Hujka (2): Liljani na pola koplja nakon pobjede u Sjevernom logoru

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. U prvom nastavku Nezirović je pisao o događaju koji ga je ponukao na pisanje, dok u ovom nastavku književno obrađuje vijest o pogibiji te atmosferu na ispraćaju heroja.

Mostar, 30. juni 1993.

Glas se prenosio od vojnika do vojnika, s jednoga na drugi kraj opsjednutog grada. U devet sati ujutro, dok su borbe za oslobađanje Bijelog Polja još trajale, vijest je objavio i Radio Ratni studio Mostar: komandant 41. motorizovane brigade Slavne, nosilac odlikovanja „Zlatni ljiljan“, Midhad Hujdur Hujka, poginuo je u uspješno izvedenoj akciji oslobađanja kasarne „Tihomir Mišić“ u Sjevernom logoru.

Usprkos velikoj pobjedi, zastave s ljiljanima spuštaju se na pola koplja, proglašava se opštenarodna žalost, građani se u sigurnosti svojih skloništa opraštaju od svog heroja i njegovih šest poginulih drugova. Narednog dana, navečer, stotine civila i Hujkinih saboraca, prkoseći granatama, pješice kreće prema zgradi Narodnog pozorišta. U prostranom holu zaštićenom debelim gredama i vrećama s pijeskom nema viška prostora. Vruće je, zagušljivo, dodiri oznojenih laktova izazivaju nelagodu ljudima koji se tiskaju u safove. Dženazu predvodi mostarski muftija, Seid-ef. Smajkić, kojem je dva dana ranije, kao da predosjeća vlastitu smrt, Hujka u amanet ostavio posljednju želju: „Ako poginem, dragi muftija, sahranite me na šehitlučkom parku, ispod onog širokog stabla“.^[1]

U atmosferi koja odiše nesvakidašnjom tugom, obrijana glava Hujkinog saborca, Izudina Ćiće Šahovića, istupi naprijed. Mršav, u majici kratkih rukava, s dvije tamne kesice ispod crvenkastih očiju, Šahović ostavlja dojam skrhanog čovjeka. Žamor splasne. „Legendarni komandante Hujka“, započinje svojim promuklim, ali dostojanstvenim glasom, bez i najmanjeg nagovještaja mržnje prema ubicama. „Borci Specijalne jedinice koje si sam birao za svoju posljednju, ali najveću bitku, dali su mi zadatak da izvršim smotru i posmrtno ti raportiram. Zadatak je u cjelosti izvršen, Sjeverni logor je pao, neprijatelju su nanijeti teški gubici, a u našem ratnom plijenu našle su se značajne količine oružja, municije i hrane. Na bivšoj Vojarni vijori se zastava sa zlatnim ljiljanima.“^[2]

Omaleno Hujkino tijelo, koje sa šest drugih nepomično leži ispod zastave s ljiljanima, utiskuje se u sjećanje tronute svjetine kao pečat u vosak. „Izrastao iz raje, otišao si sa svojom najboljom rajom, Švabom, Farisom, Popajem, Mirčetom, Jusom, Ifetom. Poput antičkog vojskovođe, jahao si na čelu svojih junaka i zajedno s njima otišao u vječnost. Ali legende ne umiru. Rođen da umre kao heroj, Hujka to nije mogao izbjeći. To mu je namijenila sudbina. Neka ti je vječni rahmet, najdraži naš komandante.“^[3]

Šahovićeve riječi uspostavljaju iskrenu solidarnost među prisutnima, neko duboko bratstvo koje će ih zauvijek podsjećati na ovaj trenutak. Ovaj grad svakoga dana sve više izgleda kao grad mrtvih i čini se da tom užasu, poslije Hujke, Mostar više nema šta da suprotstavi. To je osjećaj koji lebdi u vazduhu, dok pod okriljem mraka povorka s tabutima napušta zgradu Narodnog pozorišta.

Posljednji ispraćaj odvija se uz mrmor molitvi i zvuke lopata koje stružu o sitno kamenje. Vedra noć miriše blagim, iskonskim mirisom iskopane zemlje. Nema suvišnih i glasnih kretnji, niko ne plače. Sve se doima veoma sporo, strah od noćnih snajpera razvlači vrijeme preko svake moguće mjere. Negdje u Brankovcu odjekne eksplozija, ubrzo za njom i druga, pa treća. Muftijina molitva utihne, u krošnji zašumi povjetarac kao dogovoreni znak da su se šehidi smjestili u svoja kaburska počivališta. Sve je prolazno i svemu dođe kraj, ali borba za život mora da se nastavi.

[1] „Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012. godine“, Seid ef. Smajkić, El-kalem, Sarajevo, 2015., str. 110.

[2] Citat je preuzet iz govora koji je Izudin Ćićo Šahović održao na posljednjem ispraćaju Mithata Hujdura Hujke, u Narodnom pozorištu, 1. 7. 1993. Šahović mi ga je ustupio za potrebe pisanja ovoga eseja.

[3] Isto.