Djevojčica je nestala, da je umrla od neke bolesti, barem bi bilo nekog smiraja u toj spoznaji, ovako nije izvjesno šta se s njom dogodilo. Možemo samo zamišljati. Ovako nešto će reći jedan od likova Ferrantine Napuljske tetralogije, otac izgubljene/otete djevojčice. Tu gdje on počinje nabrajati crne misli koje mu niču pred očima, kada zamišlja šta se sve može dešavati njegovoj kćerci, njegov glas zastaje. Užas postaje prevelik da bi se izgovorio. I u toj tišini se rađa horor. Između ostalog, takav je naš svijet.
Tamo gdje njemu glas puca i prestaje priča, tu zalazi Fernanda Melchor svojim romanom Sezona uragana (Imprimatur, 2021). Spisateljica smješta radnju romana u meksički grad La Matosu. Bez bojazni sam da ću čitateljima odmah na početku previše otkriti – jer to je gotovo pa i nemoguće, zato što Melchor ne gradi napetost radnje na neizvjesnosti već tako što na prvim stranicama romana otkrivamo da je glavni pokretač jedno ubistvo, pronađeni plutajući leš. Od tog momenta radnja kreće da se raspliće, nagore.
Roman je podijeljen na osam poglavlja, a svako poglavlje se tiče nekog lika koji je na neki način povezan s mrtvacem s početka romana, takozvanom Vješticom, kako su je zvali stanovnici tog mjesta. Na početku saznajemo nešto o tom liku, njenoj porodičnoj priči, o majci, koju su također zvali Stara Vještica te kako je ona, Vještica, vjerovatno plod silovanja.
Mučan jezik nije sam sebi cilj
Kroz sva poglavlja ubistvo kao da ostaje negdje u pozadini, roman nije koncipiran tako da je čitaocu nametnut primarni motiv da se otkrije ubica, već Melchor kroz lične sudbine raznih likova nudi sliku jednog svijeta. Ubistvo u tom svijetu nije skandal niti nešto nad čime se stanovnici dugo zadrže ili zamisle. Takav je i jezik ovog romana, neuvijen, direktan, obiluje vulgarizmima, slikovitim opisima nasilja, psovkama, jer kako ubistvo nije nikakav incident koji šokira stanovnike, tako nije ni jezik drugačiji od stvarnosti koju oslikava, ili koju proizvodi. Koliko god bilo mučno, a zaista jeste, čitati takve rečenice i opise raznoraznih zlostavljanja, ne stiče se dojam da je upotreba takvog jezika sama sebi cilj. Mi možemo zatvarati oči pred takvim nasiljem, ali ono neće nestati. Likovi njenih romana pričaju onako kako žive.
Tako ćemo se u jednom dijelu susresti, onako kao usput, s informacijom da je jedan od likova romana, poznat kao akter videosnimka, koji je kružio slobodno bespućima interneta, u kojem muči djevojku, više djevojčicu, pa je zatim ubija. Nešto što, reći će naratorica, obično takvi tipovi rade djevojkama, onda kada im one više ne trebaju, koje zatim raskomadaju pa dijelove njihovog tijela prodaju kao meso gostionicama kraj puta, koje se posluži kao tradicionalno meksičko jelo tamales. Dovoljno je malo zagrebati na površini interneta i istražiti spomenute slučajeve da bismo se uvjerili da Melchor ne pretjeruje. Tamo gdje se pojavi sumnja u mogućnost onoga što je napisano, tu dolazi stvarnost da pobije svaku sumnju. Neka od dešavanja o kojima se ovdje priča su stvarna, potvrdit će se citat sa početka knjige.
La Matosa je mjesto pogođeno uraganom te klizištem zbog kojeg je nestalo tri četvrtine sela. Ali vremenska nepogoda nije ono što je načinilo od ovog grada horor života. Likovi kao da su zatečeni u tom mjestu, kao da žive tu jer im je u jednom trenutku života to bila posljednja ili jedina opcija. Siromaštvo, nezaposlenost, droga, prostitucija, kao da gledate Narcose ili Žicu, ali u književnom obliku, s tim da autorica gradi svijet u kojem je neminovno da njim vlada droga i narkobosovi, ali sama ta činjenica ostaje negdje u pozadini. Ona ih samo spominje, a pritom se više fokusira da ocrta živote onih koji su pogođeni.
Uragan kao olakšanje
Meksiko je jedna od država sa najvišom stopom femicida, s obzirom na visoku stopu nasilja i ubistava općenito. Melchor će na to reći da joj je pisanje bila jedina mogućnost da uradi nešto po tom pitanju, onda kada su se na sedmičnom nivou u Meksiku otkrivale masovne grobnice. Kako kaže, pisala je da bi otkrila korijene nasilja i na kraju, pisala je jer joj je to jedino preostalo, kada je završila s pisanjem ovog romana, morala je otići psihoterapeutu.
I u takvoj atmosferi, gdje su svi uniženi, postoji razlika: neki su uniženiji. Tako ćemo se susresti s likom Gušterice, djevojčice koja svoje postojanje mora svakog dana opravdavati, za razliku od njenog rođaka, Luismija, za kojeg je dovoljno samo to što postoji. Šta god da on uradi, u očima babe, kojoj je miljenik i koja ih oboje odgaja, postoji opravdanje, dok Gušterica (nadimak koji joj je baba dala još u djetinjstvu, jer je bila ružna) sve što čini mora da uradi tako kako bi opravdala svoje postojanje. Tako će baba sve unukove pogrešne odluke amortizirati mržnjom prema djevojčici. Svaki njegov sramotni potez bit će direktna Guštericina krivica iz jednog prostog razloga, on je jedini muški unuk i sve što on uradi prije će biti da je Gušterica to izmislila nego što bi babin unuk bio u stanju to uraditi.
Njeno će nezadovoljstvo, prouzrokovano ambivalentnim odnosom prema svojoj babi, koja je uprkos svemu ipak njena druga majka i koju je voljela, kulminirati očajem, kad izađe iz kuće, ošišana naćelavo u jednoj 'vaspitnoj' mjeri, i krene šibati zidove i grmlje, u svojoj bespomoćnosti, čineći tako i žbunje nalik sebi – ćelavim.
Po stilu pisanja da se vidjeti da je autorica ljubiteljica kriminalističkih romana, radnja je dinamična i napeta, što je učinilo ovaj roman pogodnim i za ekranizaciju u vidu filma, u tolikoj mjeri da, kada dočekate kraj, najavu novog nevremena i uragana dočekate s olakšanjem, uragan tu dođe kao podsjetnik. Podsjetnik da nijedan užas prirode ne može da se mjeri s užasom koji čovjek može da stvori.
