Kuća od opsjena Damira Šabotića – priče o korijenima i sjećanju

Damir Šabotić, Kuća od opsjena, Planjax, 2023.

„Znaš li zašto jedem samo korijenje? Zato što su korijeni važni“, upitat će a potom zaključiti jedna junakinja Sorrentinovog filma Velika ljepota.

Korijeni su važni i za pripovjedača ove zbirke devet priča. One satkane od ličnih ispovijesti ispripovijedane su u prvom licu, a ime pripovjedača istovjetno je autorovom – Damir.

Iako realistično ispripovijedana, ispisana privlačnim jezikom u koji se na momente useljavaju elementi fantastike, tok radnje ove zbirke nije linearan i čitalac će slike sklapati postepeno, dok bude išao iz priče u priču.

Neke od priča se ne tiču pripovjedača lično, i u njima nema pripovijedanja u prvom licu, ali ono što ih sve povezuje jeste mjesto – Kosovo, u kojem će pripovjedač boraviti do samog izbijanja rata 1998. godine.

Šabotić se u ovoj zbirci bavi historijom, ali je vješto prepliće s ljudskim životima. Historija nikad ne preuzima primat; ona traje naporedno s ljudskim životima, prisutna u pozadini svakodnevnih scena, i to nerijetko na duhovit način. Upravo u ovakvoj strukturi se krije izuzetna privlačnost ove zbirke: priče su kratke, dinamične, upečatljive i autentične.

Već u prvoj priči, Mirupafshim Kosova, imamo motiv pripovjedačeva povratka na mjesto koje je samo uslovno napustio.

Gotovo trijumfalno, odmah će na početku ustvrditi da je Zulfija pogriješila kada mu je, iščitavajući dlan, rekla da nikad neće napustiti Kosovo. A on ne samo da ga je napustio, nego se nikada u njega nije ni vratio.

On će nam tako početi pred očima graditi jedan svijet mladog čovjeka, gimnazijalca iz Peći, kako stoji čas pred vratima sive gimnazije na kraju grada, čas ispred buregdžinice u njenom krugu. Scene se zatim nižu, sve sami prizori školskih dana netom pokrštene škole, čiji se naziv, Sveti Sava, svečano prenosi na dječaka pa on ima osjećaj da se ime prelilo i na ustanovu – djeluje mu da stupa u smjernu hladnoću monaškog boravišta.

Potom slijedi susret sa živim pjesnicima, gotovo groteskna scena u učionici: dva pjesnika, antički zanesena, pokušavaju učenicima prenijeti nešto sa svojim olimpskih visina. Ta će se visina razbiti kada pjesnikova ruka teatralno klone, nakon izgovorenog stiha i preduge pauze, pa čitav razred prasne tome u smijeh, Učenicima se, kako kaže pripovjedač, više dopadao vonj banalne svakodnevnice.

I o toj banalnoj svakodnevnici Šabotić piše. Njegova je pozornica ljudski život, a historija se odvija u pozadini. A šta je drugo život nego svakodnevne banalnosti, koje nam se tek poslije, kada posmatramo vlastito iskustvo, vraćaju, isprepletene sa povremenim bljeskovima ljepote. Tom se ljepotom i tješimo kada nas svakodnevnica pritisne, kada se rodi bojazan da ćemo neka lica zauvijek zaboraviti.

Motiv traženja doma i povratka pojavljuje se i u drugim pričama, posebno u naslovnoj. Za korijenima tragaju, pokušavajući ih ugraditi u kulu od sjećanja, i Vulkan i Fatjona, likovi iz naslovne priče. Ovaj bračni par, koji je boravio u Luksemburgu a život gradio u domovini, Kosovu, maštao je kako će jednog dana useliti u kuću iz snova i u nju smjestiti svih dvanaest kćeri.

Kada izmaštana kuća u koju se slijevaju svi novci koje Fatjon zarađuje na luksemburškim gradilištima počne poprimati obrise stvarnosti i kada nam se čini da su nadomak useljenja, u kuću se useljava stvarnost. Vijesti o napretku radova su sve rjeđe, jer njihove glasonoše, mnogobrojni rođaci zaduženi za nadzor radova, sve češće hapse pod optužbom da su separatisti, a sve majstore koji su na njoj radili počinju privoditi. Niko više nije ni htio da je dovrši, pa je tako kuća postala lahka meta u nesigurnim vremenima.

Nekoliko pljački, policijskih racija zbog sumnje na skriveno oružje, i stvarnost se u svojoj grubosti nepovratno uselila u san, sada već oskrnavljen. Uzalud se Fatjona i Vulkan dozivaju dok tumaraju oskrnavljenom kućom, glasom tužnijim od najdaljih uspomena. Njihovo dozivanje je jalovo, glasovi se odbijaju o prazne ljušture postojanja, ni jednog ni drugog nakon toga više naprosto nema.

Priča, kao ni cijela zbirka, nije ispripovijedana pravolinijski, ali dojam isprekidanosti u ovoj zbirci ima svoju svrhu. Sjećanja ne trpe diktat razuma, ona naprosto izranjaju po vlastitom ritmu, tako da čitalac kroz pripovijest isprekidanu pričama drugih likova sklapa pripovjedačevu kulu od sjećanja.

Ali nadjačan svojom stalnom željom za odlaskom, pripovjedač, na kraju, pokušava pobjeći i od sjećanja.

Sklapajući mozaik, započet na samom početku zbirke, pripovjedač nas vraća u učionicu gimnazije u Peći. U priči Slijepi putnik, profesor, u pratnji dva policijska službenika, sveukupno tri isljednika, tokom časa učenike ispituje o njihovoj vojnoj evidenciji: samo pripovjedač nigdje nije evidentiran. U tom trenutku će u mislima iskrsnuti očev lik, dok se krvavih očiju vraća sa cjelonoćnog ispitivanja, na kojem je utvrđeno da krivice nema. Tražili su da preda oružje koje nije ni imao – i upravo je to bio problem.

Na kraju mu je rečeno da kupi svoju krivicu, odnosno da kupi oružje pa da ga onda preda i oslobodi se te zavjereničke, kupljene krivice. Riječ je o montiranim procesima devedesetih kojima su bili izloženi Bošnjaci Sandžaka. Trebalo je da preda nešto što nema, a da je imao time bi potvrdio krivicu koja mu je unaprijed bila predodređena. Ovako je krivicu trebalo prvo zaraditi.

Tako se osjeća i pripovjedač, kriv je samo zato što je to što jeste – neevidentiran na listi budućih vojnika. Tu mu se javlja jasna ideja da ode, na kraj svijeta, da se kao maloljetan ukrca na avion i magijom od dvije hiljade maraka ostavi krivicu koju nose izbjeglice. Tako se tom pričom sklapa onaj dio mozaika koji nam otkriva zašto dječak na početku dolazi u Peć sam, bez oca.

Otud i onaj trijumf s početka zbirke, njegovo gotovo pobjedonosno konstatiranje da je ipak otišao s Kosova i da je Zulfija pogriješila. Ali taj trijumf nije izraz pomirenosti, već dokaz da pokušaj bijega još traje

Zulfija je ipak bila u pravu, priznat će na kraju te priče, on nikud nije zapravo ni otišao – korijeni su važni.

Šabotić pripovjedački gradi kulu od sjećanja a razlomljena struktura i sama djeluje na čitaoca kao slika sjećanja koja nam naviru pred očima, s povremenim bljescima realističnog pripovijedanja, u kojima se politika i krupni historijski prevrati prepliću sa svakodnevnicom života.

Poslije pročitane zbirke ostaje melanholija, jer svako traganje za sjećanjima nas otrgne od stvarnosti, izdigne nas iznad realnog vremena u neko nadvrijeme, procjep stvarnosti, koje nas, iako maglovito i nestvarno, čini živima. Stvarnost takva snatrenja ubija.

Tako će se zbirka i završiti pričom o Kući od opsjena, ona koju grade Vulkan i Fatjona – dom koji ne naseljava porodica, već tenkovska gusjenica.

Damir Šabotić je rođen 1978. u Beogradu. Filozofski fakultet završio je u Sarajevu. Postdiplomski studij Književnost u postmoderni završio na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Doktorant je na Univerzitetu u Grazu.

Objavio knjigu poezije Privatna svetilišta (2006), knjigu kratkih priča Zazivač meleka (2008) i roman Nađi me (2013). Njegove su priče zastupljene u tri antologije (Beograd, Zagreb, Podgorica). Za knjigu Zazivač meleka dobio je nagradu Naklade Zoro.

Živi u Sarajevu. Profesor je u sarajevskoj Prvoj gimnaziji.