Njemačka izgubila mjesto u Vijeću sigurnosti: Poraz koji otkriva dublju krizu vjerodostojnosti

Njemačka kandidatura za nestalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija završila je porazom koji Berlin neće moći objasniti samo slabom kampanjom ili ruskim lobiranjem.

Generalna skupština UN-a izabrala je Austriju, Portugal, Kirgistan, Trinidad i Tobago i Zimbabve za dvogodišnji mandat koji počinje 1. januara 2027. godine. U grupi zapadnoevropskih i drugih država Portugal je dobio 134 glasa, Austrija 131, a Njemačka 104. Za zemlju koja se smatra jednim od stubova evropskog multilateralizma, to nije običan diplomatski poraz već snažna politička poruka.

Berlin je u utrku ušao uvjeren da će njemački brend, finansijska snaga i raniji ugled biti dovoljni. Njemačka je već šest puta bila članica Vijeća sigurnosti i često je isticala posebnu obavezu prema međunarodnom pravu, proizašlu iz vlastite historije. Međutim, glasanje u New Yorku pokazalo je da se reputacija ne prenosi automatski iz jednog diplomatskog ciklusa u drugi.

Bivši njemački ambasador pri UN-u Christoph Heusgen smatra da je kandidatura pokrenuta prekasno i bez punog angažmana. Prema njegovim riječima, Njemačka je pretpostavila da će “nekako proći”, kao i ranije. Posebno je kritikovao kancelara Friedricha Merza, koji nije prisustvovao posljednjoj Generalnoj skupštini UN-a u New Yorku. Austrija je, za razliku od Njemačke, bila predstavljena predsjednikom, kancelarom i ministricom vanjskih poslova. U diplomatiji takvi gestovi nisu samo protokol, već jasna poruka.

Ipak, organizacioni propusti objašnjavaju samo dio poraza. Ključni problem je vjerodostojnost. Stefan Talmon, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Bonnu, ocijenio je njemačku kandidaturu kao težak neuspjeh. Njegova najvažnija kritika odnosila se na raskorak između njemačkog pozivanja na međunarodno pravo i reakcija Berlina na Gazu, Venecuelu, Liban i Iran. Nakon takvih reakcija, smatra Talmon, malo ko je mogao vjerovati da je Njemačkoj zaista “najviši prioritet” poštivanje pravila međunarodnog prava.

Takva percepcija dvostrukih standarda posebno je skupa u Ujedinjenim nacijama. Generalna skupština nije evropski klub, niti produžetak transatlantskog saveza. U njoj sjede države koje godinama slušaju zapadne lekcije o međunarodnom pravu, suverenitetu i ljudskim pravima, a zatim gledaju kako isti principi postaju neodređeni kada se raspravlja o postupcima bliskih partnera Zapada. Njemačka je upravo tu platila cijenu, ne izgubivši samo glasove, već i autentičnost.

Tu se otvara politički problem koji Berlin teško može zaobići. Kada je riječ o Ukrajini, Njemačka je jasno osudila rusku agresiju kao kršenje Povelje UN-a, napad na međunarodni poredak i pokušaj promjene granica silom. Međutim, kada se govori o Gazi, izraelskim postupcima, američkoj politici prema Iranu ili drugim krizama u kojima su uključeni zapadni saveznici, njemački stav postaje oprezniji, blaži i pun ograda. U mnogim dijelovima svijeta to se ne tumači kao diplomatska nijansa, nego kao selektivna primjena pravila: stroga prema protivnicima, fleksibilna prema saveznicima.

Dodatna ironija poraza bila je u tome što je ishod glasanja saopćila Annalena Baerbock, bivša njemačka ministrica vanjskih poslova i sadašnja predsjednica Generalne skupštine UN-a. Objaviti rezultat u kojem Njemačka zaostaje za Portugalom i Austrijom značilo je izreći neugodnu poruku vlastitoj diplomatskoj zajednici. Tako je poraz dobio gotovo simboličan karakter: Berlin je izgubio mjesto upravo u instituciji u kojoj je želio potvrditi svoj globalni autoritet.

Njemačka je u New Yorku tražila mjesto u Vijeću sigurnosti, ali je dobila priliku da preispita samu sebe. I dalje ima finansijsku snagu, diplomatsku mrežu i historijski kapital. Ali sve teže uvjerava druge da međunarodno pravo primjenjuje jednako na protivnike i partnere. To je poruka mnogo ozbiljnija od samog broja glasova.

Poraz zato može biti koristan samo ako Berlin iz njega izvuče neugodnu lekciju. Njemačka ne može obnoviti povjerenje pukim pojačavanjem kampanje, već dosljednijom politikom. To znači jače prisustvo u UN-u, ozbiljniji dijalog s državama izvan Evrope i spremnost da se isti pravni standardi primijene i na protivnike i na saveznike. U suprotnom, sljedeća kandidatura može biti bolje organizovana, ali će nositi isti teret: sumnju da se njemačko pozivanje na međunarodno pravo završava tamo gdje počinje politička bliskost.