Vegetarijanka – roman o ljudima koji zbog nasilja žele biti biljke

Sjećam se jedne predstave iz sada već davnih srednjoškolskih dana. Dobrih sat i nešto provela sam ne razumijevajući ništa od onoga što se na sceni dešava. Obično se takve predstave zaborave, ali se dobro sjećam tog osjećaja besmisla.

Besmisao je bio dvostruk: od čuđenja kako nešto tako neuvezano i besmisleno može biti dio scene do čuđenja kada sam shvatiš da besmisao ipak može funkcionirati. Ugrubo rečeno, bila je riječ o predstavi koja prikazuje bračni par koji sve vrijeme komunicira rečenicama koje nemaju smisla. Besmisleno, a funkcionira.

Takav je i brak glavne junakinje romana Vegetarijanka južnokorejske spisateljice Han Kang. Roman je ispripovijedan kroz tri poglavlja, od kojih svako ima različitog pripovjedača, a glas glavne junakinje jedva da čujemo.

Tako će nam prvi dodir s junakinjom biti iz pripovijedanja njezina supruga. Čovjeka koji je suprugu izabrao kao i fakultet, izabravši opciju koja mu je bila najpogodnija, ona koja ne strši iznad prosjeka. Problemi u braku nastanu, barem iz muževljeve perspektive, onda kada njegova supruga odluči da postane vegetarijanka.

Vrijedi spomenuti da je autorica ovoj temi pristupila na neočekivan način. Umjesto općepoznatih razloga, junakinjinu odluku ne prate dugi monolozi o ispravnosti takvog stava s etičkog aspekta. Yeong-hye postaje vegetarijanka nakon sna, koji, čini se, ne prestaje da je progoni.

Na momente nam djeluje kao da se sve to desilo slučajno. Ali ono što je postao glavni uzrok raspada jednog svijeta, muža ne zanima; njezina pričanja o tom snu će on nazvati baljezganjima, a čitav slučaj će za njega biti više neka vrsta gnjavaže koju nije potpisao kod matičara. Može se reći da ga je situacija pogodila jer je postala prepreka njegovom napredovanju u karijeri.

Dok slušate njegovo pripovijedanje, postaje vam jasnija opisana scena sa početka teksta – može se živjeti s nekim u braku i istovremeno biti stranac u tom odnosu. I to sve, začudo, može da funkcionira, barem u nekim granicama. Yeong-hye i sama prihvata tu ulogu, a onda kada izlazi iz nje, to ne dolazi naprasito, iz neke njezine vlastite, svjesne pobune. Ona će u jednom trenutku reći kako je prestala jesti meso s nadom da će prestati sanjati taj san; ako prestane činiti bilo kakvo nasilje, onda će nasilje nju napustiti.

Na više mjesta vidimo da je njezina odluka rezultat potisnutog nasilja koje je doživljavala od djetinjstva. Jedan od takvih signala je i odluka da ne nosi grudnjak, što je njenom mužu posebno smetalo. Suptilno će se u romanu nagovijestiti da je junakinja osjećala stegu u tom predjelu tijela te da joj je zato bilo opterećujuće nositi ga. To daje tom činu novu dimenziju. Ono što je njezinom mužu bilo neshvatljivo, a što je mogao shvatiti samo da je želio, zapravo je vrlo lahko shvatljivo. Potisnute emocije se reflektiraju pritiskom u grudima. Sve su to mozaični signali, koje kroz roman sastavljamo, ne bismo li shvatili junakinju, budući da ona rijetko progovara, gotovo pa nikako. Ti dijelovi, koji nagovještavaju a ne imenuju direktno, najzanimljiviji su dijelovi romana, gdje je čitaocu ostavljeno da iz nagovještaja sam zaključi šta bi bili mogući motivi za neki čin.

Roman se čita brzo, nema opširnih opisa, a smjena pripovjedača daje određenu dinamiku radnji. Ipak, bez obzira na tehničku umješnost, roman je na momente bizaran. Spisateljica se ne libi prikaza mučnih scena, s naglaskom na psihološka stanja u koja njena junakinja upada, a koje zaista mogu biti mučne za čitati. Toliko da osjetite olakšanje onda kada ih konačno završite.

Naročito je zanimljiv zadnji dio romana, treće poglavlje, u kojem pripovijeda sestra junakinje. Ono nije ništa manje mučno niti donosi očekivani rasplet i olakšanje, ali je posebno zanimljivo sa spoznajnog aspekta. Naime, u njemu sestra, posmatrajući stanje u koje je Yeong-ho zapala želeći postati biće lišeno svakog oblika nasilja, želeći postati biljka, vrši introspekciju i daje nam uvid u par scena iz njihovog zajedničkog djetinjstva.

Suočavajući se konačno sa sobom, nakon što je njezina sestra razlomila sve stege, koje ona ne bi drugačije ni osvijestila, shvata da je ono što je gurnulo sestru preko ruba, zapravo sve ono nasilje koje je utkano u kulturu pa samim tim i nevidljivo u prvi mah. Da je toga njena sestra bila svjesna još onda kada su kao djevojčice zalutale u šumi i predložila da se nikada ne vrate kući.

Njezina sestra, djevojčica kojoj je šuma manje strašna od doma, takozvanog mjesta sigurnosti. Dirljiv je momenat kada ona konačno razumije svoju sestru, a s tom spoznajom dolazi i ta da je vrlo lahko to mogla biti ona. Momenat koji se može prepoznati u obrazloženju Nobelovog komiteta kada je, dodijelivši nagradu Kang, njenu prozu opisao kao onu koja razotkriva krhkost ljudskog života.

Bong Joon-ho, južnokorejski režiser filma koji je osvojio pet Oskara za film Parazit, u svom govoru povodom dobijanja Zlatnog globusa za isti film izrekao je jednu kultnu rečenicu, koja bi se mogla sažeti u to da bi zapadnjačka publika, jednom kada bi savladala barijeru od par inča zvanu titlovi, bila upoznata sa još sjajnih filmova. I zaista nam Kang, na tragu te rečenice, kroz svoj roman otkriva jedan novi svijet, poznatu temu, sada na novom tlu.

Svijet koji je naizgled miran, opsjednut redom i skladom, svijet koji funkcionira, ali iza sebe ostavlja duboke, na prvi pogled nevidljive ožiljke. Ožiljke zbog kojih njegovi sudionici, pokušavajući pobjeći od nasilja, požele postati biljke.