rutte je u Ankari imao podršku niza lidera, među kojima i britanskog premijera Keira Starmera. Iako bi Starmer uskoro mogao napustiti dužnost, čini se da će i njegov nasljednik vjerovatno nastaviti podržavati Rutteov pristup.

Posljedice ovog neslaganja su dalekosežne jer direktno utiču na to u šta države smatraju da trebaju ulagati tokom ovog perioda promjena. Da li je dovoljno jednostavno povećati vojnu potrošnju ili evropske države moraju što prije razviti konkretne vojne sposobnosti koje će im omogućiti veću samostalnost?

Istovremeno, trenutno gotovo da nema političkog prostora ni za one koji zagovaraju potpuni raskid sa Sjedinjenim Državama ni za one koji žele povratak na stanje prije dolaska Donalda Trumpa na vlast. To uključuje i prijedlog američkog Ministarstva odbrane o takozvanom NATO-u 3.0, modelu koji bi sačuvao transatlantski savez, ali uz znatno manje američko vojno prisustvo u Evropi.

Ipak, bez obzira na to hoće li na kraju prevladati Carneyjeva ili Rutteova vizija, lideri NATO-a mogu još jednom odahnuti što je još jedan samit prošao bez novog Trumpovog ispada. Kada bi se i svi ostali problemi Saveza mogli riješiti jednako lako – uz malo laskanja i zajedničku fotografiju.