Crveni karton i Trumpov svijet bez igre

Politička intervencija u neku sportsku utakmicu, u sam čin igre ili njezin rezultate, uvijek se doživljava kao cezura, nevjerovatni rez, takoreći svetogrđe. Čin je to kojim se skrnavi sakralni prostor, sličan religijskom, omeđen pravilima koja uspostavljaju jednu paralelnu sferu uporedo s onom koju zovemo realnošću ili svakodnevnicom.

Igra je svakako jedno imaginarno područje, koje katkad kritiziraju kao refugijum, mjesto (makar privremenog) bijega od prisila stvarnog života, ali koje je opet i mnogo više od toga, jer igra postoji otkako postoji ljudska civilizacija; veliki nizozemski historičar Johan Huizinga u igri je, u homo ludensu, vidio ishodište kulture kao takve.

Igra dakle nikada nije samo igra, pogotovo na velikoj ili globalnoj pozornici kakvu predstavlja Olimpijada ili fudbalsko svjetsko prvenstvo. Tabu narušavanja svetih pravila igre, koja sama po sebi mogu biti i okrutna, uglavnom se poštovao čak i u rimskim gladijatorskim borbama u kojima su bili angažirani robovi.

Jedan od onih koji su taj tabu prekršili, te su iz sfere politike nedopušteno i besramno intervenirali u svijet sporta bio je fašistički diktator Mussolini, koji je na svjetskom prvenstvu u nogometu u Italiji 1934, različitim metodama, prvenstveno zakulisno, nastojao da utječe na sudijske odluke i ishod utakmica, sve da bi omogućio pobjedu svoje reprezentacije, koja je kraju u finalu, pred oko 15.000 gledalaca, savladala Čehoslovačku rezultatom 2:1, i to nakon produžetaka.

Atmosfera na prvenstvu je očito bila krajnje problematična, nabijena fašističkom agresivnošću, i prilično neuvjetna za sve osim za domaću ekipu. Prager Tagblatt, vodeći list liberalno-lijevog češko-njemačkog građanstva koje je bilo lojalno čehoslovačkoj državi, donosi nadahnut izvještaj sa utakmice. Novinar Ota Šimeček, pomno i na visokom nivou, analizira igru obje reprezentacije, trudeći se da bude objektivan, hvali italijanske igrače, i ukazuje na greške svojih Čehoslovaka (tehnički i taktički su bolji, ali su sporiji od Italijana, primjećuje Šimeček), ali njegova sveukupna ocjena svodi se ipak na to da je „izgubila bolja jedanaestorka“, odnosno da je prevagu odnio švedski sudija Ivan Eklind, „čiji nervi“, kako oprezno piše Šimeček, „nisu bili dorasli zadatku“, koji je dakle „podlegao masi“ i sveukupnoj klimi jednostranog navijanja.

Očito je tada vrijedilo pravilo da organizacioni komitet, kojeg imenuje domaćin, u ovom slučaju italijanske vlasti, ima presudnu riječ u izboru sudija. Ono na što Šimeček aludira jeste pristrasnost švedskog sudije Eklinda, kao i sudija koji su sudili na ranijim utakmicama sa domaćinom: najgrublji italijanski prekršaji nisu sankcionirani, čisti jedanaesterci, recimo za Austriju u polufinalu ili za Čehoslovačku u finalu nisu dosuđivani. Već tada se uveliko govorilo o tome da su neke sudije kupljene, druge zastrašene, te da je Mussolini kao šef državne vlasti izravno sudjelovao u tim koruptivnim i manipulativnim rabotama, pa je tako poznato da je večerao sa sudijom Eklindom i uoči polufinala (u kojem je također on arbitrirao) i neposredno pred samo finale.

Mussoliniju je bilo ne samo stalo da se u organizaciji Svjetskog kupa, kako se tada zvalo svjetsko prvenstvo, Italija prikaže u najboljem svjetlu, sa novim i (za tadašnja mjerila) fantastičnim stadionima, uređenim gradovima, čistim ulicama, nego da se svakako nametne i kao superiorna nogometna nacija, koja je po svaku cijenu morala pobijediti.

Sličnu ambiciju je imao i njegov saveznik Adolf Hitler kada je Njemačka 1936. organizirala Olimpijske igre, iako nije zabilježeno da se kao Mussolini izravno miješao u sudijske odluke ili sportske rezultate. Nacistička vrhuška jeste, naime, bila zgrožena pobjedama Jesseja Owensa, ali, kako piše Oliver Hilmes u svojoj sjajnoj knjizi Berlin 1936. Šesnaest dana u augustu, morala je prihvatiti te i neke druge rezultate koji joj nisu bili po volji, premda je, recimo, Goebbels bio van sebe od bijesa.

Još prije onog čuvenog Owensovog skoka udalj, kojim je postavio novi rekord nadmašivši direktnog njemačkog suparnika Luza Longa, njemački ministar propaganda u svom dnevniku bilježi sljedeće: „Mi Nijemci smo osvojili jednu zlatnu medalju, Amerikanci tri, a dvije od te tri osvojili su im crnci. To je sramota. Bijelo čovječanstvo se treba stidjeti. Ali šta to znači tamo dolje u jednoj zemlji bez kulture“, zapisao je Goebbels, misleći ovom posljednjom opaskom na Ameriku.

No, nacističke vođe su sve to morale otrpjeti, jer su se, nastojeći da izbjegnu nešto slično Mussolinijevim sudijskim skandalima, ipak suzdržavale od izravnih intervencija u sam tok igre i sportskih radnji. Čak nisu mogle spriječiti ni one nevjerovatne momente, ovjekovječene u mnogim fotografijama, u kojem se plavokosi Luz Long i tamnoputi Jesse Owens, koji su jedan prema drugom naočigled svjetske javnosti razvili drugarske simpatije, grle ili drže za ruke. Bio je to trijumf sportskog duha nad ideologijom i političkom moći. Jedino je Rudolf Heß, u svojstvu ličnog Führerovog izaslanika, posjetio Longa i upozorio ga da se više nikad ne usudi „grliti crnce.“

I Hitler je dakle 1936, kao i Mussolini 1934, htio iskoristiti veliko sportsko takmičenje u propagandne svrhe: Treći Reich se upinjao predstaviti svijetu kao miroljubiva zemlja (teror nad neistomišljenicima i Jevrejima je privremeno suspendiran ili skrajnut), tehnološki napredna i ideološki superiorna država. No, nije poznato da su, za razliku od Mussolinija, manipulirali same rezultate takmičenja.

Devedeset godina kasnije, na nogometnom svjetskom prvenstvu, američki predsjednik Donald Trump se ne samo direktno upleo u jedan važan element igre (sankcioniranje igrača crvenim kartonom), nego je bez ikakve zadrške i stida o tome govorio javno, hvaleći se da, iako nema pojma o fudbalu (sam kaže da ne razumije funkciju crvenog kartona), itekako zna procijeniti je li nešto bilo faul ili nije, a po njegovom mišljenju moment u kojem američki napadač Balogun punom snagom, đonom, atakira stopalo Tarika Muharemovića, koje je samo čudom i možda zahvaljujući urođenoj gipkosti zglobova, preživjelo ovaj nasrtaj, nije bio nikakav prekršaj, nego „sudar velikih atleta“.

Trumpova izjava od 6. 7. 2026. godine u kojem on otvoreno priznaje svoju direktnu političku intervenciju u prostor igre, i svoju presudnu ulogu u naknadnom anuliranju jednog rezultata utakmice i preinačenju pravila, ilustrira na više nivoa stanje u koje je dospjela naša civilizacija, predvođena najmoćnijom zemljom svijeta, čiji je Trump predsjednik.

Vratimo se na kraju Huizinginoj davnašnjoj tezi da je igra izvorište svekoliko ljudske kulture. Ona proističe iz ljudske potrebe za izgradnjom fiktivnog, paralelnog kozmosa, koji čovjeku omogućuje da, kako njemački filozof Hans Blumenberg veli, da stvori distancu i izmakne se od „apsolutizma stvarnosti“. Ukratko: igra u najširem smislu otvara prostor slobode. Ali ona je i, kao takmičenje, prostor u kojem čovjek, kako piše Roger Caillois u svojoj knjizi Igre i ljudi, razvija agonalni aspekt ljudskog djelovanja: čovjek tako pomjera granica svojih mogućnosti, najprije u igri, a onda i u stvarnosti.

I konačno: da bi taj prostor igre kao temelj civilizacije opstao, on mora biti ograničen pravilima, premrežen ritualima, koje poštuju svi koji stupaju u njega. Igra zapravo uspostavlja poredak u svijetu u kojem bi inače vladao haos. Prijestupi u tom pogledu, pokušaj izmjena pravila igre, poništavanje rezultata, varanje, smatraju se i u privatnoj sferi iritantnim i moralno neprihvatljivim, a u javnoj sferi se doživljavaju kao barbarizam.

Otuda su čak i najveći zločinci i diktatori u historiji čovječanstva uglavnom poštovali pravila igre ili su makar htjeli proizvesti takav dojam prema vani. Ono što je Trump uradio s pozicije moći, i način na koji je o tome govorio, ukazuje na dramatičnu eroziju svijesti o potrebi poštovanja elementarnih normi koje su izdigle čovjeka na viši stupanj razvoja.

Kad umjesto pravila zavlada apsolutna samovolja („JA smatram da nije bio faul“), onda dobijemo svijet u kojem igra i utakmica više nisu moguće. A gdje nema igre, nema više ni poretka ni slobode, i da: treba podsjetiti, sloboda nije isto što nesputano libertarno iživljavanje mimo obzira i pravila. Igra u kojoj JA mogu sve, a drugi onoliko koliko mu ja odredim da može, negira se sama od sebe.

Trump i njegovi poslušnici u FIFA-i i izvan FIFA-e, njegovi sljedbenici širom svijeta, nisu samo gurnuli jedno prvenstvo u haos; oni ostavljaju zlokoban znamen o jednom mračnom, užasnom novom dobu, za koje se (još) možemo nadati da ćemo ga nekako uspjeti preživjeti. Tu nadu da bi se ova epoha nereda možda uskoro mogla i završiti naizgled potkrepljuje i trijumf reprezentacije Belgije, koja je uprkos političkoj manipulaciji, uprkos Trumpovoj intervenciji, koja je ishodovala poništavanje Balogunove suspenzije, uvjerljivo savladala američku reprezentaciju i, barem privremeno, odbranila ne samo fudbal nego i igru kao civilizacijski princip.