Nikolaidisov Safari u Sarajevu: Roman o bolu majke kojoj pucaju u dijete

Negdje između maminog smijeha i gutljaja kahve, uhvatiš se u trenutku kako ti daje savjete o trčanju ispred snajpera, a ti je pažljivo slušaš. Ima taktika, fino, ne ideš pravolinijski nego cik-cak, nikako se na pola puta ne vraćati na početnu tačku, kao komšija koji je tako na Skenderiji pretrčavao pa bi, došavši na pola puta, zasut mecima i naglo obuzet strahom, počeo da se vraća na tačku sa koje je krenuo, povećavajući tako eksponencijalno svoju ionako veliku šansu da pogine.

Smiješ se, a ne znaš kako, nekako prirodno kao i majčini savjeti, dati onako usput, uz kahvu, kao da ti daje recept za hurmašice da napraviš kad ti bude dosadno, a ne da bježiš snajperu, zlu ne trebalo.

Nekako se čini prirodno da i to znaš, kao da bi trebalo da to nosiš sa sobom uvijek, onako kako smo svi u Sarajevu nosili pasoš za ahiret, kako to kaže Marko Vešović.

Safari u Sarajevu je detektivski roman i to s predznakom noir (fran. crno, tamno), onaj koji nosi sa sobom mračnu atmosferu, ciničan ton, oslikavajući svijet u mračnom ambijentu.

Junak romana, detektiv angažiran od majke kojoj je dijete ubijeno u naručju, u jednom će dijelu opaziti kako je priča o safariju na ljude odveć bila poznata, još u ratu, i da je na momente zvučala nevjerovatno da bi se u nju vjerovalo, odmah u nastavku dajući jedan uvjerljiv zaključak: ko je živio Opsadu Sarajeva, nije imao potrebu da izmišlja horore i pakao, jezik mašte je za one u koji žive u Firenci, koji bi se morali potruditi da zamisle pakao, mi nismo morali ništa zamišljati, naš jezik kune, ne mašta.

U tom tonu će i glavni lik, detektiv, pripovijedati o događajima, uvijek s pesimizmom, davno izgubivši vjeru u bilo kakvu vrstu reda, junak kojem se jedini red ogleda u taktici ispijanja alkohola, uspostavljenog onako kako bi ga mogao popiti još više.

Teoriju da su postojali bogataši koji su plaćali svoj lov na ljude, u kojem su posebnu tarifu imala djeca, atraktivno nazvanog safarijem, susrećemo i kod Harisa Imamovića u romanu Vedran i vatrogasci, s tim da je ta teorija u Imamovićevom romanu zasnovana na stvarnom iskazu bivšeg američkog marinca, Johna Jordana, vatrogasca dobrovoljca, koji kaže da se među strijelcima na okolnim brdima Sarajeva, zaista mogao prepoznati naročiti tip strijelaca – uglađeni, sa posebnim odijelima i oružjem, nekakvim trofejnim oreolom ogrnuti.

Ulazeći u trag uglađenom krvniku, Italijanu, detektiv će početi rasplitati mrežu, počev od istrage iz Sarajeva, otkrivajući tako da je takvih snajperista bilo mnogo, skoro onoliko koliko je bilo i djece koje je trebalo ustrijeliti – nemoguće za izbrojati – toliko mnogo da je njemu kao detektivu teško tačno utvrditi koji je to snajperist koji je usmrtio dijete žene koja ga je angažirala.

U skladu sa žanrom u kojem je napisan, podijeljen u tri poglavlja na stotinjak stranica, roman se brzo čita. Nikolaidisove rečenice su precizne, hladne, bez opširnih opisa, moglo bi se reći da pogađaju kao metak, bez okolišanja, iako se zna desiti da te namijenjeni metak promaši, on te uvijek pogodi, reći će pripovjedač, jer te i taj promašeni metak nepovratno promijeni, i tebe i tvoj ritual ispijanja jutarnje kahve s majkom, koji sada dolazi uz recept sa početka ovog teksta.

Tako se odvija teza romana da svaki ispaljeni metak pokreće val nasilja, da nastavlja svoju putanju kroz historiju i onda kada pogodi svoju metu, on nastavlja da pogađa. 

Drugo poglavlje romana koncipirano je tako da priču pripovijeda sam snajperist, u vidu pisama napisanih prijatelju. Takvo pripovijedanje direktnog, ličnog, ispovjednog tona, daje nam uvid u psihu snajperiste. U oslikavanju psihološkog profila takve ličnosti, nema ničega senzacionalističkog. Pisac se trudi dati vjerodostojnu sliku jednog psihopate, kojih, pokazat će se, nije mali broj kako volimo vjerovati ili smo voljeti vjerovati onda kada nam se činilo da neki red ipak postoji, naročito ako uzmemo u obzir da nam je na repertoar dnevnih vijesti došlo i to da bogata elita servira djecu u objednim tanjirima. 

Uključujući i taj fenomen, Epsteinovog ostrva i dokumenata koji su ugledali svjetlo dana, Nikolaidis će dati vjeran prikaz uglađenog ubice, zaljubljenog u takozvanu čistotu evropske civilizacije. Ironizirajući tako monopol na civilizaciju koji nerijetko nameće zapadnocentrični pogled na svijet.

Takvo oslikavanje psihološkog tipa ne ostavlja prostor za nekakav nametnuti kompromisni stav da bi se sa takvim likovima moglo razgovarati i eventualno računati na duhovnu katarzu.

U Nikolaidisovom svijetu nema relativizacije zla niti ima mjesta za razumijevanje motiva za učešće u pohodu na ljudske glave, ali također onog čega nema jeste apsolutne satisfakcije koja bi bila svojevrsna utjeha i trijumf pravde.

Jednostavno, u Nikolaidisovom svijetu nema pravde na ovom svijetu koja bi nadomjestila bol žrtava, na jednom mjestu će majka ubijene djevojčice reći: „Šta je usporedivo sa bolom majke kojoj je neko pucao u dijete? ... Kosmos će nestati sa manje bola što ga osjeća majka na grobu svoga djeteta.“

Te riječi, temelj su svijeta ovog romana.

Pisac će sam reći u jednom intervjuu da je napisao knjigu koja nije dosadna, čak ni duga, ali da mu je cilj bio da čitalac nakon pročitane knjige razmišlja. Pisac ispunjava svoje obećanje, knjiga nije dosadna, a ostaje uz čitaoca i nakon što zaklopiš njene korice. Možda će manjak dokumentarizma i piščeva sloboda biti nešto što bi čitalac mogao zamjeriti, možda bi negdje mjesto imala i misao da nije sve rečeno, ali takva reakcija bi samo potvrdila, suprotno narativu koji kaže da je ratnih tema u našoj savremenoj umjetnosti i svakodnevnici previše, da neki romani tek treba da se napišu, jer neke priče čekaju da tek budu ispričane.