Hujka (6): Brat Mirsad – nedostaje mi svakog dana

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. 

Prvi put Mirsada Hujdura sreo sam jednog zimskog predvečerja, potkraj 2025. godine, u gotovo praznom lobiju Muzičkog centra Pavarotti i unatoč gustim, uredno potkresanim brkovima, odmah ostao zapanjen njegovom sličnošću s Hujkom, koja se nije odražavala samo u sitnoj i čvrstoj građi, nego i u crtama lica, te pogotovo, u plavoj boji njegovih očiju. Bez obzira na godine – imao je sedamdeset četiri – izgledao je mladalački vitalno, gotovo poletno, što je, kako ću poslije saznati, dugovao redovnom planinarenju, ali i nekoj lepršavoj vedrini, koja je naprosto izbijala iz njega. Na sebi je imao crnu vjetrovku i isto tako crni kačket, koji nijednom tokom razgovora nije skinuo s glave.

U svakom slučaju, kada sam ga početkom decembra nazvao i objasnio mu da namjeravam napisati knjigu o njegovom bratu, te da to ni u kom slučaju ne mogu uraditi bez njegove pomoći, nije odmah pristao, ali me nije ni odbio. Nekoliko dana poslije, pošto se podrobno raspitao o meni, nazvao je da mi kaže da će mi pomoći. Ne znam da li je to bio samo osjećaj, ali dok smo se u predvečerje tih posljednjih dana 2025. godine peli do moje klaustrofobično male kancelarije na prvom spratu Pavarotti centra, činilo mi se da mu je u izvjesnom smislu prijalo moje zanimanje za Hujku.

„Ovdje smo nas tri brata, Mito, Jaćo i ja, išli u školu“, rekao mi je i najednom zastao usred pustog hodnika, kao da je u tišini što se gomilala ispod visokih stropova iznenada začuo eho tog davno minulog vremena. „Nekad je ovdje bila Druga osnovna.^[1] Ti si mlad, toga se možda i ne sjećaš.“ Odgovorio sam mu da nisam baš toliko mlad koliko misli i iz jednog sasvim drugog života, prije mnogo godina, prizvao u misli slike škole „Svetozar Ćorović“, čije bih lijepo, secesijsko pročelje svakoga dana ugledao kroz prozor autobusa, na putu do škole u Donjoj Mahali, s druge strane rijeke; sjećam se i da je ispred zgrade, na samom rubu trotoara, bila ulubljena željezna ograda, kao i da su se na prozorima gornjih spratova često mogla vidjeti djeca koja su uz glasne povike pratila putanje svojih papirnih aviona dok su aterirali pod točkove jurećih automobila.

Mirso mi je rekao da u zgradi nije bio još od rata, da je na neki način sve isto, ali i da ništa nije isto kao u njegovom sjećanju. „Nikako ne mogu da odredim u kojem krilu zgrade se nalazimo“, rekao je. „Sjećam se da je moja učionica bila negdje u prizemlju i da je gledala na Titovu ulicu.“ Pomogao sam mu da se orjentiše; potom sam ga upitao kakav je Mito bio đak. „Od nas trojice, Jaćo je najbolje učio“, zaobišao je izravan odgovor, vragolasto se smiješeći. „Mito i ja smo se provlačili. Mito čak nije ni išao u srednju školu. Između raje i škole, taj je uvijek birao raju. Ja sam, opet, završio TV mehaničarski zanat, a kasnije sam se zaposlio u Glinici, u službi automatike. Kada sam se vratio iz JNA, postao sam brigadir, a onda i poslovođa u Glinici. Mito je bio drugi tip. Njegovo prvo zaposlenje bilo je u Autoprevozu, gdje je radio kao kondukter. Onda je položio za vozača kamiona i Rusma Ćišić^[2] ga je odveo u Irak, na teren. Mito je volio društvo, akšamluk, znao je i zapjevati... Volio je loptu, kao i svaki Hujdur, i dobro je igrao. Velež mu je bio sve.“

Nekoliko minuta poslije, sjedili smo za mojim radnim stolom, jedan preko puta drugog. Ponudio sam ga pićem, ali on je odbio; jedino što je tražio bila je pepeljara. Odmah sam otvorio rokovnik, s mnoštvom pitanja za njega; odgovarao je staloženo, sređeno, s cigaretom koja je dogorijevala među njegovim tankim, žućkastim prstima. Tako je započeo naš prvi razgovor, koji je potrajao nešto više od sat vremena i tokom kojeg sam shvatio da Mirso pripada onoj rijetkoj, a tako dragocjenoj vrsti ljudi za koje već nakon nekoliko minuta imate osjećaj kao da ih poznajete čitavog života.

Kada sam iscrpio sva pitanja, zamolio sam ga da mi još malo priča o njegovom djedu, Ahmetu. Iskreno govoreći, nisam bio siguran koliko je toga uopšte znao o svojim medanićkim precima, o tim dalekim i bezimenim kolonama sjenki koje su se bježeći od komitskog terora stotinjak godina ranije rasijale svuda po svijetu, ali sam bio siguran da je važan dio odgovora na pitanja ko je bio Hujka i kako je postao to što je postao bio duboko zakopan u bezdanima njihove porodične povijesti.

„Nije on nešto bio pričljiv, kao ni većina Hujdura“, odgovorio je. „I ja sam to naslijedio. On ti je bio od onih starinskih ljudi koji nisu voljeli pokazivati osjećaje. O okolnostima njegovog dolaska u Mostar i njegovom životu u Mostaru, ponešto smo saznali od oca, Husnije, ali ni to nije bilo mnogo, jer ni on nije bio baš pričljiv. Ne pada jabuka daleko od stabla. Osim toga, nakupilo se, bogami, finih godina od tada. Dosta se toga i zaboravilo. Stari se, a sjećanja blijede, ne obnavljaju se. Tako to ide.“

Bit će da su godine učinile svoje, ali i ne samo godine: i drugi medanićki Hujduri koji su se nastanili u Mostaru kao da su dijelili isti zavjet šutnje, pa čak i ne samo Hujduri, i ne samo pridošlice iz Istočne Hercegovine: potpuno isti obrazac prepoznavao sam i u svojoj porodici, kao i kod nekih rođaka po majčinoj strani; usudio bih se reći da čitava jedna generacija ljudi rođenih krajem XIX i u prvoj polovici XX vijeka, u čijim se sudbinama očitovala stoljetna sudbina bosanske zemlje i njenog, bošnjačko-muslimanskog naroda, kao da je živjela u uvjerenju da jedino šutnja može spriječiti da tragedija koja je zadesila njih, ne zadesi i njihove potomke. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok smo pričali.

„Jesi li ikada bio u Medanićima“, pitao sam ponovo, gledajući kako ispušta dim na nos i na usta. Glas mu je bio dubok, nikotinski, ali vedar i mekan kao tijesto.

„Jesam, dva puta. I to oba puta poslije rata, kada sam išao na planinarenje, na Maglić. Neki profesor Sarić gore je imao vikendicu, pa sam s jednim rođakom, također Hujdurom, svratio kod njega. Mjesto k'o mjesto je lijepo, mada je doduše sada već površinski kop rudnika došao sasvim blizu sela. Niko gore više ne živi od muslimana, još od prije rata. I tako, pitam ja profesora, gdje su Hujduri ovdje, a on pokazuje na gomilu kamenja u blizini, i kaže, eto tu. Čak i danas gore imamo jedan komad zemlje koji se u gruntovnici vodi na tetki Šerifi. Ali nemamo mi tu više šta tražiti. Završena je to stvar.“ 

Htio je još nešto reći, ali ga je prekinula zvonjava mobitela. Čuo sam ga dok priča, ali nisam bio s njim, razmišljao sam; pred očima su mi se redale slike, nisam ni pokušao da ih zaustavim: stara muslimanska kuća s krovom na dvije vode, Ahmetova porodica umorna od cjelodnevnog rada u času okrepe, na siniji drvene posude sa sirom, kajmakom, mlaćenicom i medom, a nad njima, kao u bojnom rasporedu, flotila ogladnjelih, planinskih muha vreba da utoli glad; neko je kasno ljeto, žilava svjetlost petrolejke odupire se naletu prvog mraka, kroz otvoren prozor povjetarac u kuću unosi miris jorgovana u dvorištu, tu je i stoka, koja se povremeno oglasi iz staje, pa onda opet utihne, kao da se ravna po nekom svom satu i redu...

Nakon poziva, osjetio sam da se Mirso žuri, pa sam razgovor završio tako što sam ga upitao da li je ikada u ratu pokušao odvratiti Hujku od toga da bude Hujka? Da li ga je kao stariji brat pokušavao urazumiti, reći mu da bude manje nagao, a više priseban, da misli na sebe, na djecu, da se čuva. Spustio je glas, osvrnuo se, kao da nas je neko mogao čuti.

„Malo prije devetog maja, manje od dva mjeseca prije nego što će poginuti, dođe on kod mene u Južni logor, gdje sam bio Načelnik tehničke službe u korpusu. I izađemo nas dvojica vani, sklonimo se iza jednog zida i sjednemo. I kažem mu ja, fino, polako, 'Bolan ne bio, hajde, šta će ti ovo više, hajmo. Hajmo neđe u pičku materinu'. Vidim glavu će izgubiti, ali ne smijem mu to reći, jer će se naljutiti. 'Ma neću', kaže, 'nema teorije. Neće se mojoj djeci ustaša pitat i tačka.' I gotovo, kraj priče. Imao je nešto svoje, neki krmaluk, ništa mu nisi mogao nametnuti.“

„Da li ti nedostaje?“

Pogledao me je onim plavim, Hujkinim očima. „Svakoga dana, sinko“, kaže mi. „Svakog Božjeg dana.“

[1] Radi se o školi koja je osnovana 1887. godine, ujedinjavanjem Druge narodne dječačke škole – Ruždije i Mostarske stare škole. Njen prvi naziv bio je Komunalna državna narodna „Druga osnovna škola“. Nakon Drugog svjetskog rata, škola djeluje u reprezentativnoj zgradi nekadašnje Prve srpske osnovne škole na Luci, otvorene 1910. godine, koju je projektovao poznati mostarski arhitekt, Đorđe Knežić. Tada nosi naziv „Druga narodna osnovna škola u Mostaru”. Tokom sedamdesetih godina XX vijeka promijenila je ime u Osnovna škola „Svetozar Ćorović“. Danas se u obnovljenoj staroj zgradi te škole na Luci nalazi Muzički centar Pavarotti, dok je Druga osnovna škola „Mustafa Ejubović šejh Jujo“, kako se danas zove, smještena u zgradi izgrađenoj krajem osamdesetih godina, u naselju Šehovina. Više na zvaničnoj stranici Druge osnovne škole „Mustafa Ejubović Šejh Jujo“

[2] Rusmir Rusma Ćišić (1946. – 2021.) diplomirao na Mašinskom fakultetu Univerziteta „Džemal Bijedić“, u Mostaru. „Radio je u više radnih kolektiva u kojima je ostavio neizbrisivi trag. Radnici sarajevske Hidrogradnje pamte ga rukovodioca mehanizacije na najvećim gradilištima Iraka, Višegrada, Gacka i kao čovjeka koji je uvijek radom, disciplinom, znanjem i urednošću bio primjerom kako se jedan veliki inženjer odnosi prema poslu. U rodnom Mostaru ga je 1992. godine zadesio rat gdje se brzo uključuje u Armiju Bosne i Hercegovine. Bio je jedan od bližih saboraca proslavljenog narodnog heroja Midhada Hujdura Hujke. U izgradnji civilne vlasti bio je jedan od najbližih saradnika dugogodišnjeg gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića. U obnovi porušenog Mostara obavljao je dužnosti predsjednika Izvršnog odbora grada Mostara, načelnika odjela za infrastrukturu u periodu gradnje zajedničke Gradske uprave Mostara i niz drugih funkcija u privredi. Bio je i direktor projekta poslijeratne obnove Starog mosta.“ (Izvor)