Priča o džamiji u Neumu – Demirova tačka na I

Balkanska historiografija posljednjih godina prolazi kroz istraživačku renesansu zahvaljujući digitalizaciji osmanskih arhiva.

Nove činjenice i dokumenti u ogromnoj mjeri nadopunjuju ranija istraživanja domaćih autora, daju nove perspektive, ispravljaju pojedine nedostatke te popunjavaju vakuum između onoga šta je sačuvano u lokalnim ustanovama i arhivima od Dubrovnika do Beča.

Kad je u pitanju nova stvarnost osmanistike u Bosni i Hercegovini otvaraju se brojna pitanja i očekivanja. Zbog podložnosti historiografskih istraživanja ranijim režimima, osmanski period Bosne i Hercegovine i Balkana je bio jako zapostavljen u istraživanjima, a s druge strane prezasićen je mnogim predrasudama, stereotipima i pogrešnim interpretacijama. Taj Gordijev čvor se može otkloniti samo kroz obradu i analizu digitalizirane osmanske građe, za šta će biti potrebno puno vremena i strpljenja.

U tom kontekstu najviše doprinosa do sada je dao dr Emir Demir kroz niz publikacija koje se bave osmanskim periodom Kaknja, Zenice, Cazina, Donjeg Vakufa te Neuma i Sutorine. Njegovo otkriće mezara Husein-kapetana Gradaščevića je skrenulo pažnju naše javnosti i na druge projekte kojima se bavi.

Dr Demir je osnivač Fondacije Spektrum, koja je u maju 2024. godine počela izdavati istoimeni naučni časopis. Školovao se u Jordanu, Libanu i Maleziji, a uz arapski je savladao i osmanski turski, što je preduslov za istraživanje ogromnog arhivskog blaga. Trenutno je na postdoktorskim studijima iz islamske kulture i civilizacije, s fokusom na osmanski period. 

Njegove tri knjige o Neumu i Sutorini daju novu naučnu percepciju ova dva područja opterećena historijskim gibanjima i recentnim značajem u društveno-političkim procesima u BiH.

Nakon knjige Bosanskohercegovačko pristanište Klek-Neum u osmanskim dokumentima 1859-1876 te Klek-Neum i Sutorina u osmanskim dokumentima, Demir kroz knjigu Neumska džamija – zapisi, svjedočenja, lokacija (Spektrum i Bošnjačka zajednica kulture, Sarajevo 2025.) kompletira svoja istraživanja objavljivanjem novih dokumenata koji iznova dokazuju postojanje džamije u Neumu.

Demir se na početku svoje knjige osvrće na ranija istraživanja Mehmeda Mujezinovića i Hivzije Hasandedića. Navodi njihove rezultate, ali i pojašnjava i nedostatke. Također, navodi i stav Galiba Šljive da u Neumu nije postojala džamija i pojašnjava da je do takve tvrdnje došao na osnovu austro-ugarske građe koja izostavlja spominjanje džamije u sklopu osmanskih objekata u Neumu.

Pored istraživača, Demir podsjeća i na značaj svjedočenja o džamiji „običnih ljudi“. Cvjetan Katić Barba je imao ključnu ulogu jer je, kroz kontakt sa Mujezinovićem, omogućio pristup lokalnim fragmentima, usmenim svjedočanstvima, vizuelnim tragovima.

U maju 1987. godine Nezir Kalabić iz Zavidovića uputio je snažno i emotivno pismo predsjedniku Starješinstva Islamske zajednice upozoravajući na nastavak rušenja objekta za koji je lokalno stanovništvo tvrdilo da su ostaci džamije. Prema sadržaju njegova dopisa, može se zaključiti da je bio u kontaktu s Katićem, koji mu je pokazao ostatke džamije.

Demir podsjeća i na inicijativu Mešihata IZ u BiH za obnovu Neumske džamije od 20. juna 1991. godine, koja je upućena Skupštini opštine Neum, a koju potpisuje predsjednik Mešihata Salih Čolaković. Ova inicijativa predstavlja prvi zvanični pokušaj Islamske zajednice da obnovi sakralni kontinuitet u Neumu.

Abdulah Konjicija, pripadnik pokreta Mladi muslimani i predsjednik Vijeća građana Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, sa Ibrahimom Bušatlijom 1997. godine podsjetio je bosanskohercegovačku javnost na činjenice o Neumskoj džamiji. Ta posjeta Neuma je bila u koordinaciji s muftijom mostarskim Seid-ef. Smajkićem.

Neum je imao izuzetno dinamičnu i turbulentnu historiju od srednjovjekovne bosanske države, preko osmanske vlasti, austrougarske okupacije te političkih promjena u 20. stoljeću do savremene afirmacije kao jedinog bosanskohercegovačkog grada na obali Jadrana. Izgradnjom magistralne ceste Stolac–Neum ovaj prostor je napokon adekvatno povezan s unutrašnjošću što je pojačalo njegov ekonomski, turistički, ali i simbolički značaj.

„Narativ o objektu na Polači temelji se na analizi višeslojne prostorne i institucionalne transformacije, u kojoj se ne radi samo o promjeni funkcije građevine, već o sistemskoj praksi brisanja kulturne memorije. Ključna činjenica u ovom procesu jest da objekat 1881. godine nije imao katastarsku ubilježbu uprkos njegovoj fizičkoj prisutnosti i funkcionalnoj upotrebi. Izostavljanje nije bilo slučajno: ono je izvedeno namjerno, iz poznatih razloga, koji se tiču tadašnje administrativne politike Austro-Ugarske prema sakralnim objektima islamske provenijencije“, piše Demir i podsjeća na ulogu učitelja Mutilovića, koji također izostavlja džamiju u svojim skicama i opisima.

Međutim, ovakva institucionalna cenzura nije mogla ovaj objekat izbrisati iz kolektivnog sjećanja, s fotografije iz 1908. godine, što potvrđuju svjedočenja Katića i Kalabića, istraživanja Mujezinovića i Hasandedića te nakon skoro jednog stoljeća od zemljotresa u Neumu originalni dokumenti iz osmanskog arhiva koje je publikovao Demir.

Priča o Neumskoj džamiji je univerzalni primjer traganja za prošlošću naše domovine. To je urnek koji mogu primijeniti gotovo sve lokalne zajednice u nastojanjima da rekonstruišu svoju prošlost, identitet, nasljeđe bez obzira na to da li se radi o džamiji, crkvi ili nekom drugom sakralnom i profanom objektu čiji trag se može pronaći u osmanskim arhivima.