Hujka (8): Mostarski život porodice Hujdur u socijalističkoj fikciji

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. U prvom nastavku Nezirović je pisao o događaju koji ga je ponukao na pisanje, dok u ovom nastavku književno obrađuje vijest o pogibiji te atmosferu na ispraćaju heroja.

Iako je u okviru novostvorene socijalističke države Bosna i Hercegovina povratila svoj teritorijalni suverenitet, ni njena komunistička vlast, baš kao ni vlast u Kraljevini SHS ili ona u šestojanuarskoj Jugoslaviji, nije priznala nacionalni identitet bosanskog naroda; naprotiv, prihvatila je tek srpsku i hrvatsku nacionalnost, dok je Bošnjacima priznala njihovu religijsko-muslimansku posebnost, iz čega je proizašao jedan apsurd, manje-više sličan onome koji su proizvele i antibosanske politike iz dvaju prethodnih Jugoslavija: pripadnici bosanskog naroda, koji se nisu osjećali Srbima i Hrvatima, niti su to po svom porijeklu i mogli biti, morali su se izjašnjavati upravo tako, kao Srbi i Hrvati, ili pak neopredijeljeni, i to bez obzira da li su, ili nisu, sebe smatrali muslimanima.

KOMPLETAN SERIJAL O HUJKI

Da bi to uopće bilo moguće, kompletna je historija bosanskog naroda – naroda od tri vjere, kako se to često kaže – morala biti naknadno uklopljena u mitologiziranu historiju socijalističke Jugoslavije, što u suštini nije značilo ništa drugo nego da je u sklopu tog projekta, zapravo, morala biti srbizirana ili kroatizirana, čime je negacija bosanskog nacionalnog bića postala „opravdana i prirodna forma političkog djelovanja“,^[1] ali ne samo velikohrvatskog i velikosrpskog: ona se pojavljuje i kao rezultat unutarnjeg procesa getoizacije i razdvajanja po vjerskoj osnovi.

Drugim riječima, nepriznavanje bosanskog nacionalnog identiteta i njegova razgradnja na srpsko i hrvatsko, odvijalo se uporedo s ukidanjem nacionalnog identiteta bosanskih muslimana, što je bilo u potpunoj suprotnosti i s politikom Narodno-oslobodilačkog pokreta tokom rata, i s načelima ZAVNOBIH-a, pa čak i s onim što je u obraćanju jugoslovenskim narodima 9. maja 1945. godine, proklamovao sam Josip Broz Tito: „Narodi Jugoslavije! Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Muslimani!“^[2] Kao delegat na jugoslovenskoj ustavotvornoj skupštini 1945. godine, ovo je primijetio već ranije spomenuti Mostarac, Husein Husaga Ćišić,^[3] koji je u ovakvom odnosu komunista prema Bosni i Hercegovini, kao ravnopravnoj federativnoj jedinici – ispostavit će se, s pravom – vidio odsustvo jasne garancije da u budućnosti neće doći do novog ugnjetavanja bosanskomuslimanskog naroda i podjele Bosne i Hercegovine.

I zaista, usprkos činjenici da su temelji savremene Bosne i Hercegovine u državno-teritorijalnom smislu udareni na zasjedanjima ZAVNOBiH-a,^[4] 1944. i 1945. godine, priče o njenoj podjeli nikada nisu prestale: najprije su, u Buenos Airesu, u argentinskoj emigraciji, bivši predsjednik jugoslovenske vlade uoči Drugog svjetskog rata, Milan Stojadinović, i poglavnik bivše fašističke Nezavisne države Hrvatske, Ante Pavelić, sklopili sporazum o trajnom pomirenju i razgraničenju srpskog i hrvatskog naroda nakon pada Titove Jugoslavije – granica zamišljenih država Velike Srbije i Velike Hrvatske išla je rijekom Bosnom, potom linijom njenog donjeg toka sve do donjeg toka rijeke Neretve, pa dalje, do Jadranskog mora – da bi s jačanjem nacionalne svijesti u ovim republikama, tokom 1960-ih godina, priča o podjeli Bosne i Hercegovine ponovo bila aktualizirana i unutar tadašnje jugoslovenske države: u svom mnogo osporavanom doktoratu, odbranjenom na Filozofskom fakultetu u Zadru, 1965. godine, „Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“,^[5] bivši jugoslovenski general i historičar, Franjo Tuđman, otvoreno je govorio o novoj podjeli Bosne i Hercegovine na hrvatsku i srpsku banovinu; ali nije to samo radio u svojoj doktorskoj disertaciji: to je pitanje razmatrao i u nekim svojim kasnijim radovima, „Velike ideje i mali narodi“ (1969), “Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta” (1977), te u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (1988).

Također, treba istaći da Tuđmanova ideja o podjeli Bosne i Hercegovine po uzoru na Sporazum Cvetković – Maček, nije imala prevelik odjek u ondašnjoj javnosti, ali jeste pokazala da socijalistička vlast ne samo da nije u korijenu sasjekla velikohrvatske i velikosrpske aspiracije prema Bosni i Hercegovini, nego ih je svojom politikom identiteta, tačnije: nepriznavanjem bosanstva kao nacije, kao i svojim stavom prema muslimanima, Bošnjacima, koji su proces nacionalne afirmacije u SFR Jugoslaviji započeli tek na XVII sjednici CK SK BiH 1968. godine,održala u životu.

Koliko je ideja etničke podjele Bosne i Hercegovine besmislena i iracionalna, pogotovo u povijesno multietničkim gradovima i sredinama poput Mostara, koji nakon okončanja ustaške diktature i završetka Drugog svjetskog rata napokon počinje da diše punim plućima, u punoj mjeri će se pokazati četiri desetljeća poslije, u vrijeme raspada socijalističke Jugoslavije i srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Tada, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina dvadesetog vijeka, još ništa ne ukazuje na tu kataklizmu; naprotiv, Mostar se obnavlja, niču nove zgrade i ustanove – od 1945. godine do početka 1970-ih broj stanovnika Mostara povećao se više od tri puta; „izgrađeno je preko 3.200 novih stanova u kojima je živjelo onoliko stanovnika koliko je Mostar imao 1945. godine“^[6] – život snažno pulsira u svim društvenim porama i već u vrijeme kada se Hujkin otac, Husnija, vraća s odsluženja vojnog roka u Beogradu, gdje je otišao po okončanju rata i gdje je položio vozački ispit, što će presudno uticati na odabir njegovog životnog zanimanja, grad je već uvelike počeo da uranja u svoju socijalističku fikciju. Husnija Hujdur, kao niti, naravno, bilo ko drugi, nije mogao da pretpostavi u kojem smjeru će se kretati historija; ali jeste mogao da, s obzirom na porodičnu tradiciju i radnički karakter koji je naslijedio od oca, bude na visini zadatka, te da vrlo brzo po povratku na Luku ispuni i svoja i njegova očekivanja, prije svega, u pogledu zaposlenja, a potom i zasnivanja porodice.

I zaista, u veoma kratkom razmaku desilo se i jedno i drugo: najprije se zaposlio kod izvjesnog Pece, vjerovatno prevoznika, o kojem danas znamo samo to da je imao svoj kamion i da je živio u naselju Ortiješ, u blizini mostarskog aerodroma; potom je kratko vrijeme radio i kao vozač hitne pomoći, da bi se skrasio u jednom preduzeću koje se bavilo trgovinom poljoprivrednih proizvoda. Prema dokumentaciji koju sam pronašao u Arhivu Hercegovačko-Neretvanskog kantona, radilo se o preduzeću „Voćar“, koje je od okolnih seljaka otkupljivalo voće i povrće, te ga distribuiralo u mostarske piljare, kasarne Jugoslovenske narodne armije u Južnom i Sjevernom logoru, ali i u druge gradove u Bosni i Hercegovini. U matičnoj knjizi ovog preduzeća navedeno je da je Husnija Hujdur došao 1955. godine iz sestrinskog preduzeća „Hercegplod“, koje se ili stopilo s Voćarom, što je bio čest slučaj u to vrijeme, ili se radilo o unutarnjoj reorganizaciji firme, što je također moguće, no izvjesno je da je Husnija u Voćaru ostao punih osam godina, sve do 1963., kada se ovo preduzeće stopilo s preduzećem „Ishrana“, a kasnije i s preduzećem „Merkur“, u kojima je nastavio svoj radni vijek.

Godine 1951. se oženio. Hujkina majka, Bahrija Begović, po majci Cerić, poticala je od dvaju poznatih begovskih porodica iz Banja Luke, u kojoj je i rođena, 1933. godine. Njen otac, Sulejman, doselio se u Sarajevo ubrzo nakon smrti njene majke, Safije, te su tako postali komšije jednoj lozi Sarića, porijeklom iz sela Medanići; radilo se o porodici iz koje je korijene vukla Husnijina majka, Melka i upravo je ta sretna okolnost bila presudna da im se putevi ukrste: tokom jednog od posjeta svojim sarajevskim rođacima, Husnija je upoznao djevojku u koju se odmah zaljubio ili barem tako glasi jedna verzija priče. Prema drugoj verziji, Sulejman Begović se po dolasku u Sarajevo ponovo oženio, što uopšte nije nevažno, jer je nakon jedne od brojnih svađa s maćehom uplakana Bahra istrčala na Titovu ulicu i tu se doslovno sudarila sa svojom sudbinom: Husnija, tada šofer preduzeća „Hercegplod“, mladu je i uplakanu djevojku, koja je istrčala pred njega iz jedne uličice, udario kamionom, ali po svoj prilici ne toliko jako da bi završila u bolnici i, očito, ne toliko jako da bi taj neugodni događaj stao na put njihovoj iznenadnoj ljubavi. Kakogod, Husnija i Bahra su jedno drugom vrlo brzo dali bračne zavjete i u rasponu od četiri godine izrodili djecu: Mirsada, rođenog 1952., Midhada, rođenog 1953. i Jasmina, rođenog 1956. godine. Od trojice sinova, jedino se Mirsad rodio u Hadžića sokaku, na Luci, u kući u kojoj je porodica živjela s Husnijinim ocem, Ahmetom i sestrom Šerifom; svoje prepoznatljive plave oči Midhad i Jasmin Hujdur po prvi puta su otvorili u porodilištu tek otvorene mostarske Stare bolnice.

To je istina ili samo dio istine, koji nam ne otkriva ono najvažnije: kako su živjeli članovi porodice Hujdur poslije okončanja Drugog svjetskog rata suočeni s činjenicom da su bili muslimani, da su se osjećali kao muslimani, te da je upravo ta vrsta njihovog identiteta bila temeljna u načinu na koji su doživljavali sebe i svijet u kojem žive? Otud bi se valjalo upitati kako su se nacionalno opredijelili na popisima stanovništva 1948., 1953. i 1961. godine; najvjerovatnije onako kako se opredijelila većina mostarskih i bosanskohercegovačkih muslimana, koja je prinuđena da bira između srpske i hrvatske nacionalnosti, izabrala mogućnost da ostane neopredijeljena^[7].Jesu li se zbog toga osjećali izdanima, imajući u vidu da se njihova porodica suprotstavila fašizmu, da je krvarila u borbi za bolje i pravednije društvo, a to bolje i pravednije društvo, ispostavilo se, bilo je samo nedosanjani ideal, fantazam u kojem su njihovo etničko porijeklo i identitet bili de facto priznati, iako de iure nisu?

Šta su osjećali, šta su mislili, šta su govorili u kući, a šta izvan nje dok su se, pod uticajem modernizacije grada i uslova života u njemu, kulturne posebnosti muslimana sve više stapale s drugim etničkim grupama? Kako su se, na primjer, Ahmet i Šerifa osjećali kada su u proljeće 1947. godine, dok je Husnija još bio na odsluženju vojnog roka u Beogradu, komunisti srušili Husein Hodžinu džamiju, koja se nalazila na raskršću Titove i ulice Hasana Maslića? Ili kada je, u ljeto iste godine, srušena džamija Fatime Kadune na Carini? Jesu li se osjećali izdanima kada je, tri godine poslije toga, zabranjeno nošenje feredže u čitavoj zemlji, a Hadži Balina džamija u Brankovcu, te potom i Nezir-agina džamija na Spilama, također dospjele na listu srušenih muslimanskih vjerskih objekata? Listu, na kojoj će se, 1951. godine, naći i Mehmed Ćehajina džamija, koja se nalazila u Donjoj carinskoj mahali, između današnjeg Hotela „Neretva“ i Carinskog mosta? Ili kada je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina uklonjen Veliki carinski harem u kojem su počivale kosti Ahmetove supruge i brata, nakon čega im se izgubio svaki trag?

Kakav je uopće bio osjećaj živjeti u okruženju koje ne priznaje osnovna obilježja tvog identiteta (naciju, jezik, etničku pripadnost) i u kojoj mjeri je to uticalo na transformaciju porodične predstave o samoj sebi kao i o onima koje su smatrali Drugima i Drugačijima? Jedno je, međutim, sasvim izvjesno: i Ahmet, i Šerifa, i Husnija, i Bahra pripadali su ogromnoj većini bosanskih muslimana tog vremena koji su, iako nepomireni s načinom na koji ih je tretirao jugoslovenski ustav, a nerijetko i svakodnevna životna praksa, bili prisiljeni da prihvate komunističku diktaturu, ali se usprkos tome – ili možda upravo zbog toga? – nikada nisu otuđili niti od svoje zemlje, niti od svoje vjere, što u određenom smislu potvrđuje tako živ osjećaj sopstva koji su njegovali njihovi potomci u godinama raspada Jugoslavije. Iako su njihovo shvatanje identiteta konstruirala različita životna iskustva, pa čak iako je sasvim razumljivo da biti Musliman ili biti Bosanac ili pak biti Jugosloven, za Ahmeta nije bilo isto što i za njegove unuke, neporecivo je da su različiti doživljaji tih pojmova egzistirali unutar iste kolektivne svijesti: svijesti o muslimanskoj posebnosti nastaloj ne (samo) na vjeri, nego na mnogo širim kulturno-historijskim temeljima, čiji su korijeni u onome iskonskom, bosanskom doživljaju sebe i drugih.

[1] „Semiotika Bosne: etnofaulizam, nasilje i strah u krivotvorinama hegemonije“, prof. dr. Senadin Lavić, Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2025., str. 70.

Prof. dr. Senadin Lavić u ovoj knjizi raskrinkava modele prisvajanja Bosne i Hercegovine i njene historije od strane velikohrvatske i velikosrpske hegemonije. Na jednom mjestu, također, kaže: „U nekom dalekom i zaboravljenom srednjevjekovlju, konstruiranom u historiografskim laboratorijima velesrpstva i velehrvatstva, Bosna je 'naslikana' samo kao dio hrvatske ili srpske teritorije. Ta notorna laž se sistematski širi od druge polovine 19. stoljeća i 'ubrizgava' u kanale nacionalističkih narativa koji danas raspamećuju milione ljudi držeći ih u zabludi i mitologiji.“ (str. 55)

[2] Tito, „Sabrana djela“, knjiga 28, str. 22 (preuzeto iz: Marko Atilla Hoare, „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, prijevod: Emir Suljagić, Vrijeme, Zenica, 2022., str. 472)

[3] „Prema ovim zaključcima AVNOJ-a , svaka federativna jedinica, sa aktom svoga opredjeljenja stekla je i pravo na svoje nacionalno ime, samo je ovo pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici, jedinici naime koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti – Srba, Hrvata i tako nešto. (...) Ovom vjerovatno slučajno omaškom AVNOJ-a učinjena je grdna nepravda našoj užoj domovini Bosni – Bosni koja i po istoriji svojoj i po ulozi odigranoj u ovom narodnooslobodilačkom ratu, kao i po žrtvama uloženim u ovaj rat, ima pravo na svoje narodno opredjeljenje, odnosno pravo na svoje narodno ime, svako toliko koliko i svaka druga gore spomenuta federativna jedinica.“ 

[4] „26. aprila 1945. godine, nakon ulaska partizanskih trupa u Sarajevo, sazvano je i održano treće zasjedanje ZAVNOBiH-a, koje je bilo posljednje ratno i uopšte posljednje zasjedanje ovog tijela. Državna struktura federalne Bosne i Hercegovine zaokružena je na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a. Tada je, najprije, odobren rad Predsjedništva ZAVNOBiH-a između dva zasjedanja, a zatim se ZAVNOBiH konstituisao u Privremenu Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Tom prilikom je donesen Zakon o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine. Treba napomenuti da su održana ukupno tri zasjedanja ZAVNOBIH-a, i to: prvo u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. g. (sada Dan državnosti Bosne i Hercegovine), drugo u Sanskom Mostu 30. juna 1944. g., treće i posljednje u Sarajevu 26. aprila 1945. godine. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao opštepolitičko predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti. Na drugom zasjedanju je 1. jula 1944. godine donesena deklaracija o pravima građana u BiH u kojoj stoji:
                'U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u historiji Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodno-oslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u historiji oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vijekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.'" (prema: Održano treće zasjedanje ZAVNOBIH-a | Historija.ba)

[5] Svoju doktorsku disertaciju Franjo Tuđman odbranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru, iz koje je, u periodu od 1959. do 1971., objavio nekoliko rasprava u ondašnjim časopisima i o čijoj se autentičnosti svojevremeno vodila ozbiljna polemika, jer ga je historičar, Ljubo Boban, optužio za plagiranje. U tim je radovima, Tuđman postavio osnove svojih ideoloških svjetonazora kojima će ostati vjeran sve do smrti, 1999. godine.

[6] Prema objavi Ahmeta Kurta na facebooku: https://www.facebook.com/1062268398/posts/pfbid02htRtyhGGgfkyTmjbJZEouXAq8bHDg7RZ8Waye8XNSShfG2emg3wnWcvekqBjDaesl/

[7] „Prilikom popisa stanovništva u SFR Jugoslaviji 1953. godine, u Bosni i Hercegovini se 31,3 % stanovništva opredijelilo za kategoriju 'Jugoslaven – neopredijeljen'. To je bio isključivo muslimanski element. Pošto u ovom popisu nije uvedena kategorija 'Muslimana', Muslimani su smatrali da je prirodnije da se pišu kao Jugoslaveni – neopredijeljeni nego kao Srbi ili Hrvati. Prilikom tog popisa nešto oko 3 % Muslimana opredijelilo se za Srbe odnosno Hrvate. Ali već prilikom popisa 1961. godine kada je u popisu uvedena kategorija 'Musliman' 25,7 % stanovništva pisalo se kao 'Musliman', dok je svega 8,4 % stanovništva pisalo se kao 'jugoslaven'.“ Iz polemike Džemala Bijedića s Danilom Bilanovićem na sjednici Komisije za međunacionalne odnose CK SKBiH, održanoj 16. marta 1966. Preuzeto iz knjige: „Džemal Bijedić: politička biografija“, Husnija Kamberović, „Udruženje za Modernu historiju“, Sarajevo, 2017., str. 154., 155. i 156.