Od Zenice do Toronta: Patriotizam bez mržnje, uprkos svemu

„Bosna i Hercegovina će privući mnogo neutralnih navijača...“ Ovo je prošle sedmice za „New York Times" izjavio Carl Anka, sportski komentator Athletica, uoči našeg prvog meča protiv Kanade u Torontu.

Šta je mislio ovaj svjetski slavni novinar kada je dao ovu izjavu? Mislio je na razliku između patriotizma i nacionalizma. Zapravo, ponovio je isto ono o čemu danas pišu još nekoliko sportskih komentatora u Kanadi i Britaniji.

Patriotizam u ovom svijetu još nije mrtav. Tako su nas sjevernoamerički reporteri više puta, poslije meča sa Kanadom, podsjetili na onu krunsku scenu s ulica Toronta: bliski susret dvije velike povorke navijača, „plavo-bijelih" i kanadskih „crvenih", koji se umjesto tuče rukuju, pozdravljaju ili se čak klade o ishodu.

To se ne viđa svaki dan, zapisao je reporter CBC Newsa Lane Harrison, koji je objavio video-reportažu marširajući s navijačima našeg tima ulicama Toronta.

Za Bosnu uglavnom navijaju svi oni koji cijene patriotizam i ljubav prema vlastitoj zemlji, dok je tu najmanje onih čiji je sportski duh obojen jakim bojama nacionalizma, ili, u najgorem slučaju, nekom vrstom militantne odanosti.

Kazali su to reporteri Canadian Pressa razgovarajući s vlasnicima čuvenog restorana Mraković u Torontu, koji je u trenucima prije ovog meča postao pravi simbol patriotske odanosti.

Nije slučajno što su se reporteri brojnih svjetskih medija posebno zadržali na detaljima onog spontanog skupa više desetina hiljada Sarajlija poslije pobjede nad Italijom, skupa pred Vječnom vatrom na kojem je pokazan jedan drugačiji duh patriotizma i umijeće autentičnog sportskog slavlja, u vrijeme ubrzanog rasta militantne navijačke odanosti u cijelom regionu.

Ova priča vraća me na dirljiv i nesvakidašnji događaj iz Zenice o kojem je pisao James Horncastle, reporter New York Timesa, u svom tekstu „Noć kada je Bosna pronašla nove heroje".

Horncastle je i na mreži X podijelio tu priču o dobrodošlici u Zenici: nepoznati lokalni navijači platili su mu, naredno jutro poslije utakmice sa Italijom, doručak.

„Prepoznali su me kao stranog novinara i onda su iz čistog gostoprimstva i želje da se osjećam dobrodošao u Zenici tiho podmirili račun za doručak i kafu.“

S druge strane, sve nas je potresao događaj iz Čapljine: komunalne vlasti skinule su, usred navijačke euforije, 150 bosanskohercegovačkih državnih zastava.

Isti dan Dodik je izjavio kako su „muslimani vjekovni srpski neprijatelji", aludirajući, na njemu svojstven način, na tobožnju ugroženost kršćana u ovoj zemlji.

Skidanje državnih zastava u Čapljini i Dodikove izjave o vjekovnim neprijateljima samo su potvrda onoga što smo već odavno znali.

Mundijal je, suočen s ovakvim pritiscima, ohrabrio povratak destruktivnih strasti, posebno kod onih koji preziru svaku vrstu igre, ljudsku solidarnost i sreću koju donosi natjecanje.

Tako nam Mundijal nije donio samo ponos na reprezentaciju i navijače – od Zenice i Sarajeva do Toronta – nego je na jugu zemlje produbio šovinističku nostalgiju „čiste zemlje", a na istoku razgorio političku šizofreniju u kojoj i same reprezentativce Dodik vidi kao „stare neprijatelje“. Paradoksalno, čak i ako se zovu Jovo Lukić.

Pred nama je, uprkos svemu, još jedan tračak nade. Nalazim ga u riječima Jove Lukića.

Za mene vrhunac Mundijala nije toliko činjenica što je Jovo postigao gol, već što je izjavio kako je više volio da smo pobijedili nego što je sam dao taj gol. To je istinska pobjeda Mundijala.

To što je najvažnije: našu igru, naš duh podrške i našu pobjedu – cijeli svijet danas prihvata kao svoju.

A to je, na kraju, hrabrost autsajdera koji se usudio izaći na megdan velikima. Jedna od najmlađih ekipa cijelog Mundijala, s prosjekom starosti od nešto više od 26 godina.