Hujka (4): Ahmet Hujdur u obećanoj zemlji

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. U prvom nastavku je objasnio motive pisanja, u drugom književno obrađuje vijest o pogibiji te atmosferu na ispraćaju heroja, u trećem se vraća u historiju – istražujući korijene porodice, a u četvrtom donosi portret djeda Ahmeta Hujdura.

Te 1925. ili 1926. godine, kada je, prepušten svojoj muslimanskoj sudbini, Ahmet Hujdur napustio rodne Medaniće, Mostar je bio administrativni centar Mostarske oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1922. do 1929.), državi nastaloj na ideji ujedinjenja svih jugoslovenskih naroda, ali to po mnogo čemu više nije bio grad iz „zlatnog doba Austro-Ugarske okupacije“.[1]

Poslije emancipacije stanovništva, te urbanističkih i kulturnih reformi, uslijedila su desetljeća apatije; grad kao da je izgubio vezu sa samim sobom, odrvenio se i srozao na nivo palanke u kojoj su nacionalne tenzije, potaknute nestabilnim političkim dešavanjima u zemlji, bile sve izraženije. Nezadovoljstvo unitarističkom politikom nove države, na čijem je čelu bila dinastija Karađorđevića, dovelo je do formiranja nacionalnih partija, koje su se, barem deklarativno, borile za ostvarenje nacionalnih prava i demokratske ravnopravnosti.

U najtežem položaju, pogotovo nakon raspuštanja Bosanskog sabora 1914. godine, bili su Muslimani. Ukliješteni između politike Hrvatske seljačke stranke, odnosno Starčevićeve teze da su bosanski muslimani Hrvati, te politike srpskih stranaka koje su zastupale interese Srbije ili Velike Srbije, polagali nade u Jugoslovensku muslimansku organizaciju (JMO) Mehmeda Spahe, nadajući se da će ona uspjeti odbraniti njihovo nacionalno ime i oduprijeti se sve otvorenijem hrvatskom i srpskom svojatanju Bosne i Hercegovine i njenog, muslimanskog naroda.

O tome je, u svojoj raspravi „Bosanski muslimani i bosanska autonomija“, još 1929. godine – knjiga je dopunjena 1940, uvod za nju napisan je 1945, dok je prvi put objavljena 1991., u izdanju mostarskog ogranka Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ – pisao bivši mostarski gradonačelnik i senator u Kraljevini Jugoslaviji, Husein Husaga Čišić, koji se oštro suprotstavio težnjama tadašnje srpske i hrvatske političke elite da se bosanske muslimane nacionalizira kao Srbe, odnosno Hrvate.

Bile su to godine u kojima se nastavio proces razgradnje bosanskohercegovačkog bića na srpsko i hrvatsko, započet još u vrijeme austrougarske okupacije, i sve je još tada ukazivalo na postojanje dvije sulude velikonacionalne fantazija, koje će ukidanjem Vidovdanskog ustava 1929. godine i proglašenjem Šestojanuarske diktature, podijeliti Bosnu i Hercegovinu na četiri oblasti – Drinsku, Vrbasku, Primorsku i Zetsku – a deset godina poslije, Sporazumom Cvetković–Maček, na srpsku i hrvatsku banovinu.

Istina je, dakle, da u odnosu na vrijeme prije Prvog svjetskog rata Mostar više nije bio tako idiličan grad i da se u etnički izmiješane mostarske mahale, gdje su ljudi od davnina bili vezani hiljadama vidljivih i nevidljivih niti, iznenada uselila nacionalna napetost, ali je isto tako vjerovatno istina da to Ahmetu Hujduru nije značilo mnogo ili mu možda čak nije značilo apsolutno ništa: nakon godina medanićkog straha, sasvim je moguće da je njemu i takav grad izgledao poput obećane zemlje; na njegovim uličicama, koje su, gdje god da su se nalazile i šta god da su spajale, uvijek vodile u srce čaršije: do malih zadimljenih krčmi, bogato opremljenih dućana i Mosta s čudesnim kamenim lukom, on i njegova porodica pronašli su svoje spasonosno utočište.

Nije, naravno, mogao ni slutiti u kojoj mjeri će odluka da se nastani u Mostaru uticati na buduću historiju grada, te kakav će uticaj na sudbinu njegove djece i unučadi imati splet nadolazećih okolnosti: Drugi svjetski rat, Socijalistička federativna republika Jugoslavija i njen krvavi raspad, te na kraju, obnavljanje bosanske državnosti, odnosno agresija susjednih zemalja, Srbije i Crne Gore i Hrvatske, na njenu suverenost i teritorij.

Ograničen finansijskim mogućnostima, koje su ga sprječavale da krupnijim koracima krene prema boljoj i sigurnijoj budućnosti, nije imao baš mnogo izbora: jedino, zapravo, što je mogao, ali vjerovatno i jedino što mu je tada bilo važno, jeste zasukati rukave i srčano raditi kako bi porodici omogućio život dostojan čovjeka. Tako se vrlo brzo zaposlio u mostarskom rudniku mrkog uglja, ali na osnovu sačuvane dokumentacije ovog odavno već ugašenog preduzeća, nije moguće utvrditi da li kao rudar ili je obavljao neki drugi posao; zna se, međutim, da je pravo na starosnu penziju ostvario 24. juna 1954. godine, barem tako stoji u arhivu Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje u Mostaru. Kada je kupio kuću u Hadžića sokaku, Ahmet Hujdur je već bio duboko zagazio u petu deceniju života; s njim su se na Luku doselila i njegova djeca: Šerifa, koja je u matičnu knjigu rođenih u gatačkom kotaru upisana 15. oktobra 1924. godine, iako je vjerovatno rođena ranije – na njenom mezaru, u Šarića haremu, pogrešno je upisana 1925. kao godina rođenja – te Husnija, rođen 25. avgusta 1927. godine, u Mostaru.

I to je uglavnom sve što se zna ili barem sve što se pouzdano zna o Ahmetovom i životu njegove porodice po dolasku u Mostar; međutim, ni kasniji dio njegovog života nije obavijen s manje nepoznanica i gotovo ga je nemoguće rekonstruirati s određenom preciznošću, naročito u prvim desetljećima nakon bijega iz Istočne Hercegovine. Izvjesno je, pak, da njegova supruga Melka i brat Adem, koji je također s njim stigao iz Medanića, nisu dočekali kupovinu kuće i još jednu selidbu: oboje su umrli mladi i oboje su sahranjeni u Velikom haremu na Carini,[2] gdje je tokom šezdesetih godina XX vijeka sagrađena nova željeznička stanica. Ni u jednom, ni u drugom slučaju tačna godina smrti nije poznata, ali je izvjesno da je Adem Hujdur bio živ u aprilu 1932. godine, jer njegovo ime nalazimo u Blagajničkom dnevniku radničkih predujmova za 1931. i 1932. godinu, koju je vodila Direkcija državnog rudnika u Mostaru; u ovom dokumentu, koji je sačuvan i nalazi se u Arhivu HNK/Ž u Mostaru, uredno je evidentirano da je tog mjeseca od uprave Rudnika Adem Hujdur pozajmio, pa onda i uredno vratio, sto dinara. Danas se ne zna šta je bilo s njegovim, kao ni s posmrtnim ostacima njegove nevjeste, nakon što je Veliki harem na Carini djelimično izmješten, a većim dijelom potpuno uništen.

U maloj brošuri, objavljenoj 2015. godine, u povodu izgradnje nove zgrade mekteba Šarića džamije na Luci, nalazi se jedina sačuvana fotografija Ahmeta Hujdura, na kojoj ga možemo vidjeti s fesom na glavi i u društvu dvojice njegovih prijatelja, Omera Kojića i Halila Batlaka; autor brošure, Halilov unuk i dugogodišnji Hujkin prijatelj, Edin Batlak, u opisu fotografije, kojoj se u međuvremenu izgubio svaki trag, dao je napisati sljedeću posvetu: Posljednji fesovi u Mostaru u avliji Šarića džamije, 1973.

Ahmet je u to vrijeme imao najmanje osamdeset pet godina i od smrti ga je dijelilo još pet. Iako se zbog nejasnoće fotografije to baš i ne može reći sa sigurnošću, stiče se utisak da u trenutku slikanja gleda lijevo od kamere; možda je po srijedi sasvim običan refleks i ne gleda ni u šta konkretno, a možda, opet, gleda u nekog ko tamo stoji i čeka da fotograf obavi posao. Njegova blago povijena ramena i duguljasto lice ukrašeno brkovima, ispod kojih se nazire škrt, jedva primjetan osmijeh, kao da odaju umornog čovjeka ili čovjeka kojeg život baš i nije mazio. Pregrmio je dva svjetska rata, progon iz Medanića, godine i godine rada u rudniku, siromaštvo, smrt oca, majke, supruge i brata, sinov razvod i uvijek je znao da se izdigne iznad nevolja, da iz njih izvuče snagu za ono što je dolazilo, nikada ne posustajući u svojoj vjeri.

Unuci i prijatelji danas ga se sjećaju kao mirnog i druželjubivog čovjeka, koji je čitavog života živio po islamskim uzusima, bez ijednog ozbiljnog poroka i koji je, iako pred sami kraj života toliko slijep da je iz kuće izlazio samo uz pomoć jednog od trojice svojih unuka, gotovo do posljednjeg dana sve dnevne molitve, izuzev jutarnje, u čije vrijeme je Šarića džamija bila zatvorena, obavljao u džematu, s drugim vjernicima. Samo je još u jednoj stvari Ahmet bio podjednako dosljedan kao i u vjeri, a to je ljubav prema Husnijinoj djeci (često bi sinu u šali predbacivao: Sin si mi, ali te nikada nisam volio ko što volim ovu tvoju usrančad).

Također, dokle god ga je zdravlje služilo, održavao je vezu s ostalim medanićkim Hujdurima – njih je sve do posljednjeg rata u Mostaru bilo u Tenzinom sokaku na Luci i u naselju Cernica, na desnoj obali Neretve – ali u Medaniće, koliko je poznato, nikada više nije otišao. Imanje koje je nekada pripadalo njegovoj porodici i danas je napušteno.

Umro je 1978. godine.

[1] „Moja generacija“, Avdo Humo (1914. – 1983.), „Svjetlost“ Sarajevo, „Vojnoizdavački zavod“ Beograd, „Prosveta“ Beograd, Sarajevo, 1984., str. 197. U istoj knjizi, ovaj istaknuti antifašist i jugoslovenski političar ovako opisuje rodni Mostar, tokom 1920-ih i 1930-ih godina: “Kulturno-prosvjetna društva su se zamorila, izgubila polet, pa su stagnirala ili izblijedjela ili se raspala. Neka su dobila usko nacionalističku sadržinu bez šireg kulturnog značaja. Prestali su da izlaze časopisi i novine, zamrle su veze sa poznatim javnim i kulturnim radnicima, više ga nisu posjećivala nikakva pozorišta, a grad svoje nije imao. (...) Atmosfera je bila naelektrisana mnoštvom političkih publikacija, dolazilo je do političkih sukoba u nacionalnim odnosima, vrijeđanja i nacija i ljudi i tako su se izazivale iracionalne strasti i umjetno je stvarana politička netrpeljivost između ljudi.“ (str. 198. – 199.)

[2] Veliki carinski harem prostirao se na sjevernim obodima grada, od carinske mahale pa prema današnjem brdu Fortica. Najvjerovatnije, radilo se o ostacima mnogo većeg harema iz 15. vijeka, koji se prostirao duž cijele Glavne ulice. Na njegovom mjestu, sredinom šezdesetih godina XX vijeka, izgrađena je Nova željeznička stanica. „Nekoliko velikih bašluka i nišana tada je porazmještano po ostalim haremima i u blizine mostarskih džamija, kako bi se spasio barem dio baštine.“ (https://memorylimit.blogger.ba/2022/04/08/u-mostaru-1890-1891-godine-veliki-carinski-harem/)