Treća Islamska Republika: Kako rat preoblikuje Iran i Bliski Istok

Piše: Suzanne Maloney (Foreign Affairs)

Na skupu održanom u februaru 2026. godine, povodom obilježavanja revolucije koja je dovela do uspostave Iranske Islamske Republike, vrhovni vođa zemlje, ajatolah Ali Hamenei, govorio je u neuobičajeno promišljenom tonu. Primijetio je da je iza zemlje “čudna godina”, aludirajući na izraelske i američke napade na iranski nuklearni program osam mjeseci ranije, te ponudio opširno opravdanje za nezabilježeno nasilje kojim su se režimske snage sigurnosti poslužile kako bi ugušile masovne proteste koji su izbili krajem decembra. Nemire je opisao kao pokušaj državnog udara koji su organizovali Izrael i Sjedinjene Države, hvaleći se da su “satrveni pod nogama iranske nacije”.

Predvidivo, Hamenei se potom okrenuo Sjedinjenim Državama, glavnom protivniku režima i čestoj meti svojih invektiva. Odbacio je “urušavajuće američko carstvo” i prijetnje predsjednika Donalda Trumpa vojnom akcijom protiv Irana, tvrdeći da “i sami Amerikanci, koji neprestano prijete da će biti rata... znaju da nemaju izdržljivosti za tako nešto”. Dodao je da je “američki predsjednik rekao kako Sjedinjene Države već 47 godina nisu uspjele eliminisati Islamsku Republiku... To priznanje je tačno. Kažem vam: ni vi nećete uspjeti u tome.”

Ispostavit će se da su to bile neke od posljednjih Hameneijevih javnih izjava. Jedanaest dana kasnije, Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli su koordinirane zračne udare na Iran, u kojima su ubijeni Hamenei, članovi njegove porodice i nekoliko visokih vojnih i političkih lidera. Bila je to prva salva u ratu koji će sistematski oslabiti iransku mornaricu, ratno zrakoplovstvo i program balističkih projektila, kao i širu sigurnosnu infrastrukturu i odbrambeno-industrijsku bazu zemlje. “Kada završimo, preuzmite vlast”, poručio je Trump iranskom narodu u obraćanju kojim je najavio početak kampanje. “Bit će vaša.”

Međutim, dok su hiljade američkih i izraelskih udara pogađale zemlju, iransko vodstvo uspjelo se pregrupisati i za Hameneijevog nasljednika postaviti njegovog još tvrđeg sina Modžtabu. Teheran je odmah uzvratio raketnim i dronovskim napadima na američke vojne baze te ekonomsku i energetsku infrastrukturu iranskih susjeda. Američki sekretar odbrane Pete Hegseth podrugljivo je opisao iranski odgovor kao “neselektivno gađanje i bezglavo lamatanje”. Ali strategija Teherana ubrzo je postala jasna: napadi su u praksi zatvorili Hormuški tjesnac, strateški morski prolaz kroz koji prolazi petina svjetskog izvoza nafte i ukapljenog prirodnog gasa.

Prkos Islamske Republike i njen geografski stisak nad globalnom ekonomijom dramatično su produbili i proširili krizu. Za Islamsku Republiku, tjesnac predstavlja krajnju polisu opstanka. Teheran ne može odbraniti ni svoje lidere ni svoju teritoriju od protivnika, ali može nametnuti nepodnošljive troškove susjedima i globalnoj ekonomiji. Kao što je i sam Hamenei najavio, ta poluga je režimski spas: ni Washington ni ostatak svijeta ne mogu podnijeti dugotrajan pad isporuka nafte. A budući da zatvaranje tjesnaca ograničava i isporuke đubriva, helija i drugih ključnih roba, posljedice čak i kratkotrajnog prekida osjećat će se mjesecima u prijestolnicama širom svijeta. Za iranske lidere, ekonomski pritisak djelotvoran je način zaštite režima. Kako se sukob intenzivirao, Teheran je iskoristio priliku da poslijeratnu stratešku ravnotežu pomjeri u svoju korist, s ciljem da režim iz ove krize izađe jači, i kod kuće i prema vani.

U širem smislu, iranski lideri žele nastaviti revolucionarni projekt svoje zemlje i uvesti ono što bi se moglo opisati kao Treća Islamska Republika Iran. Prva republika, koju je predvodio ajatolah Ruholah Homeini, bila je revolucionarni eksperiment koji je nastojao nametnuti vjersku vlast kod kuće i destabilizirati susjede. Vladavina Alija Hameneija pokrenula je drugu republiku, koja je institucionalizirala dominaciju ureda vrhovnog vođe i osnažila vojsku kroz njenu ulogu u obnovi nakon Iransko-iračkog rata iz 1980-ih. Režim, oblikujući uspon Modžtabe Hameneija, sada nastoji uspostaviti treću republiku: otvoreno pretorijansku državu, u kojoj Islamska revolucionarna garda i širi sigurnosni aparat čvrsto kontrolišu donošenje odluka o svim aspektima upravljanja, društva i vanjske politike.

To je grandiozna ambicija, možda i prekoračenje vlastitih mogućnosti koje će propasti, posebno imajući u vidu duboke jazove između ciljeva Treće Islamske Republike, težnji njenog naroda i interesa njenih susjeda. Ipak, ovaj režim je više puta pokazao izdržljivost, otpornost i odlučnost da se očuva svim potrebnim sredstvima. Te osobine, kao i američki i izraelski propusti da ih shvate, mogu omogućiti Iranu da iz čeljusti poraza iščupa pobjedu – možda Pirovu – i zada historijski udarac međunarodnom poretku koji je Washington pomogao izgraditi i, sve do posljednjih godina, nastojao održati.

Za Teheran, najnoviji američko-izraelski rat došao je kao šok, ali ne i kao iznenađenje. Nakon 12-dnevnog rata u junu 2025. godine, koji je najvrednije dijelove iranskog nuklearnog programa zakopao duboko pod zemlju, Iranci su znali da su dodatni udari pitanje vremena, a ne mogućnosti. Kada je u februaru počelo intenzivnije bombardovanje, Teheran se brzo počeo penjati ljestvicom eskalacije: od manjih udara na ranjive mete u dometu u susjednim državama, preko direktnijeg gađanja ekonomske i energetske infrastrukture, do rizičnog poteza na ivici provalije – gušenja prometa kroz Hormuški tjesnac.

Iranska spremnost na eskalaciju pokazala je da se režim pripremio za sukob i da je spreman preuzeti rizike, ali i da je iranska namjerno decentralizirana odbrambena doktrina otporna. “Imali smo dvije decenije da proučimo poraze američke vojske neposredno istočno i zapadno od nas”, hvalio se na društvenim mrežama Abas Aragči, iranski ministar vanjskih poslova, misleći na američke ratove u Afganistanu i Iraku. “U skladu s tim smo ugradili pouke. Bombardovanje naše prijestolnice ne utiče na našu sposobnost vođenja rata. [Decentralizacija] nam omogućava da odlučimo kada – i kako – će se rat završiti.”

Kako je komičar John Stewart dosjetljivo primijetio sredinom marta, “rat je Božji način da Amerikance nauči geografiji”. U roku od nekoliko dana od prvih američkih i izraelskih udara, teheranski protunapadi na pomorski promet u Hormuškom tjesnacu brzo su pružili podsjetnik na značaj te kritične arterije. Gotovo preko noći, promet kroz tjesnac bio je ozbiljno smanjen, što je podiglo cijene nafte, petrohemikalija i drugih ključnih roba te ugrozilo ekonomski rast i stabilnost širom svijeta. Iran je pritisak primijenio s taktičkom preciznošću: održavajući minimalan tok vlastitog izvoza i izuzimajući od napada povlaštene partnere poput Kine – iako je nekima, prema medijskim izvještajima i izjavama iranskih zvaničnika, naplaćivao dodatnu cijenu za pristup – Iran je očuvao priliv prihoda i strateška partnerstva.

Korištenje geografskog položaja za prijetnju globalnim energetskim tržištima također je stavilo vrijeme na stranu Irana. Trump je u početku umanjivao rat kao “mali izlet”, očito očekujući kratak tok sukoba, sličan 12-dnevnom ratu. Prema New York Timesu, izraelski zvaničnici uvjeravali su Bijelu kuću da će obezglavljivanje režimskog vodstva pokrenuti novi val protesta koji bi nekako mogao srušiti revolucionarnu državu. U trenutku pisanja ovog teksta, ništa slično se nije dogodilo. Umjesto kratkog rata i brzog kolapsa režima koji su Sjedinjene Države i Izrael očekivali, nastao je krvav i skup sukob u uslovima koji su Iranu omogućili da diktira kada će se rat završiti.

Svaki dan prekida u tjesnacu povećavao je hitnost i moguće posljedice krize – a za iranske lidere i potencijalnu dobit. Ova visokorizična strategija imala je za cilj ne samo iznuditi kraj rata nego i osigurati trajnije poboljšanje ekonomskog i regionalnog utjecaja Teherana. Mohamed Baker Kalibaf, predsjednik iranskog parlamenta i važna figura unutar režima, obećao je da će Iran nastaviti s odmazdom “dok se neprijatelj istinski ne pokaje za svoju agresiju”, dodajući: “Vjerujemo da će ovaj rat promijeniti mnoge regionalne odnose i da se nećemo vratiti na uslove koji su postojali prije njega. Spremni smo zaključiti trajne sigurnosne sporazume sa zemljama u regiji koje mogu pružiti uzajamne garancije i stvoriti stabilnu, održivu sigurnost za investitore.” Teheran je time jasno stavio do znanja da svaka buduća saradnja mora počivati na pokoravanju njegovih regionalnih rivala – ali i na pretpostavci zajedničkog prosperiteta.

Možda je primamljivo ovu retoriku odbaciti kao samrtno zvono režima previše opijenog vlastitom ideologijom da bi shvatio urušavanje svojih opcija. Ali upornost režima pod razornim američkim i izraelskim bombardovanjem podsjeća i na žar i odlučnost koji su održali revolucionarnu državu u ranijim vremenima sistemske ugroženosti. Među američkim i izraelskim komentatorima i kreatorima politike često se ponavlja tvrdnja da je iranski režim slabiji nego u bilo kojem trenutku od 1979. godine.

Zapravo, to nije sasvim tačno; režim se od samog nastanka suočavao s još žešćim izazovima opstanku. Temeljna naracija Islamske Republike naglašava da je revolucija bila malo vjerovatna, ugrožena i opkoljena. Revolucionarna generacija proživjela je dugotrajne i raširene potrese u ranim godinama države, uključujući institucionalni haos, čistke i žestoke borbe za moć, ulične borbe u gradovima, plemenske ustanke, smrtonosne terorističke napade, razorni ekonomski pritisak, pokušaj državnog udara i katastrofalnu iračku invaziju u septembru 1980. godine.

Uprkos svemu tome, revolucija je preživjela i uspjela potisnuti snage Sadama Huseina te prenijeti rat prema Bagdadu. Rat je završio bez pobjede; ipak, njegovo naslijeđe dodatno je ukorijenilo narative o žrtvi, vjeri i domišljatosti u odbrani nacije. Rat je postao i poligon za iransku doktrinu odvraćanja kroz asimetrične sposobnosti i za ulaganje u domaću odbrambeno-industrijsku bazu.

Udarci koje je Teheran pretrpio u posljednje dvije godine zaista su bili teški i naizgled neumoljivi: mreža njegovih proiranskih milicija razbijena je, nuklearne ambicije pokopane su američkim i izraelskim bombardovanjem, a građani su spremni riskirati živote u nadi za novom revolucijom. Ali, kao što su njihovi prethodnici vidjeli tokom Iransko-iračkog rata, tvrdo jezgro režima u tome prepoznaje priliku da uzvrati, pojača represiju pod zastavom nove svete odbrane iranske domovine i doda novo poglavlje historiji svoje revolucije.

Baš kao što su njihovi prethodnici činili 1980-ih, lideri Treće Republike snažno će se osloniti na rat kako bi ponovo učvrstili vlast, koristeći sukob kao izgovor za nametanje de facto vojnog stanja, dok pokušavaju mobilisati izrazito šovinističko nacionalno raspoloženje ili barem prisiliti ljude da ga odglume. Današnje režimske snage imaju mnogo sofisticiranija sredstva na raspolaganju; čim je sukob izbio, iranske sigurnosne službe počele su koristiti elektronski nadzor i SMS poruke kako bi preventivno ugušile svaku pomisao javnosti na povratak na ulice. A za slučaj da poruka nije bila dovoljno jasna, režim je zadržao i ubrzan tempo pogubljenja.

Rat je također pomogao da se olakša proces nasljeđivanja koji je mogao biti težak. Nakon iznenadne smrti predsjednika Ebrahima Raisija 2024. godine, kojeg je Hamenei pripremao za nasljednika, nije bilo očiglednog kandidata koji bi imao potrebno upravljačko iskustvo, vjerski ugled i povjerenje režimskih elita. U normalnim okolnostima, Modžtaba Hamenei bio bi kontroverzan izbor; kaže se da se i njegov vlastiti otac protivio Modžtabinom imenovanju, želeći izbjeći utisak dinastičke vladavine.

U trenutku egzistencijalne krize, međutim, mlađi Hamenei ponudio je vladajućem sistemu zlatnu priliku da iskoristi očevo naslijeđe i učvrsti primat Revolucionarne garde, s kojom je izgradio blizak odnos. Izvještaji da je Modžtaba možda teško ranjen u prvim američko-izraelskim udarima u februaru samo su naglasili tu vezu; njegov otac je ranjen u terorističkom napadu 1981. godine, zbog kojeg je izgubio upotrebu desne ruke. Kao “živi mučenik”, Modžtaba ima znatnu simboličku vrijednost. On široj javnosti može ostati zagonetka, dok utjecajna mreža koju je njegov otac pažljivo gradio tokom gotovo 37 godina na vlasti osigurava da suština hameneizma – nepokolebljiva odanost autoritarnoj vjerskoj državi – ostane dominantna.

Koliko god režim preživio, njegovim rukovodstvom dominirat će okorjeli reakcionari. Ako uspiju izbjeći izraelsko ciljanje, niz iskusnih sigurnosnih zvaničnika vodit će sistem i organizovati njegovu odbranu. Neki će možda biti spremni na kompromis, ali će im to biti teško u zemlji pod opsadom i bit će skloniji odlučnosti i ratobornosti. Ciljana ubistva mogu ukloniti pojedince, ali riječ je o kadru u čiju je izgradnju režim ulagao gotovo pola stoljeća. Obezglavljivanje neće srušiti sistem.

Zbog toga se iranski tvrdolinijaši u doglednoj budućnosti neće suočiti s pravim protutežama. Oni već kontrolišu velike dijelove iranske ekonomije, položaj koji su osigurali iskorištavanjem obnove nakon Iransko-iračkog rata, a posljednjih godina i korištenjem režima sankcija. Frakcijsko nadmetanje između vjerskih i republikanskih elemenata postrevolucionarnog sistema nestalo je.

Sadašnji predsjednik, Masud Pezeškijan, nudi simpatičniju sliku, ali gotovo da nema institucionalnu moć ni utjecaj na politiku. Posljednji relativno umjereni predsjednik, Hasan Ruhani, pokušava se vratiti, ali zasad nije stekao ozbiljniju podršku. Mnogi Iranci koji su se nadali poboljšanjima u vlastitoj državi uplašeni su za budućnost. “Ovaj režim postat će jači, okrutniji, još monstruozniji nego prije”, rekla je jedna stanovnica Teherana za Wall Street Journal u prvim danima rata. “Ljudi nemaju oružje da uzvrate.”

Režimski klerici i sigurnosna birokratija oduvijek su imali simbiotski odnos, oslonjen na porodičnu, političku i poslovnu saradnju te zajednički pogled na svijet. Kako se težište unutar sistema pomjera u korist vojske, gotovo je sigurno da će se mijenjati i unutrašnji karakter režima. Moguće je da će to dovesti do skromnih reformi, poput manje agresivnog nametanja vjerskih stega, u skladu s postepenim popuštanjem provođenja obaveze nošenja hidžaba koje traje od protesta iz 2022. godine, nakon smrti Mahse Amini, mlade žene koja je bila u pritvoru moralne policije.

Iako mogu popustiti, iranski nosioci moći vjerovatno se neće slomiti. Teheran odavno koristi svoj geografski položaj u vlastitu korist, redovno pokazujući mišiće prema susjedima i oko tjesnaca, ali najčešće u naletima prkosa i s malo dokaza o strateškoj svrsi. Ovaj put bilo je drugačije; Iran je svijetu jasno pokazao da globalnoj ekonomiji može nametnuti bolne troškove.

U Teheranu će pogled biti usmjeren prema Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima duž iranske periferije, uz nadu u osvetu ili isplatu – ili oboje. Teheran računa na sposobnost da nadživi protivnike, nadajući se dogovoru koji će režimu omogućiti ne samo da preživi još jedan dan nego, idealno, i da se izvuče iz stiska Trumpovih sankcija “maksimalnog pritiska”, koje su srozale valutu i podstakle bijes građana. Iranski lideri nadaju se da će rat iskoristiti kao ulaznu tačku za obnovu regionalnog utjecaja. Vjeruju da zemlji pripada odšteta za ogromnu štetu pretrpljenu u onome što smatraju neopravdanim napadom, a ako iz ovog rata izađu i dalje na vlasti, namjeravaju taj dug naplatiti.

Iranski susjedi shvataju zlokobnu mogućnost da će se rat završiti Islamskom Republikom koja je slabija, ali i ohrabrena. Povremeni dron koji se zabije kroz prozor luksuznog hotela ili u prometni aerodrom bit će više nego dovoljan da poveća premiju rizika za investitore i natjera turiste da dvaput razmisle. Teheran svoje susjede drži u škripcu, gotovo doslovno, i malo ko s obje strane Zaljeva živi u iluziji da je riječ o kratkoročnom problemu. Tražit će rješenja koja su i praktična i trajna.

S druge strane, ako rat ne ostvari svoj deklarisani cilj uklanjanja iranskog režima, moguće je – možda čak i vjerovatno – da će Teheran nakon rata pogriješiti u procjenama. Režim je možda izveo efikasan asimetrični protunapad koji prijeti izazivanjem haosa u globalnoj ekonomiji, ali njegove konvencionalne vojne sposobnosti uglavnom su uništene, a stalno osipanje čitavog sloja visokih lidera ostavit će ozbiljne posljedice po njegove operativne i upravljačke sposobnosti. Tokom proteklih 47 godina, postrevolucionarni režim rijetko je propuštao priliku da propusti priliku.

Moguće je i da će Teheran pobijediti u ratu, ali izgubiti mir, zbog svoje nepopustljivosti, neutemeljenog optimizma ili unutrašnjeg haosa, baš kao što su raniji iranski lideri učinili u presudnom trenutku rata s Irakom. U junu 1982. godine, samo nekoliko dana nakon uspješnih iračkih udara na iranska postrojenja za izvoz nafte, novoformirano Vijeće za saradnju zemalja Zaljeva, koje su činili većina arapskih susjeda Irana u Perzijskom zaljevu, predložilo je prekid vatre.

Prema tadašnjim izvještajima Associated Pressa, Vijeće je Teheranu ponudilo 25 milijardi dolara ratne odštete – više od 84 milijarde dolara u današnjoj vrijednosti – u zamjenu za to da Iran pristane okončati rat bez pokretanja ofanzive za zbacivanje Sadama. Teheran je insistirao da je ratna šteta šest puta veća i na kraju odbio okončati rat. Narednih šest godina sukoba ostavilo je ogroman danak na zemlji, a Islamska Republika nije uspjela u nastojanju da okonča Sadamovu vlast. Ovog puta, ako Teheran nastavi koristiti svoju prednost pokušavajući održati ili iskoristiti stisak nad tjesnacem, njegovi susjedi i svijet mogli bi biti spremni podnijeti izvanredne troškove i rizike konačnog poraza režima.

Konačno, čak i ako Islamska Republika izdrži aktivnu fazu sukoba, njegove posljedice mogle bi značiti njen kraj. Zasad možda ne postoji koherentna i sposobna politička organizacija koja bi mogla ozbiljno izazvati čak i ratom oslabljeni režim. Ali potresi izazvani sukobom dugo će trajati, a njihov utjecaj će se razvijati i vjerovatno pojačavati s vremenom. Hiljade američkih i izraelskih zračnih udara ostavit će ogroman račun za obnovu, a još radikalnije i nasilnije rukovodstvo u Teheranu teško će se nositi s vlastitim unutrašnjim antagonizmima i regijom zahvaćenom nestabilnošću i pojačanim neprijateljstvom. Izdržljivost Islamske Republike može njenim liderima zasad omogućiti da izbjegnu kapitulaciju, ali njihova pobjeda mogla bi posijati sjeme propasti režima.

(Suzanne Maloney potpredsjednica je Brookings Instituta i direktorica njegovog Programa za vanjsku politiku. Bila je vanjska savjetnica podsekretara američkog State Departmenta za politička pitanja u administraciji Baracka Obame i članica Tima za planiranje politika američkog državnog sekretara u administraciji Georgea W. Busha.)