Frankenštajn iz Magdeburga: Ko može vladati nakon pobjede AfD-a

Stranka krajnje desnice Alternativa za Njemačku (AfD) ubjedljivo je pobijedila na izborima za pokrajinski parlament Saksonije-Anhalt održanim 6. septembra 2026, osvojivši 43,8 posto glasova - više nego dvostruko u odnosu na 20,8 posto iz 2021. Kandidat AfD-a Ulrich Siegmund rezultat je proglasio historijskim, poručivši da su birači poslali signal da se „ovako više ne može nastaviti“. Demokršćani aktuelnog premijera Svena Schulzea pao je sa 37,1 na 17,2 posto. Izlaznost je dostigla prilično visokih 77,8 posto.

Od ukupno 83 mandata AfD je osvojio 39, CDU 15, SPD, Zeleni i Ljevica po osam, a BSW pet. FDP je sa 2,6 posto ostao izvan parlamenta. Za apsolutnu većinu potrebna su 42 mandata: AfD-u nedostaju tri, dok svih pet preostalih stranaka zajedno raspolaže sa 44. Većinska koalicija bez krajnje desnice zato bi morala obuhvatiti sve ostale stranke u parlamentu.

AfD je i ranije pobjeđivao na pokrajinskim izborima. U Türingenu je 2024. postao najjača stranka, ali su njegovi protivnici uspjeli formirati vladu: CDU, BSW i SPD sklopili su koaliciju koja je, bez vlastite parlamentarne većine, zavisila od podrške izvan svojih redova. Saksonija-Anhalt sada dodatno sužava prostor za sličan dogovor, jer AfD ima više mandata nego CDU, SPD i Zeleni zajedno.

CDU je istovremeno izgubio sposobnost da oko sebe okupi većinu koja bi zaustavila krajnju desnicu. Schulze, koji je premijersku funkciju preuzeo u januaru od Reinera Haseloffa, suočio se s porazom koji je odmah otvorio i pitanje odgovornosti savezne vlasti. Nakon izbora govorio je o nepovoljnom utjecaju politike Berlina na svoju kampanju.

Rezultat zahtijeva i preispitivanje Merzove strategije približavanja AfD-ovim stavovima o migracijama, jer zaoštravanje tog segmenta politike nije spriječilo rast krajnje desnice. Koliko je tom rastu doprinijelo, ne može se utvrditi iz samog izbornog rezultata: za to treba analizirati kretanje birača, njihove motive i odnos prema pokrajinskoj i saveznoj vlasti. Politički rizik takve strategije ipak je jasan. Prihvatajući AfD-ove kriterije za procjenu sposobnosti države, CDU ulazi u nadmetanje u kojem njegov konkurent uvijek može zahtijevati strožije i radikalnije mjere.

Sanitarni kordon prema AfD-u, poznat kao Brandmauer, i dalje je na snazi: CDU je još jednom naglasio da neće ulaziti u koaliciju s krajnjom desnicom. Ipak, formiranje većinske vlade bez AfD-a zahtijevalo bi savez CDU-a, SPD-a, Zelenih, Ljevice i BSW-a. Takva koalicija imala bi samo dva mandata više od potrebne većine i suočavala bi se s ozbiljnim nesuglasicama oko migracija, poreza, odnosa prema Rusiji i energetske politike.

Naziv „Frankenštajn-koalicija“ opisuje pokušaj sastavljanja vlasti od politički udaljenih dijelova parlamenta. Njena legitimnost, međutim, nije sporna: izborni pobjednik nema isključivo pravo na vladu. Sporna bi bila njena sposobnost da dogovori i provede zajednički program. Odbijanje AfD-a može okupiti partnere za pregovaračkim stolom; upravljanje pokrajinom zahtijeva sporazum o budžetu, obrazovanju, javnim službama i ekonomiji.

Novajlije iz BSW-a (Bündnis Sahra Wagenknecht - Savez Sahre Wagenknecht), stranke nastale odvajanjem od njemačke Ljevice, dodatno kompliciraju takav dogovor. Kopredsjednica stranke Amira Mohamed Ali uoči izbora zagovarala je nadstranačkog premijera koji bi vladao uz promjenjive većine, uključujući i glasove AfD-a. Ako ostale stranke odbiju taj model, najavila je suzdržavanje BSW-a u trećem krugu izbora premijera. 

Siegmund je tada odbacio mogućnost da postane premijer zahvaljujući suzdržavanju BSW-a. Zagovarao je samostalnu vladu AfD-a, obrazlažući da mu je potrebna stabilna parlamentarna većina za petogodišnji mandat. Izborni rezultat takvu većinu nije donio. Njegove predizborne zahtjeve sada treba suočiti s brojem zastupnika kojima raspolaže.

Jedna od mogućnosti jeste manjinska vlada CDU-a, SPD-a i Zelenih. Njihov 31 mandat porastao bi na 39 uz podršku Ljevice, odnosno na 36 uz podršku BSW-a. Za apsolutnu većinu potrebne su obje stranke; kod odluka za koje je dovoljna većina datih glasova ishod bi zavisio i od prisustva i suzdržavanja zastupnika.

Saksonija-Anhalt već posjeduje iskustvo manjinske vlasti. Između 1994. i 2002. SPD je vodio vlade koje je tolerirao PDS, prethodnik današnje Ljevice, Die Linke. Obnovljeni Magdeburški model imao bi demokršćane na čelu i zahtijevao podršku stranaka s njihove lijeve strane. Da bi opstao, trebalo bi unaprijed dogovoriti barem budžet i osnovne programske obaveze. Nestranački premijer suočio bi se s istim zahtjevom: prihvatljivo ime ne osigurava dovoljan broj glasova za upravljanje pokrajinom.

U prva dva kruga izbora za premijera potrebna je većina svih zastupnika. Ako izbor ne uspije, parlament odlučuje o raspuštanju. Ne donese li takvu odluku, slijedi glasanje u kojem je dovoljna većina datih glasova.

Suzdržavanje tada može promijeniti ishod, ali pet suzdržanih zastupnika BSW-a samo po sebi ne osigurava Siegmundov izbor. AfD ima 39 mandata, koliko zajedno imaju CDU, SPD, Zeleni i Ljevica. Ako svi njihovi zastupnici glasaju protiv njega, Siegmund neće dobiti potrebnu većinu. Za njegov izbor bila bi nužna dodatna podrška, suzdržavanje ili odsustvo iz drugih klubova.

Izbori u Saksoniji-Anhalt jasno su ukazali na ograničenja politike koja se oslanja prvenstveno na izolaciju krajnje desnice. Iako sanitarni kordon može blokirati koaliciju s AfD-om, stranke koje ga podržavaju snose odgovornost za uspostavljanje stabilne i funkcionalne vlasti.

AfD će nesuglasice među strankama isticati kao dokaz da je glavna svrha saveza upravo sprečavanje izbornog pobjednika da preuzme vlast. Slično je i Srpska radikalna stranka, iako je osvajala najviše glasova i mandata na parlamentarnim izborima u Srbiji 2003. i 2007. godine, ostajala u opoziciji jer su ostale stranke obezbjeđivale podršku vladi.

Sama relativna pobjeda na izborima ne znači automatski pravo na vlast; politička održivost koalicije zavisi od njenog programa i učinka. CDU, SPD, Zeleni, Ljevica i BSW zajedno raspolažu potrebnim brojem mandata, ali njihova sposobnost da upravljaju pokrajinom zavisi od spremnosti na dogovor i preuzimanja odgovornosti za zajedničke ciljeve.