Aktivizam na daljinu: Komfor loše vlasti čuva se pasivnošću javnosti

„Dođe vrijeme kad stvari poteku vrtoglavom brzinom“, napisao je svojevremeno Mirko Kovač u eseju „Cvjetanje mase“.

I upravo ta rečenica možda najbolje opisuje (pre)emotivnu reakciju značajnog dijela bh. javnosti na jedan globalno važan sportski događaj, koji se po svemu može podvesti pod onaj stari kliše – „više od igre“.

Riječ je, naravno, o pobjedi Španije nad Argentinom u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u New Yorku, koja je do egzaltirane radosti dovela i veliki dio građanstva u Bosni i Hercegovini.

Svako ko iole drži do svoga javnog rejtinga, imidža, ugleda i kredibiliteta, a da se ne lažemo i broja lajkova, oglasio se na društvenim mrežama, uz špansku (često zajedno s palestinskom) zastavu, biranim vokabularom i suzom radosnicom u oku, zabilježio te trenutke trijumfa „dobra nad zlom“, „pobjede nad cionistima“ (sic!), „pobjede pravde nad silom“, historijskoj lekciji da se može kad se složno, jedinstveno, organizirano odupre moćnicima", "nevjerovatnom iskustvu koje i nama treba biti pouka za budućnost..."

Javilo se muško-žensko, isprsili su se političari, vjerski facebook službenici, influenseri, pjevači, „glumci, režiseri, novinari, ljudi neznani i znani“.

Niko nije želio propustiti ovaj trenutak kosmičke važnosti, priliku kazati da je „na pravoj strani povijesti“.

Čekalo se sa zebnjom i znatiželjom ko neće na ceremoniji pružiti ruku Donaldu Trumpu, ko će ga izignorirati prilikom dodjele medalja i pehara?

Energija nacije, dakle, slila se u jednu jedinstvenu rijeku, bujicu, jedan jedinstveni snažno iskazani stav i političku poruku.

Neka ostane zabilježeno za koga smo, za šta, a protiv čega smo, da parafraziram naslov jednog političkog pamfleta iz vremena komunizma.

I zaista, govoreći clickbait jezikom popularnih portala, sve je u noći nakon njujorškog spektakla bilo „za naježiti se“...

Ništa novo, reklo bi se, ništa neuobičajeno za paralelno življenje koje se odvija na društvenim mrežama, osim nevjerovatnog emotivnog intenziteta i masovnosti kojoj svjedočimo i koja je uporediva jedino sa spektaklom, uzbuđenjem i radošću koji su pratili nastupe naše reprezentacije na netom završenom događaju.

Možda bi socijalni psiholozi i analitičari trebali ući u motivacijsku srž, uzroke i razloge navedenog fenomena u našem društvu, a ono što bi svakako u tim eventualnim analizama trebalo pokušati dokučiti jeste zašto takva javna reakcija, zašto takvo jedinstvo i snaga, zašto takva masovnost, pravdoljubivost i ushit izostaju kada bi kritičkom propitivanju trebalo izložiti očigledne loše pojave u našem društvu, nakaradne socijalno-političke procese i negativnosti koje ugrožavaju budućnost ove zemlje u njenom fundamentu.

Je li „Viva Espana“ dovoljan supstitut za pasivnost i kukavičluk u svojoj kući, u svojoj državi? Je li (naravno opravdani i humani) poklič „Free Palestine“ nerijetko licemjerno pokriće dijela intelektualaca za naglašenu neangažiranost i distanciranost od bitnih tema i pojava u najbližem vlastitom okruženju?

Zašto nema ujedinjene, odlučne, masovne reakcije na sve ono što se posljednjih godina i decenija događa ovdje u našem dvorištu, pred našim (često zatvorenim) očima?

Samo rijetki javno reagiraju na pljačku i kriminal, oholost, bahatost, korupciju, nepotizam, zloupotrebe zvaničnika na pozicijama moći.

Samo pojedinci javno postavljaju pitanja o zarobljenom, kapilarno korumpiranom pravosuđu, o kupljenim i kontroliranim javnim medijima, o izbrisanoj granici između mafije i policije, o propalim i korupcijom pojedenim javnim preduzećima, devastiranom energetskom, infrastrukturnom, finansijskom, kulturnom, obrazovnom sektoru...

Kako to da samo pojedinci postavljaju pitanja o trošenju i zloupotrebama javnog novca?

Nije valjda da sve nabrojano, a naveli smo samo mali dio očiglednih, dokazanih anomalija i dijagnoza od kojih je bolesno naše društvo, ljude koji su svakodnevno prisutni u javnosti, ljude koji se mogu smatrati utjecajnim aktivistima – ne dotiče, da ih to ne zanima.

Ili je u pitanju svojevrsni bijeg od slobode i vlastite odgovornosti, defetistički bijeg u sfere gdje nema rizika, jer očito je znatno lakše i komfornije za pravdu i pravičnost, za pravo slabijeg, univerzalne vrijednosti, etiku i vladavinu prava boriti se na daljinu, nego u vlastitom gradu, u vlastitoj državi.

Sve dok ljudi ne shvate da su oni istinski demokratski subjekt koji može mijenjati postojeće stanje, da se njihovim novcem hrani čudovišni levijatan vlasti, društvo će tavoriti u nedefiniranom limbu idealnom za zloupotrebe moćnika i potpuno ignoriranje zakona i demokratskih načela.

Komfor i bezobrazluk vlasti čuva se pasivnošću javnosti.

Kada bi se, u suprotnom, energija kojoj povremeno svjedočimo na manje bitnim temama, artikulirala u udruženi institucionalizirani demokratski front ili pokret, bio bi to najvažniji korak ka uspostavi društvenog okvira u kojemu negativna selekcija i vladavina loših, po mnogima najgorih, ne bi bila pasivnošću dopuštena i tolerirana mjera stvarnosti.

Jer, neko je ovih dana citirao Balaševića koji je kazao da nisu problem oni koji vladaju, „problem je u ljudima kojima se tako lako vlada“.