Deeskalacija kao strategija: Zašto se zbližavaju Rijad i Ankara

Sastanak turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i saudijskog prestolonasljednika Muhammeda bin Salmana u Rijadu ove sedmice pokazuje da obje zemlje dijele zabrinutost zbog mogućeg sukoba s Iranom. Ova prijetnja je važan razlog za njihovo strateško zbližavanje. Čini se da su pragmatični pristup i zajednička želja za stabilnošću pomogli da prevaziđu stare nesuglasice, jer obje strane znaju kakve bi posljedice mogao imati regionalni sukob.

Na sastanku se razgovaralo o raznim temama, uključujući investicije i regionalna pitanja, ali zabrinutost zbog Irana bila je u središtu pažnje. Postoji strah da bi nova eskalacija prema Teheranu mogla dovesti do rata koji ne bi bio ograničen na pojedinačne incidente, već bi se vodio kroz duže i nepredvidive sukobe preko posrednika, moreuza i energetskih tržišta.

Predsjednik Erdoğan je naglasio da Turska želi unaprijediti odnose, posebno u oblasti obnovljivih izvora energije i odbrambene industrije. Također je rekao da će Turska nastaviti podržavati stabilnost u Siriji i sarađivati s Rijadom na obnovi te zemlje. Iako ove izjave zvuče kao standardna diplomatija, sada imaju dublje značenje: energija i odbrana su postali ključni dijelovi odnosa. Kada se sklapaju dugoročni ugovori u osjetljivim industrijama, prekid saradnje postaje skuplji, a ta visoka cijena često štiti od političkih nesuglasica.

Odnosi Turske i Saudijske Arabije prošli su kroz mnoge uspone i padove. Rijad je dugo gledao na mreže povezane s Muslimanskim bratstvom kao na prijetnju, dok je Ankara povremeno pokušavala proširiti svoj utjecaj na načine koji nisu uvijek odgovarali Saudijskoj Arabiji. Ipak, kada region postane nestabilan, praktični interesi često postanu važniji od ideoloških razlika. 

Dok je 2013. godine ideologija bila ključna u njihovom ponašanju, današnja promjena prema praktičnim interesima odražava potrebu za stabilnošću u suočavanju s izazovima kao što je potencijalni sukob s Iranom. To možda nije idealno, ali često donosi rezultate.

U tom kontekstu, Turska vidi priliku da se pozicionira kao posrednik, koristeći svoju reputaciju izgrađenu kroz prethodne napore u pregovorima u regiji, kao što su mirovni razgovori o Siriji i inicijative za smanjenje tenzija između Iraka i Irana. Ankara predlaže da iskoristi diplomatske kanale i formira radne grupe koje bi uključivale predstavnike svih ključnih strana, kako bi izgradila platformu za kontinuirani dijalog i smanjenje rizika od eskalacije sukoba. Konkretno, jedna od radnih grupa se fokusira na mjesečne de-konfliktivne pozive koji će omogućiti brzu razmjenu informacija i ocjenu trenutne situacije. Ovi sastanci, planirani na mjesečnoj bazi, doprinose izgradnji povjerenja i pružaju konkretan okvir za mjerljivi napredak u diplomatiji.

Najvažniji dio razgovora, koji nije iznijet javno, odnosi se na mogućnost napada na Iran. Erdoğan je ovih dana više puta naglasio da Ankara odbacuje vojnu akciju i da je spremna posredovati između Washingtona i Teherana, tražeći da se razgovori vode na visokom nivou, posebno pred planirane pregovore u Omanu. 

Washington preferira Oman kao mjesto pregovora zbog njegove neutralne pozicije i dugogodišnje tradicije posredovanja na Bliskom istoku. Ovo otvara pitanja o ulozi Omana kao povjerljivog medijatora i razmatra zašto Ankara možda nije prva opcija, što dodatno oslikava dinamiku pregovora. Poruka je jasna: rat protiv Irana ne bi bio ograničen, već bi mogao pokrenuti nekontroliran proces u široj regiji.

Zatvaranje Hormuškog moreuza samo je jedan od mogućih ishoda, što bi izazvalo značajan poremećaj na globalnim energetskim tržištima, povećavajući cijene nafte i destabilizujući regionalne ekonomije. Takva eskalacija mogla bi dovesti do haosa s nesagledivim posljedicama. Nafta je još uvijek ključni energent, a skok cijena mogao bi se direktno odraziti na kućne budžete širom svijeta. Obični potrošači već bi u kratkom roku mogli osjetiti povećanje cijena benzina i grijanja, što ilustrira koliko bi hormuška kriza mogla uticati na svakodnevni život.

Saudijski pristup se razlikuje u nekim detaljima, ali obje strane se slažu da je nafta ključna tema. Zabrinutost zbog cijena nafte i mogućih ekonomskih posljedica sukoba s Iranom podstiče Tursku i Saudijsku Arabiju na saradnju. Rijad ne želi da iranski odgovor, bilo direktan ili preko regionalnih mreža, ugrozi Zaljev, Crveno more, infrastrukturu, sigurnost i ekonomiju Kraljevstva. U takvoj situaciji, čak i zemlje koje su formalno saveznici mogle bi postati žrtve eskalacije. Zato, iako se Ankara i Rijad ne slažu u svemu, imaju zajednički cilj: spriječiti sukob koji bi gotovo sigurno izmakao kontroli.

U ovoj situaciji postoji još jedna briga: oba moguća scenarija mogu biti problematična. Ako Iran bude poražen, Izrael bi mogao postati glavni hegemon, što bi značajno promijenilo ravnotežu moći i natjeralo arapske države da prilagode svoje politike i savezništva. Ako Iran preživi i izađe jači iz krize, mogao bi proširiti svoj utjecaj, što bi opet dovelo do utrke u naoružanju i dubljih podjela. Za Rijad su to dva različita načina gubitka kontrole nad okruženjem. Zato je treća opcija najprivlačnija: pregovori, kontrola eskalacije i kupovina vremena.

Prema izvještajima, Erdoğan pokušava uvjeriti Washington da bi napad na Iran bio pogrešan potez, dok američki zvaničnici žele šire pregovore koji uključuju ne samo nuklearno pitanje, već i raketni program i regionalne 'proxy' strukture. Trump se tako nalazi pred izborom između dvije loše opcije: udovoljiti sigurnosnim zahtjevima saveznika ili riskirati da rat naruši krhke dogovore u regionu i izazove ekonomske šokove.

To je suština sastanka u Rijadu: Ankara i Rijad pokušavaju stvoriti političku prepreku ratu. Ne zato što mogu kontrolirati sve faktore, već zato što mogu povećati cijenu eskalacije na diplomatskom, ekonomskom i reputacijskom planu. Ponekad je i samo odgađanje odluke uspjeh; u regionu gdje krize često izbijaju iznenada, vrijeme može biti najvrjedniji resurs.

Pored Irana, razgovaralo se i o Siriji, Gazi, Jemenu i Sudanu. Javne poruke o stabilnosti i humanitarnim pitanjima bile su očekivane, ali važan je podtekst: u slučaju Jemena, naglašavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta podsjeća da i unutar “arapskog bloka” postoje konkurentske agende, ne samo jednostavna podjela “Arapi protiv Irana”. To je naročito vidljivo kada se interesi različitih regionalnih sila sudaraju na istim ratištima.

Ekonomski dio posjete pokazuje praktičnu stranu ovog pragmatizma. Prema izvještajima, delegacije su potpisale četiri sporazuma i usvojile zajedničku deklaraciju koja pokriva više sektora. Erdogan je posebno istakao odbranu, energiju, trgovinu i investicije kao osnovu šire saradnje. U oblasti obnovljivih izvora energije dogovoren je okvir u kojem bi saudijske kompanije gradile solarne i vjetroelektrane ukupnog kapaciteta 5.000 MW, s početnim projektima od po 1.000 MW u Sivasu i Karamanu. Ovaj aranžman je prva faza šireg sporazuma vrijednog oko 2 milijarde dolara, s planom da se nakon početnih 2.000 MW kasnije izgradi još 3.000 MW iz vjetra i sunca. 

Osim što doprinose proizvodnji čiste energije, ovi projekti značajno smanjuju ovisnost Turske od uvoza energije, što dodatno jača njenu energetsku sigurnost i čini ove sporazume ključnim za regionalnu stabilnost.

Istovremeno, ekonomska saradnja je povezana sa sigurnosnim pitanjima. Erdogan je rekao da su Ankara i Rijad potpisali važne sporazume o saradnji u odbrambenoj industriji i da postoji mogućnost zajedničke investicije u projekat turskog borbenog aviona KAAN, a partnerstvo se može pokrenuti u bilo kojem trenutku. Također je naveo da je bilateralna trgovina dostigla oko 8 milijardi dolara u 2025. godini, a turske firme su realizirale više od 400 projekata u Saudijskoj Arabiji vrijednih skoro 30 milijardi dolara. Ovi podaci pokazuju zašto obje strane žele da političke napetosti ostanu pod kontrolom.

Zaključak se nameće sam: Ankara i Rijad pokušavaju upravljati regionalnim promjenama u kojima stare sigurnosne garancije više ne vrijede, a novi poredak još nije ni uspostavljen. Iran ostaje stalna prijetnja, Izrael je moćan ali nestabilan faktor, a Sjedinjene Države sve manje predvidive. U takvoj situaciji, tursko-saudijska saradnja nije stvar sentimenata, već interesa: spriječiti rat s Iranom, uskladiti stavove gdje je moguće i ojačati ekonomsku i odbrambenu međuzavisnost kao zaštitu od budućih kriza.