Od historijske pobjede do političkog bilansa: Šta je ostalo od Rezolucije o Srebrenici?

Kada je 23. maja 2024. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju o Međunarodnom danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, Denis Bećirović nije štedio riječi. Rekao je da je to jedna od najvažnijih diplomatskih i političkih pobjeda Bosne i Hercegovine u 21. stoljeću. Zlatka Lagumdžiju, ambasadora BiH pri UN-u, opisao je kao glavnog čovjeka tog projekta. Bez njegovog znanja i truda, Rezolucija ne bi bila usvojena.

Dvije godine kasnije, na godišnjicu glasanja, Bećirović je ponovio gotovo istu ocjenu.

Ako su Bećirović i Lagumdžija odlučili da Rezolucija bude stožerno dostignuće njihovog mandata, onda su sami postavili kriterij prema kojem taj mandat treba ocjenjivati. Čak i ako se složimo da je usvajanje Rezolucije bilo diplomatski uspjeh, pravo pitanje je šta je iz tog uspjeha nastalo.

Smrt ratnog zločinca Ratka Mladića 27. augusta ponudila je neugodno dobru priliku za takav bilans.

Rezolucija je, vele, ostvarila konkretan rezultat. Ustanovila je 11. juli kao međunarodni dan sjećanja, dodatno učvrstila činjenice utvrđene presudama međunarodnih sudova i pozvala države da kroz obrazovanje i komemoraciju čuvaju sjećanje na genocid.

Njemački sociolog Bernhard Giesen u knjizi Trijumf i trauma kolektivno pamćenje ne posmatra kao puko čuvanje prošlosti od zaborava. Zajednice kroz odnos prema prošlosti neprestano iznova definiraju sebe u sadašnjosti. Trijumfi i traume postaju uporišne tačke kolektivnog identiteta: preko njih se uspostavlja kontinuitet zajednice, određuju njeni heroji, žrtve i počinioci te odgovara na pitanje ko smo „mi“.

Posebno je važna Giesenova analiza traume počinilaca. Društvo ne prelazi automatski iz herojske slike vlastite prošlosti u stanje u kojem zločine počinjene u njegovo ime prihvata kao negativnu tačku vlastitog identiteta. Njemački primjer pokazuje dug proces potiskivanja, generacijskih sukoba, promjene javnog jezika i reinterpretacije prošlosti prije nego što je figura počinioca mogla zauzeti mjesto koje je ranije pripadalo herojskoj nacionalnoj priči.

Ta perspektiva pomaže razumjeti i današnju Srebrenicu: genocid je okončan 1995, sukob oko njegovog značenja nije. Mladić i Karadžić se nisu sveli na figure iz presuda i udžbenika, jer dio zajednice u čije su ime djelovali nikad ih tako nije ni čitao. Njihovi murali i spomenici postoje u gradovima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, njihova imena nose javni objekti, a njihova ratna uloga za velik dio te političke zajednice ostaje izvor pozitivne identifikacije.

Mladićeva smrt učinila je taj kontinuitet naročito vidljivim. Pomeni i okupljanja organizirani su širom Republike Srpske. U Banjoj Luci se više od hiljadu ljudi okupilo noseći zastave i transparente s njegovim likom, a pojedinim pomenima prisustvovali su i politički zvaničnici. Mladić se tako i nakon smrti pojavljuje kao politički upotrebljiva figura sadašnjosti.

Giesenova podjela na heroje, žrtve i počinioce objašnjava zašto pravosnažna presuda sama ne određuje mjesto koje će neka figura zauzeti u kolektivnom identitetu. Međunarodni sud može utvrditi da je Mladić počinilac genocida, a zajednica koja je vlastitu ratnu historiju organizirala oko potpuno drugačijeg narativa može ga nastaviti tretirati kao heroja. Promjena tog statusa zahtijeva mnogo dublju transformaciju načina na koji zajednica razumije vlastitu prošlost.

Paradoks Rezolucije je u tome što ona institucionalizira sjećanje na žrtve i međunarodno učvršćuje značenje Srebrenice kao genocida u trenutku kada se unutar Bosne i Hercegovine održava politička kultura u kojoj jedan od njegovih glavnih počinilaca još može zauzimati mjesto nacionalnog heroja. Srebrenica kao trauma koja zahtijeva komemoraciju i Mladić kao figura "herojskog nacionalnog pamćenja" postoje istovremeno.

Međunarodni dan sjećanja može širiti znanje o genocidu i štititi uspomenu na njegove žrtve. Ne može, međutim, proizvesti transformaciju kolektivnog identiteta koja se u drugim društvima odvijala decenijama - kroz političke sukobe, obrazovanje, javni jezik, institucije i generacijsko preispitivanje vlastite prošlosti. Prošlost koja i dalje oblikuje politički identitet u sadašnjosti ne završava se komemoracijom.

Ako se kolektivni identitet ne mijenja rezolucijom, već dugotrajnim političkim, obrazovnim i institucionalnim radom, vrijednost Rezolucije iz 2024. mora se tražiti i u politici koja je uslijedila nakon njenog usvajanja. Odgovornost onih koji su je pretvorili u centralni dokaz vlastitog političkog uspjeha odnosi se upravo na taj dio procesa.

Bećiroviću i Lagumdžiji ne može se pripisati odgovornost za glorifikaciju Ratka Mladića u Republici Srpskoj. Nisu odgovorni za murale i skupove, niti za odluke političara da prisustvuju pomenima. Njihova odgovornost odnosi se na ono što su učinili s političkim i diplomatskim kapitalom koji je usvajanje Rezolucije proizvelo.

Uostalom, upravo su oni najavljivali nastavak. Lagumdžija je dan nakon usvajanja govorio da je glasanje završetak tek jedne dionice i da sada treba početi proces „oživotvorenja“ Rezolucije. Bećirović ju je opisao kao novu šansu za katarzu i civilizacijsko raščišćavanje s pravosnažno osuđenim ratnim zločincima. Ako su to bili ciljevi, dvije godine kasnije trebalo bi biti moguće napraviti prvi inventar rezultata.

Gdje je strategija tog „oživotvorenja“ i koji su joj mjerljivi ciljevi? Kako je međunarodni kapital Rezolucije pretvoren u trajne obrazovne, diplomatske i institucionalne politike? Šta će od „historijske pobjede“ ostati kada njeni protagonisti više ne budu na sadašnjim funkcijama? Što je veća tvrdnja o historijskom uspjehu, veće je i očekivanje da se pokažu njegove političke posljedice. Glasanje u Generalnoj skupštini bilo je mjerljiv rezultat za 2024. godinu; dvije godine kasnije, mjerilo mora biti nešto drugo.

U tom bilansu svoje mjesto ima i Elmedin Konaković. Kao ministar vanjskih poslova bio je dio diplomatskog tima koji je radio na Rezoluciji, javno ju je branio i nakon glasanja najavljivao daljnje diplomatske poteze, poput protestnih nota za 19 država koje su glasale protiv Rezolucije. Njegova je pozicija institucionalno drugačija: Ministarstvo vanjskih poslova jedan je od državnih instrumenata kroz koje je uspjeh ostvaren u New Yorku morao biti pretvoren u kontinuiranu vanjsku politiku.

Politička renta Rezolucije vidi se u trajnoj mogućnosti da se njeno usvajanje koristi kao dokaz državničke i diplomatske sposobnosti onih koji su je izborili. Taj se uspjeh može ponavljati u govorima, intervjuima, godišnjicama i bilansima mandata. Prisvajanje zasluge sasvim je legitimno, ali sa sobom nosi jednako legitimno pitanje šta je učinjeno nakon diplomatske pobjede.

Rezoluciji se ne može pripisivati historijski značaj kada se dijele zasluge, a njen domet svoditi na simboliku kada se postavi pitanje rezultata. Ako je bila početak procesa, kako su govorili njeni protagonisti, dvije godine kasnije treba pokazati gdje je taj proces stigao.

Politička pobjeda dobija pravo značenje tek kada postane alat za daljnje političko djelovanje. U protivnom, ostaje samo trofej koji se s vremena na vrijeme izlaže kao svjedočanstvo o uspjehu mandata.

Bećirović i Lagumdžija detaljno su ispričali prvi život Rezolucije: pripreme, diplomatske bitke, protivnike, glasanje i pobjedu. Drugi život, koji su sami najavljivali kao njeno „oživotvorenje“, tek treba mjeriti rezultatima.

Dvije godine nakon što je međunarodna zajednica institucionalizirala sjećanje na genocid, Ratko Mladić je mrtav. Teško je vjerovati da će Radovana Karadžića, kad dođe red, sačekati drugačiji ishod. Politika koja ih pretvara u heroje i politički poredak u čijem su stvaranju aktivno učestvovali, nažalost još traju.

Ako je Rezolucija bila historijska pobjeda, tu njen stvarni bilans tek počinje. Riječ je bila o najmanje šestoj rezoluciji jednog od dva glavna politička organa UN-a vezanoj za Srebrenicu - dokaz da tom gradu nikad nisu nedostajale rezolucije, nego politika sposobna njihov sadržaj pretvoriti u stvarnost.