Ovo bi moglo biti posljednje Svjetsko prvenstvo

Pišu: Stefan Szymanski i Ashish Malhotra (The Economist)

Međunarodna saradnja nalazi se pod pritiskom uspona etnonacionalizma, a globalne institucije gube vjerodostojnost. Status Svjetskog prvenstva kao najvećeg zabavnog događaja na Zemlji stvorio je ono što bi mogla biti iluzija: da je riječ o jednom od rijetkih kosmopolitskih poduhvata koji se mogu uzdići iznad sila uskogrudog zatvaranja. Ali pukotine u toj fasadi, čini se, sve su veće. Zato se nameće pitanje: može li ovo biti posljednje Svjetsko prvenstvo?

Možda zvuči apsurdno, ali saslušajte do kraja. Turnir je u samom početku napredovao, barem dijelom, zato što je bio izvanredno sredstvo za političke ciljeve nacionalnih vlada. Mussolinijevo Svjetsko prvenstvo 1934. i ono koje je 1978. organizovala argentinska hunta spadaju među ozloglašenije primjere. Čak su i manje mračni slučajevi, poput Francuske 1998. ili Njemačke 2006, bili uspješni uglavnom zato što su se uklapali u nacionalne agende: u Francuskoj je to bilo promoviranje multikulturalizma, a u Njemačkoj ujedinjenje i novi, pitomiji patriotizam. I sama FIFA već dugo gura vlastitu političku agendu, bilo da je primorala Japan i Južnu Koreju na zajedničku organizaciju 2002. ili da je izdejstvovala prvo afričko Svjetsko prvenstvo 2010. godine.

Ali u protekloj deceniji svijet je ušao u novu, mnogo uznemirujuću fazu. Ulazimo u treće uzastopno Svjetsko prvenstvo praćeno pozivima na bojkot zbog stanja ljudskih prava ili vanjskopolitičkog bilansa zemlje domaćina.

Uprkos negativnim medijskim napisima uoči njihovih turnira, Rusija i Katar na kraju su 2018. i 2022. organizovali uspješna prvenstva. Hoće li predstojeće izdanje, koje od 11. juna do 19. jula zajednički organizuju Sjedinjene Države, Kanada i Meksiko, proći jednako glatko? Ili će baš ono gurnuti turnir u spiralu iz koje se više neće moći izvući?

Evo samo nekoliko neviđenih obilježja “Trumpovog Svjetskog prvenstva”: prvi put je jedna zemlja domaćin u ilegalnom ratu s državom učesnicom; prvi put su građani četiri zemlje učesnice obuhvaćeni zabranom putovanja koju je uvela zemlja domaćin; i prvi put je lider zemlje domaćina otvoreno zaprijetio aneksijom jednog sudomaćina, a s drugim raskinuo trgovinske sporazume. I premda se Svjetsko prvenstvo izdvaja kao festival međunarodnih putovanja, američka pravila ulaska u zemlju, kao i obračun s imigrantima unutar nje — da ne spominjemo mučno visoke cijene ulaznica — naveli su mnoge navijače da zastanu i razmisle.

Često kritička štampa najavljuje katastrofu, a sam događaj ipak prođe po planu. Ali gospodin Trump ima vlastiti obrazac ponašanja, pa bi se ovoga puta najavljene katastrofe zaista mogle ostvariti. Uzmite navedene anomalije, dodajte im predsjednikovu nepredvidivost i gotovo neograničenu moć, i postoji ozbiljna mogućnost da nešto krene strašno po zlu. Ako se to dogodi, temeljne napetosti unutar FIFA-ine porodice mogle bi prerasti u nešto nepopravljivo.

A ta je porodica već disfunkcionalna. Odnos između Evrope, gdje se okreće najveći dio novca, i ostatka FIFA-e, gdje leži politička moć, napet je. FIFA želi potkopati UEFA-u, evropsko krovno fudbalsko tijelo, i preuzeti njene izvore prihoda. Prošlogodišnje Svjetsko klupsko prvenstvo imalo je jednu svrhu: da FIFA pokuša zasjeniti UEFA-inu Ligu prvaka. FIFA se sve više okreće od Evrope, a njen predsjednik Gianni Infantino provodi sve više vremena u Miamiju. Uz to, ove podjele dovele su do osnivanja novog sindikata igrača, koji će se takmičiti s FIFPRO-om, pretežno evropskim sindikatom bliskim UEFA-i. Kako FIFA širi veličinu i broj turnira koje organizuje, tako raste i napetost s UEFA-om u raspravi o opterećenju igrača i njihovoj iscrpljenosti.

Osim toga, dok FIFA pogled usmjerava izvan Evrope, neke navodno perspektivne grane te porodice nalaze se u krizi. Afrička fudbalska federacija, CAF, posrće nakon svoje farsične odluke da Senegalu oduzme titulu Afričkog kupa nacija i trofej preda domaćinu, Maroku, dva mjeseca nakon završetka turnira.

Da li je podjela, ili naglo urušavanje FIFA-inog kredibiliteta, zaista nezamislivo? Zapravo, postoji gotovo presedan: Olimpijske igre doživjele su izuzetan rast, ali su se poslije Drugog svjetskog rata umalo urušile. Uzastopni bojkoti 1976, 1980. i 1984. godine gotovo su ih uništili. I drugi sportovi su se fragmentirali pod pritiskom suprotstavljenih interesa. Boks je najpoznatiji primjer, s više organizacija koje priznaju titule i suparničkim formatima takmičenja.

Treba imati na umu i to da FIFA nije mnogo više od zbira svojih članica. Izuzetno kontroverzne američke imigracione politike, način njihove provedbe i novootkrivena ratobornost mogli bi staviti nepodnošljiv pritisak na savezništva i glasačke blokove unutar organizacije.

Izvori krize rijetko se mogu precizno predvidjeti, ali evo jednog mogućeg scenarija. Španska navijačica bude privedena pri ulasku na stadion na kojem je trebala gledati svoju reprezentaciju, prebačena u sjedište ICE-a, pretučena i potom umre od neliječene infekcije. Španija zatraži sankcije protiv Nogometnog saveza SAD-a kao saveza zemlje domaćina. FIFA, zbog bliskih veza s Trumpovom administracijom, odbije intervenisati. Španija, zajedno s Portugalom i Marokom, sudomaćinima Svjetskog prvenstva 2030, odluči zabraniti ulazak američkim navijačima tokom turnira. FIFA zaprijeti Španiji sankcijama, UEFA stane uz Španiju, a nekoliko afričkih zemalja — još ljutih zbog toga što je Maroku dodijeljen Afrički kup nacija — odluči potpuno bojkotirati Svjetsko prvenstvo. Nategnuto? Možda. Ali živimo u vremenu u kojem stvarnost sve češće nadmašuje fikciju.

Svjetsko prvenstvo neprestano se širilo od svog osnivanja 1930. godine. Ništa ne raste vječno, a kada rast stane, obično slijedi pad — ponekad vrlo brz. Jedno je sigurno: sadašnje izdanje stavit će u žarište sve ono što ljudi ne vole u pretjerivanjima ovog turnira.

Najvjerovatniji ishod, naravno, jeste Svjetsko prvenstvo 2030. godine. Ali ono nije zagarantovano. A ako turnira bude, kako će izgledati? Koliko će zemalja uopće mariti ili se potruditi da se pojavi? I ako se povuče kritična masa, hoće li takav turnir išta značiti? Vrlo moguće da neće. Jer FIFA je postala farsa, a zavjesa se jednom mora spustiti.

(Stefan Szymanski je profesor sportskog menadžmenta na Univerzitetu u Michiganu i koautor knjige “Soccernomics”. Ashish Malhotra je novinar i autor serijala “Mračna strana Svjetskog prvenstva” za Zeteo. Zajedno sa Simonom Kuperom vodi The Soccernomics Podcast.)