Pelidija i Šikalo, autori koji su plakali na promocijama svojih knjiga

U nepunih mjesec dana u Sarajevu su predstavljene dvije odlične knjige. Historičar Enes Pelidija sredinom aprila je predstavio svoje veliko djelo Prilozi historiji Bosne i Hercegovine. Osmanski period od 15. do 19. stoljeća, dok je pisac i izdavač Izedin Šikalo 7. maja u Sarajevu predstavio svoj drugi roman, Okamenjena straža.

Obje knjige nastale su poslije godina mukotrpnog rada autora, a obojica su otkrili svoja zanimanja za odnos između napisane i nenapisane povijesti.

Iako različite po svom žanru, obje knjige veže jedna ista, živa historijska nit. Bave se tragičnom sudbinom Bosne i posebno teškom sudbinom Bošnjaka u njoj.

Pelidija je ispisao do sada nenadmašne stranice o identitetu jednog naroda prelomljenom kroz historijsku prizmu tragedije Banjalučkog boja, dok je Izedin Šikalo pisao o stradanju vlastite porodice iz Drugog svjetskog rata.

„Moja nena Fatima Šabanović izgubila je petoricu braće u Gornjem Borču, a ja o tome apsolutno ništa nisam znao“, rekao je na jučerašnjoj promociji Šikalo.

Međutim, ne bih želio ovom prilikom pisati o sadržaju ova dva djela. Želim reći nešto što više o detaljima po kojima ću posebno pamtiti ove dvije promocije.

To su dva neobično dirljiva detalja. I jedan i drugi autor su, kada su na kraju trebali dati završnu riječ o vlastitim djelima – zaplakali. Iskreno, duboko i s tihim gušenjem u emocijama.

Zašto su autori plakali pred sarajevskom publikom. Zašto su bili slomljeni u trenutku kada su trebali kazati istinu o svojim junacima. Da li su zaplakali zbog teksta ili zbog osjećaja da preživljavaju kolektivnu traumu zemlje o kojoj pišu.

Publika je zašutjela. Taj trenutak šutnje bio je i sam vrhunac solidarnosti i empatije. To nisam ranije doživio.

Zašto su zaplakali. Da li su se poistovjetili sa junacima s kojima su se tako srodili tokom godina pisanja i istraživanja. Ili su, jednostavno, bili duboko ranjeni. Ova ranjivost bila je zapravo duh njihove posebne iskrenosti. Iskrenost koja je dala karakter veličine djelu Pelidije i Šikala.

Znam da kritika neće zabilježiti ova dva neobična i dirljiva detalja, ali je potrebni zbog njihove povijesti u našem javnom životu da ostanu na neki način zabilježena kao trenutak kada se rađaju i izlaze na ovaj svijet.

Oba autora pišu o temama povijesti. Pišu o stradanju Bosne i Bošnjaka. Oni su pokazali da knjiga koju drže u ruci nije samo puki proizvod bezličnih tekstova bez boje i ukusa. Oni su pokazali kako je to dio njihove duše. Dio njihovog identiteta.

Pelidija je osjećao svoj dug prema našim precima koji su se borili ili stradavali na način kako je o tome pisao, recimo, Selimović, u Tvrđavi. Međutim, Šikalo je Okamenjenom stražom – koja naslovom podsjeća na Maka Dizdara – vraćao dug svojim dajdžama, svojim najbližim srodnicima.

Šikalo i Pelidija su živi glas nestalih, u dramatici povijesti satrtih ili mučkih pobijenih. Peterica daidža su pobijeni u dolini Borča od strane partizanske vojske i oni su u tom trenutku, kada Šikalo obznanjuje njihovo stradanje, prerasli u sveopšti simbol naše povijesti.

Pelidijine i Šikalove suze su najuzvišeniji znak našeg sjećanja na tragediju ove zemlje.

Autori su se našli ogoljeni pred publikom, pred nama su se pojavili s dozom straha o recepciji djela koje ruši neke duboko ukorijenjene mitove i davno etablirane slike povijesti. Istina o našem opstanku traži demontažu mitova, novi govor i nove emocije.

Šikalo je živi glas pobijenih. On je glas porodice čije postojanje nije zatrto. On je nadahnut i preplavljen emocijom u trenutku kada saopštava istinu. Istovremeno je i ranjenik i pobjednik. On izlazi iz tišine svoje sobe i sklanja draperiju privida. Zabljesnut reflektorima javnosti, on još ne vjeruje da je došao trenutak istine. Trenutak suočavanja ili trenutak ukrštavanja njegove individualne drame sa istinom u povijesti. Njegov tajni svijet povijesti izlazi na pozornicu, autor ne može da izdrži. On je jednostavno morao zaplakati. Jer književnost ima karakter čuda. Da, morao je zaplakati jer je to bio jedini način da izrazi njihovu patnju, stradanje sakriveno osam decenija u mraku povijesti.

Pelidija je plakao za govornicom. Ali, njegov plač je imao još jednu drugu dimenziju. On je plakao jer je spasio sjećanja za koja je vjerovao da zbog svojih godina neće uspjeti. On je plakao jer je spasio svoje biće. Pelidija ne strahuje od gubitka budućnosti. On je strahovao od gubitka prošlosti. On nam je kazao isto ono što govori Semezdin Mehmedinović kada kaže kako je naša smrt u zaboravu, u ubijanju naših sjećanja.

I Šikalo i Pelidija su pokazali kako je pisanje o našoj povijesti krvavo težak posao. Kako sve ono što napišemo u jednom trenutku može da nas slomi. Ali i kako snaga te napisane riječi može i da nas spasi.