Merkel ponovo želi bolje odnose s Rusijom

Povratak bivše kancelarke Angele Merkel u javni diskurs o ratu u Ukrajini izazvao je burne reakcije širom Evrope. U intervjuu za ZDF i razgovoru za mađarski list Partizán Merkel je upozorila da Evropa, u svojoj podršci Ukrajini, sve više upada u zamku emocionalne i moralizatorske politike, dok zanemaruje realnost dugotrajnog sukoba i potrebu za diplomatskim rješenjem. 

Njene poruke, izrečene u trenutku rastuće polarizacije i „zamora ratom“, predstavljaju povratak ideji “Istočne politike” (Ostpolitik) – njemačke tradicije dijaloga i detanta prema Rusiji – ali i kritiku nove paradigme Historijskog zaokreta (Zeitenwende), kojom Berlin pokušava redefinirati svoj globalni položaj.

Da bismo razumjeli težinu Merkelinih izjava, potrebno ih je smjestiti u širi kontekst njemačke vanjske politike. Još je 2003. današnji savezni predsjednik (tada ministar vanjskih poslova) Frank-Walter Steinmeier podsjetio da njemačka istočna politika mora počivati na principima dijaloga, deeskalacije i mirne saradnje s istočnim susjedima, uz poštovanje međunarodnog prava i kolektivne sigurnosti.

Istočna politika je decenijama bila stub njemačke diplomatije kao svojevrstan balans između realpolitike i moralne odgovornosti, između interesa sigurnosti i težnje za stabilnijim evropskim poretkom.

U tom smislu, Merkel preispituje današnji kurs: jesu li, u nastojanju da se očuva dijalog, zapadni akteri previdjeli rastuću agresivnost Moskve? I obratno – jesu li današnje politike, temeljene isključivo na konfrontaciji, izgubile sposobnost strateškog promišljanja?

Nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022, Njemačka je značajno promijenila kurs: uvela je sankcije Moskvi, pružila vojnu podršku Ukrajini i povećala izdvajanja za odbranu, prelazeći simboličnu granicu od 2% BDP-a. Tadašnji kancelar Olaf Scholz taj je preokret označio kao Zeitenwende – historijski zaokret u kojem Njemačka preuzima aktivniju ulogu u kolektivnoj odbrani.

Ipak, Merkel upozorava da vojna moć ne može zamijeniti političku viziju istakavši kako „nema opravdanja za agresiju“, ali ni iluzije da se sukob može riješiti isključivo oružjem. „Moramo razlikovati činjenice od osjećaja“, naglasila je, pozivajući na povratak racionalnom promišljanju politike. U njenom pogledu, bez jasnog političkog cilja, vojna sredstva postaju sama sebi svrha.

Da bismo razumjeli značaj današnje promjene, potrebno je podsjetiti se perioda Merkeline vladavine 2008. godine, kada je Njemačka, vođena logikom istočne politike (Ostpolitik), pokazivala veće povjerenje u instrumente dijaloga i postepenog približavanja. 

Jedan od detalja u široj slici njemačke “istočne politike” bila je i specifična pozicija Merkel prema odnosima u BiH. Nijemci su tada insistirali na suspendiranju bonskih ovlasti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, dajući ključnu ulogu Delegaciji EU u Sarajevu i Specijalnom predstavniku EU, u skladu s principom „mrkve bez štapa“. Taj model, koji je naglašavao stimulaciju kroz evropske integracije, a ne sankcije, postao je idealno okruženje za rast utjecaja Milorada Dodika, koji je vješto koristio evropski diskurs kako bi izbjegao ozbiljnije pritiske.

U isto vrijeme, Steinmeier je podsjećao da je „Rusija nezamjenjiv strateški partner“ u izgradnji „sveevropskog mirovnog poretka“, što je odražavalo vjeru da će uključivanje Moskve u zajedničku arhitekturu sigurnosti doprinijeti stabilnosti. Retrospektivno, taj pristup – i u Bosni i Hercegovini i u širem istočnoevropskom prostoru – pokazao je znatna ograničenja: politika povjerenja bez instrumenata odvraćanja dala je prostor za jačanje ruskog utjecaja, kako kroz energetiku, tako i kroz podršku akterima koji potkopavaju zapadni kurs.

U razgovoru za mađarski list Partizán, Merkel je upozorila da Poljska i baltičke države „guraju Evropu u logiku konfrontacije bez jasnog plana za mir“. Iako priznaje njihove legitimne sigurnosne brige, smatra da maksimalistički pristup – insistiranje na potpunom vojnom porazu Rusije i odbijanje svake ideje pregovora – može iscrpiti Evropu i produbiti podjele unutar EU i NATO-a.

Ove riječi izazvale su žestoke reakcije u Varšavi i Viljnusu, gdje su ocijenjene kao nepravedne i opasne. No Merkel upozorava da strah i historijske traume ne smiju postati zamjena za strategiju: ako Evropa izgubi sposobnost promišljanja mira, riskira da rat postane sam sebi svrha.

Merkelin realizam ne znači relativizaciju ruske odgovornosti, već upozorenje da se evropska sigurnost ne može graditi isključivo na oružju. Ona zagovara stratešku suzdržanost I diplomatsku imaginaciju – uvjerenje da pregovori nisu znak slabosti, već političke zrelosti. Njemačka bi, prema tom modelu, trebala ponovo biti posrednik, a ne samo vojni akter, nastavljajući tradiciju realpolitike koja je decenijama osiguravala stabilnost kontinenta.

Merkeline izjave nose političku težinu zbog njenog nasljeđa, ali i rizik pogrešnih interpretacija. Dok dio njemačke javnosti njen glas doživljava kao poziv na razboritost, istočnoevropske članice strahuju da bi takvi signali mogli oslabiti jedinstvo EU i poslati Moskvi poruku o kolebanju. Ova napetost odražava dublji raskol: zapadni pragmatizam naspram istočne odlučnosti, dva pristupa koja i dalje traže zajedničku formulu evropske sigurnosti.