Hujka (11): Noćni razgovori – Kako pisati o heroju?

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. U 11. nastavku, autor nam donosi svoje duboke spisateljske dileme, koje razrješava u razgovoru s piscem, prijateljem Adnanom Repešom.

Kako pisati o heroju?

Moram priznati da o tome nisam razmišljao kada sam počeo pisati ovu knjigu; o tome sam – na svoju nesreću ili možda ipak sreću – počeo razmišljati u onoj kritičnoj fazi kada više nisam mogao odustati ili nisam znao kako da odustanem nakon svega što sam napisao. Moja nesigurnost proizilazila je iz niza pitanja na koje nisam uspijevao da nađem odgovore, što je u konačnici dovelo do toga da se ipak ostavim pisanja; tu prije svega mislim na ono temeljno, najveće, pitanje svih pitanja: kako izgraditi narativ koji će biti dovoljno jak da izdrži teret Hujkine ličnosti? Šta uopšte učiniti da se na stvarnog, historijskog Hujku, a samim tim i na mene kao pisca, ne stropošta lik Hujke iz moje knjige?

U početku sam mislio da bi bilo bolje da sam se odlučio za roman koji u tom smislu nudi više rješenja, te da je moje uvjerenje da knjiga o Hujki mora biti istovremeno i neka vrsta historijskog udžbenika i neka vrsta njegove biografije (nije li još Thomas Carlyle ustvrdio da je historija svijeta zapravo historija velikih ljudi), iako, zapravo, neće biti ni jedno ni drugo ili to barem neće biti u potpunosti, od početka bilo pogrešno.

Međutim, kako ja nikada nisam želio napisati roman o Hujki – htio sam činjenice predstaviti kao činjenice, ne kao fikciju – jedina opcija bila je da ostavim rukopis na neko vrijeme.

Da stvar bude još gora, ni na jednom planu mi tada nije išlo mnogo bolje; naprotiv, najprije sam, iz razloga koje ovdje neću spominjati, krajem mjeseca maja 2026. godine ostao bez izdavača. Činjenica je da sam to jako teško podnio, ne samo zbog toga što više nisam imao gdje da objavljujem knjige, nego i zbog toga što sam sve to doživljavao kao dio jedne puno šire zavjere u koju su bili uključeni i neki moji sada već bivši prijatelji; istina, bio je to samo osjećaj, ali osjećaj koji se u meni javio još nakon izlaska mog posljednjeg romana „Sandro“ i koji se dodatno pojačao nakon što su se, sredinom marta, na portalu „!Odgovor.ba“, pojavili prvi odlomci Moje knjige o Hujki.

Sve u svemu, bio sam prilično rastrojen i osjećao sam da mi je, ne bih li izašao iz tog stanja, prijeko potrebno da nastavim rad na ovoj knjizi, koja je, produbljujući moju ionako duboku nervozu, to sve odlučnije odbijala.

Jedne noći, dok smo u društvu naših supruga pijuckali vino na obali Bune, požalio sam se svom najboljem prijatelju, piscu Adnanu Repeši, da nikada neću uspjeti da završim knjigu o Hujki. „A ako je nekim čudom i završim“, dodao sam, „nikada je neću moći objaviti, jer u ovoj zemlji više nemam izdavača.“

Duž široke, pokošene obale nije bilo nikoga osim nas četvoro, te još dvoje kampera, vjerovatno muža i žene, čije je udaljene figure obasjavala svjetlost logorske vatre. Kako je Repeša šutio i pušio cigaretu, nastavio sam da nižem svoje najcrnje slutnje.

„Možda je ipak sve ovo bila greška, možda je trebalo da tu knjigu napiše neko drugi. Neko ko nije preživio opsadu Mostara i ko za Hujku nije vezan kao ja. Neko ko bi mogao da jasnije sagleda stvari i napiše onakvu knjigu kakvu jedan Narodni heroj i zaslužuje.“

„Oba znamo“, rekao je najzad Repeša, „da ako tu knjigu ne napišeš ti, niko je drugi neće napisati, a to Hujka zaslužuje još manje.“

Nisam mu rekao da se ne slažem s njim – bolje ne napisati nikakvu, nego napisati lošu knjigu. Potopio me je nekakav sveprožimajući umor, odjednom kao da sam izgubio volju da govorim, pa sam samo gledao u suprugu koja je, s glavom naslonjenom na šaku nepomično sjedila u platnenoj stolici; pomislio sam da spava, što zbog sjenke obližnje krošnje, koja joj je prekrivala veći dio lica, nisam uspijevao da vidim. Prožela me je nježna tuga pomiješana sa željom da je privijem na svoje grudi, da čujem njeno tiho, ravnomjerno disanje kao kada bi iscrpljena od cjelodnevnog posla zaspala na mom ramenu.

„Uostalom Hujka je tvoj junak.“ Repeša je napravio temperamentnu kretnju, kao da se dosjetio nečega važnog. „On nije samo junak iz tvoga stvarnog života, nego junak koji pripada svijetu tvojih knjiga i zato je prirodno da ti pišeš o njemu. I to, ako mene pitaš, moraš da uradiš po svaku cijenu i što prije. Sve ostalo će se srediti, prije ili kasnije, i sam to znaš.“

Ironično sam se nasmijao.

„Ozbiljno ti kažem. Neopisivo je važno da napišeš tu knjigu, makar u njoj sve uradio kako ne treba. I to ne čak toliko zbog tebe kao pisca, koliko zbog desetina hiljada ljudi koji su preživjeli opsadu istočnog dijela Mostara, a pogotovo je važno – i ovo ću ti reći, pa to uzmi kako hoćeš – zbog svih onih koji je nisu uspjeli preživjeti. Da ne kažem koliko je važno za ovu našu malu, bosansku kulturu koja je takva kakva jest, koja kao da se stidi svoje historije i svojih heroja. Jer možda tvoja knjiga ohrabri i potakne druge pisce da pišu o njima, možda baš ona bude neka vrsta kamena temeljca u našoj savremenoj književnosti.“

„Sada već pretjeruješ.“

„Ja mislim, ljubavi, da se ti podsvjesno plašiš ove knjige“, umiješala se moja supruga. „I da upravo taj strah kod tebe izaziva blokadu.“ Umorni pokret njenog tijela proizveo je isprekidano krckanje u stolici na rasklapanje.

„Plašim? Ali čega?“

„Da bi mogla uništiti tvoju reputaciju. Da te nakon nje više neće čitati u Hrvatskoj i Srbiji, ali ni u pojedinim liberalnim krugovima u Sarajevu i uopće, kod nas, u BiH.“

„To što jedan dio ovdašnjih umjetnika, političara i intelektualaca srpsko-hrvatsku agresiju na ovu zemlju vidi kao sukob tri nacionalizma, što nastoji da uspostavi moralnu ravnotežu između onih koji su branili svoje pravo na život i onih koji su im to pravo osporavali, govori zapravo samo jedno: da su ti ljudi u ozbiljnom sukobu s činjenicama, a oni koji pamte to vrijeme, i s vlastitim sjećanjem. Uostalom, nikada nisam pravio kalkulacije takve vrste, niti sam pisao s namjerom da se nekome dopadnem, ti to najbolje znaš. Ja sam pisac, nisam maneken.“

Gotovo bez pauze, okrenuo sam se prema Repeši i nastavio u istom tonu: „Ima jedna sjajna konstatacija na koju sam negdje naišao, a koja kaže da čim pisac počne da brine za svoju karijeru, čim počne da razmišlja šta će o njegovim knjigama reći čitaoci, članovi raznih žirija, fejzbuk komentatori ili kritičari, gotov je, druže. Slažeš li se?“

Odgovorio je potvrdno. „Pisac treba da služi knjizi koju piše, ne obrnuto“, dodao je i onda zastao, kao da nakratko provjerava smisao onoga što se upravo spremao da kaže. „Ako je istina da tema bira pisca, a ja, baš kao i ti, zaista vjerujem da je tako, onda je, na neki način, Hujka odabrao tebe, ne ti njega.“  

Nakon ovoga, razgovor je potonuo u obilje drugih tema kao da mene nema ili kao da sam nevidljiv i tek bi povremeno, u različitim varijacijama, izbijao na površinu poput ponornice koja bi nas zasula bujicom ratnih sjećanja. Bio sam potišten i nervozan, kao i većinu minulih dana i ne znam da li sam htio da s nekim razgovaram o tome ili sam samo želio da me neko sasluša.

„Ništa pisca ne može tako izluditi kao rješavanje zagonetke knjige na kojoj radi“, primijetio je Repeša u još jednom pokušaju da odagna moju tjeskobu.

Ne oklijevajući, iskoristio sam priliku koju mi je pružio. „Znaš, nikako ne mogu da dokučim trebam li razdvojiti Hujkino prijeratno ja od ratnog, njegov privatni život od javnog, njegove vojničke principe od sveukupnog karaktera? Je li to uopće moguće uraditi, a istovremeno saznati ko je bio Hujka i kako je postao to što je postao?“

Možda i pomalo iznenađen dubinom frustracije koju sam pokazivao, moj prijatelj je odsutno gledao u rijeku, ali nisam mogao da procijenim da li kontemplira ili je samo svjestan da je ponekad ono najbolje što vam neko može reći upravo to da ništa ne kaže.

„Ili pak trebam odustati od potrage za odgovorima na ta pitanja i napisati knjigu, koja će uz poneku novinu, uglavnom biti neka vrsta ponavljanja onoga što se o njemu već zna, lakiranje postojećih činjenica? Premda ne vidim smisao u tome, možda je to jedini način da rukopis završim. A opet s druge strane, siguran sam da jedna takva knjiga ne može biti dobra, barem ne na način na koji bih ja to želio.“

„Sve što mi u ovom trenutku pada na pamet“, Repeša je napokon progovorio, „a što bi možda moglo da ti pomogne, jeste to da je kao i većina naših heroja iz posljednjeg rata, i Hujka najveći dio života živio jednim, a s početkom agresije, sasvim drugim životom, kao da je uzrečica jučer običan čovjek, danas heroj, koju sam nebrojeno puta čuo u proteklim godinama, skovana upravo za njega. Zato mi se čini da na njega gledaš nekako pogrešno, ne znam...“

„Pogrešno?“

„Kao da u njemu vidiš nešto više od običnog čovjeka. Možda antičkog junaka.“ Odmah sam se sjetio govora Izudina Šahovića na Hujkinoj dženazi i u istom trenu pomislio da je vrlo moguće da je Repeša u pravu. „Hujku heroja sintetizirale su vrline i mane običnog čovjeka u, da tako kažem, magičnomdodiru s ratnom stvarnošću“, nastavio je. „Po meni, to samo znači da je Hujkino ljudsko ja, neodvojivo od njegovog herojskog ja na isti način na koji je heroizam antičkih junaka neodvojiv od njihovog božanskog sadržaja. Možda griješim, ali mislim da se ništa loše neće desiti s likom heroja iz tvoje knjige budeš li zavirio u privatni život čovjeka o kojem pišeš. Time ga nećeš uniziti, niti ga učiniti manje vrijednim iz prostog razloga što se on ne dekonstruira u onome što je ljudsko – on se u ljudskom potvrđuje, jer on jeste ljudsko, on je čovjek od krvi i mesa poput svakoga od nas. Čak šta više, mislim da ga time možeš samo uzdići.“

Razgovor ovaj put nije otišao u drugom smjeru, nego je potpuno zamro i ja sam u tišini obale nastavio da razmišljam o onome što je Repeša rekao.Da li je Hujka zaista bio poput svakoga od nas? Jeste, bio je, ali isto tako i nije bio, jer je uz sve što ga je činilo istim, bilo i toliko toga što ga je činilo različitim i upravo ga je fuzija tih istosti i posebnosti u ratu učinila tako posebnim. Sjetio sam se i jedne rečenice iz knjige Carlyleovih predavanja o herojima i herojstvu – Nikakvog plemenitijeg osjećanja u duši čovjekovoj nema nego divljenje prema čovjeku višem od sebe – i pomislio da je jedna stvar bulažnjenje liberalnih filozofa o tome da živimo u deheroiziranom svijetu, a da je nešto sasvim drugo živjeti i umirati pod opsadom, u okolnostima nedostojnim čovjeka, gdje života i slobode nema bez onih koji su spremni da goloruki stanu ispred tenka ili preskoče zid neprijateljske kasarne makar za to platili najveću moguću cijenu.