Evo kako je jedna zemlja možda riješila problem nasilne pobune

Piše: Asli Aydintasbas (The New York Times)

Turski parlament prošle sedmice usvojio je zakon kojim se predviđa djelimična amnestija za pripadnike nekadašnjeg najvećeg neprijatelja vlasti, Kurdistanske radničke partije, odnosno PKK-a, otvarajući put okončanju jedne od najdugotrajnijih pobuna na Bliskom istoku.

PKK se gotovo pola stoljeća bori protiv turske države za prava i autonomiju Kurda, u sukobu koji se preko turskih granica proširio na Irak, Siriju i Iran. Novi zakon omogućava hiljadama boraca i pristalica koji se nalaze u zatvoru ili egzilu da se vrate civilnom životu.

Turska vlada ovo naravno neće nazvati amnestijom. Ta riječ ostaje politički toksična u zemlji obilježenoj decenijama nasilja u sukobima vojske i snaga PKK-a. Nije riječ ni o sveobuhvatnom paketu demokratizacije.

Ipak, ovo je najbliže što je Turska posljednjih godina prišla nekom obliku nacionalnog pomirenja. Nakon godinu dana pregovora, čini se da je vodstvo PKK-a prihvatilo da prava Kurda više ne može unapređivati oružanom borbom. Turska je, zauzvrat, prešutno priznala da se kurdsko pitanje ne može riješiti isključivo vojnim sredstvima te da pokret ukorijenjen među kurdskim stanovništvom mora dobiti mogućnost da njihove političke težnje budu ostvarene.

Ti se slučajevi međusobno razlikuju, iako počivaju na sličnom načelu: oružane pobune koje imaju duboke korijene ne mogu se izbrisati bombama. Razoružavanje se mora odvijati postepeno i pod određenim uvjetima, uz uzajamne korake sukobljenih strana i jasan politički ishod. U slučaju Turske, za to je bilo potrebno više od godinu dana pregovora.

Ovaj dogovor, kojim se oružje mijenja za politiku, nudi pouke primjenjive i na druge teško rješive sukobe s militantnim grupama, prije svega na Hamas u Gazi i Hezbollah u Libanu, šiitsku političku stranku i militantnu organizaciju.

Turski proces izdvaja se po tome što se odvija korak po korak i što u njemu učestvuju državne institucije. PKK je najprije prošle godine pristao na raspuštanje, a potom je na sjeveru Iraka organizirao simboličnu ceremoniju uništavanja oružja.

Turska je sada ispunila svoj dio dogovora, uspostavljajući pravnu zaštitu koja bi hiljadama pripadnika PKK-a mogla omogućiti povratak kući. Pogodnosti su uvjetovane time da turske vlasti potvrde da se organizacija razoružala, dok zakon pravi razliku između običnih pripadnika i osoba odgovornih za najteža krivična djela.

Visoki oficiri PKK-a zasad su uglavnom isključeni iz tih mjera, iako su mi turski i kurdski zvaničnici kazali da se očekuje da će se i njihova sudbina rješavati postepeno. Proces će nadzirati parlamentarna komisija, dok će šira pitanja prava Kurda biti prepuštena političkoj raspravi.

Još jedna okolnost stvorila je pogodno tlo za ovakve sporazume: čini se da moć naoružanih nedržavnih aktera slabi. Gerilsko ratovanje tradicionalno je zavisilo od prikrivanja i sposobnosti da se izdrži duže od snažnijeg protivnika. To više nije slučaj. Dronovi, tehnologije nadzora i precizno oružje kojim upravlja umjetna inteligencija umanjili su tu prednost. Turska je tim tehnologijama ograničila djelovanje PKK-a u Siriji i Iraku, dok ih je Izrael upotrijebio protiv Hamasa i Hezbollaha, premda uz golemu cijenu u razaranju i civilnim životima u Gazi i Libanu.

Abdullah Öcalan, zatvoreni osnivač i glavni pregovarač PKK-a, priznao je novu stvarnost kada je rekao da je oružana borba „došla do kraja svog puta“. Još je znakovitija njegova tvrdnja da razoružavanje zahtijeva „priznavanje demokratske politike i pravni okvir“.

To ne znači da će nedržavni akteri svuda nestati. Huti u Jemenu, koje podržava Iran, pokazuju da oružane grupe i dalje mogu izazvati goleme poremećaje.

Ishod turskog eksperimenta još je krajnje neizvjestan. Razoružavanje ne znači da je kurdsko pitanje u Turskoj riješeno niti da su pritužbe Kurda nekako nestale. Pravi test bit će mogu li se zahtjevi poput veće regionalne autonomije, za koje se nekada borilo iz planinskih uporišta, ubuduće iznositi i sučeljavati u parlamentu, općinama i civilnom društvu. Rješenje će zavisiti i od toga koliko će prostora turski autokratski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ostaviti za legitimno političko djelovanje.

Da bi Hezbollah položio oružje, šiitsko stanovništvo Libana moralo bi biti uvjereno da time neće izgubiti politički utjecaj niti sigurnost. Libanska država morala bi postati dovoljno snažna da zamijeni Hezbollahovu paralelnu vojnu strukturu, dok bi zajednica na koju se ta organizacija oslanja morala dobiti sigurnost i mogućnost da svoje zahtjeve usmjeri kroz političke institucije.

Razoružavanje Hamasa također bi zahtijevalo da Izrael prihvati kako uklanjanjem oružja neće nestati palestinske političke težnje. Hamas ne može imati vojsku u Gazi. Međutim, svaki trajan dogovor morao bi Palestincima ponuditi vjerodostojan politički put ka samoupravi, a onima koji napuste oružanu borbu dati razlog da vjeruju kako politika može ostvariti ono što oružje ne može.

Znam koliko je to teško zamisliti. Dok sam radila kao novinarka, pratila sam tursko-kurdski sukob od Diyarbakıra na jugoistoku zemlje, preko glavnog grada Ankare, do planina sjevernog Iraka. Vidjela sam dovoljno tuge i razgovarala s dovoljno turskih lidera i kurdskih aktivista uvjerenih da će na kraju pobijediti — samo da bi ostali zarobljeni u ratu koji je trajao decenijama.

Vlade širom Bliskog istoka godinama su razoružavanje prvenstveno posmatrale kao sigurnosno pitanje: kako uništiti miliciju ili ubiti njene vođe? Posljedica je bila protupobunjenička borba bez jasnog kraja. Čini se da Turska sada pokušava nešto drugačije. Ispituje može li se oružani pokret pretvoriti u isključivo politički.

Ishod nipošto nije zagarantovan i ne tvrdim da je išta od ovoga jednostavno. Ipak, vrijedi razmotriti širu pouku. Stvarna pobjeda nad pobunom ne nastupa kada nestane svaki pobunjenik. Nastupa kada čovjek s puškom odluči da bi radije bio političar.

(Asli Aydintasbas je saradnica Instituta Brookings i direktorica njegovog programa za Tursku.)