Boljševičko razumijevanje za nacionalni identitet Bošnjaka: Lenjin i naši ‘ljevičari’

Brojni autori u našoj javnosti, kada govore o historijskim događajima prije 1990-ih, paze da muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini ne nazovu Bošnjacima. A kada govore o vremenu do 1960-ih, paze da o istoj toj grupi ne govore kao o nacionalnoj, već isključivo o vjerskoj. Odriče se čak i etnički identitet tom dijelu bosanskohercegovačkog stanovništva, a da i ne govorimo o nacionalnom.

Zanimljivo je da je među tim autorima mnogo ljevičara, čak blagonaklonih prema marksističkim idejama. Ali još zanimljivije je da isti ti autori ne pokazuju senzibilitet prema etničkoj, pa i nacionalnoj samosvojnosti spomenutog segmenta bh. stanovništva. Ili - recimo to ovako - ne pokazuju ni približan stepen senzibilitet onom kakav su imali npr. pokazivali boljševici, na čelu s Lenjinom. 

Zna se da je Lenjin, čuvajući se od zamki velikoruskog šovinizma, podcrtavao važnost toga da Partija prizna, da ne poriče etno-nacionalni subjektivitet manjinskim nacijama. Po analogiji, jugoslovenski komunisti, poput Tita i Kardelja, razvili su otklon od velikosrpskog šovinizma. Kad imamo u vidu utjecaj Kominterne na njih, lakše ćemo razumjeti ocjenu Vojislava Šešelja da su “komunisti, sledeći kominternovsku tradiciju, imali u osnovi jedan izrazito antisrpski projekat”. Istim ocjenama se vodio i Dobrica Ćosić.

Utjecaj Lenjinovog učenja o nacijama je vidljiv u rezoluciji Kominterne iz 1920. gdje se kaže da u borbi za nacionalno oslobođenje u Kraljevini SHS srpskoj buržoaziji najveći otpor pružaju “Crnogorci, Hrvati, Bosanci, makedonski Bugari i Albanci”.

Kako primjećuje hrvatska povjesničarka Gordana Vlajčić, koja citira ovu rezoluciju u knjizi Jugoslovenska revolucija i nacionalno pitanje 1919-1927, Kominterna pod imenom Bosanci “s obzirom da navodi Hrvate, da sigurno ne misli na Srbe, misli na položaj Muslimana u Bosni i Hercegovini”. U tom smislu, ovo Bosanac je sinonim današnjem Bošnjak.

Naravno, Bosanci (“Muslimani”) tada još uvijek nemaju snage (pa ni odlučnosti) da zahtijevaju, kao Hrvati, državnost. Ili bar da putem svojih političkih predstavnika sudjeluju u najvišim tijelima vlasti i da se bez njihove saglasnosti ne mogu donositi najvažnije odluke. 

Dakle, Bosanci (“Muslimani”) tada još uvijek nisu suveren narod, koji bi zbog navedenih političkih prava, bio spreman ustati i na oružje, dakle, dići nacionalnu revoluciju.

Ali umjesto da, kao naši “ljevičari”, stavlja naglasak na navedeno i poriče im nacionalni identitet, Kominterna primjećuje potencijal, i realnu borbu “Bosanaca” s ciljem nacionalnog oslobođenja, u okviru tadašnjih demografskih, ekonomskih i drugih ograničenja.

Dakle, Bosanci za Kominternu in potentia već jesu nacija, pa u izvjesnom smislu i in actu, jer vode kakvu-takvu borbu za nacionalno oslobođenje. Ali još uvijek nisu nacija in actu u punom smislu, jer ne zahtijevaju da budu suvereni i nisu spremni u to ime ući u borbu na život i smrt s onima koji im poriču suverenitet. Govoreći jezikom modaliteta, kako bismo uhvatili stvar u kretanju, Bošnjaci tada nisu nacija in perfectio (u značenju onog ἐντελέχεια ili dosegnutog cilja, telosa), ali jes in potentia i, u izvjesnom smislu, in actu (pošto vode kakvu-takvu borbu i ne pristaju da trajno prihvate srpsku ili hrvatsku nacionalnost).

Razumije se, boljševici tada imaju i dobre političke razloge zbog kojih podržavaju manjinske nacije u Jugoslaviji, jer je velikosrpska politika tada čvrsto uz Britaniju i Francusku. Ali da je Lenjinovo učenje ostavilo trajan trag vidjet će se u narednim decenijama, naročito 1960-ih, kada se vodi borba za nacionalno priznanje Muslimana.

Kako navodi Muhamed Hadžijahić, u knjizi Od tradicije do identiteta (Slovo bosansko, 2025), tokom '60-ih čitav niz bitnih sovjetskih dokumenta ističe da, uz Srbi i Hrvate, u BiH žive i Bošnjaci.

”Tako npr. Kratka geografičeskaja enciklopedija (Moskva, 1960)”, piše Hadžijahić, “razlikuje u Bosni i Hercegovini po nacionalnom sastavu Srbe, Hrvate i Bošnjake, objašnjavajući da se pod Bošnjacima podrazumijevaju Muslimani - Južni Slaveni.” (str. 44)

Ista enciklopedija, govoreći o rezultatima popisa iz 1953. govori da kategorija “Jugosloveni - neopredijeljeni” obuhvata Bošnjake.

Hadžijahić pojašnjava dalje da o Bošnjacima, na isti način, govori i Sovjetska istoričeskaja enciklopedija iz 1962, a zatim i niz sovjetskih etnologa u svojim publikacijama: Sergej Tokarov (Основы этнографии), Nikolaj N. Čeboksarov i Irina A. Čeboksarova (Народы, расы, культуры), Julian V. Bromlej i Margarita S. Kašuba (Некоторые аспекты современных этнических процессов в Югославии).

Otprilike u isto vrijeme, kada sovjetski autori muslimansko stanovništvo u BiH nazivaju Bošnjacima ili Bosancima, Hamdija Ćemerlić (1965. godine) se suprostavlja svođenju bošnjaštva na habsburško-kolonijalni relikt. 

Kako je, u novije vrijeme podsjetila Iva Lučić u knjizi U ime nacije, Ćemerlić već tada u bošnjaštvu vidi “otpor paternalističkim ambicijama iz susjednih država” i, po tom osnovu ga shvata, “kao autentičnu formu nacionalne svijesti Muslimana”.

Na kongresu historičara u Ohridu, 1969. Enver Redžić će podcrtati da su se kroz historiju Muslimani osjećali kao Bosanci, odnosno Bošnjaci, te će, u kontekstu diskusije o nacionalnom priznanju Muslimana, zaključiti da ”‘nova nacija’ treba da nosi svoj tradicionalni, ispravni naziv, a ne vjersko ime”.

Replicirat će mu tada Salim Ćerić, podcrtavši da ideja bošnjačke ili bosanske nacije “rađa sumnju kod Srba i Hrvata u muslimansko gledanje 

Za razliku od Redžića, Ćemerlić je, kao politički pragmatik, prihvatio nacionalno priznanje pod imenom Muslimani, kao jedinu realističnu opciju u tom trenutku. Vjerovatno se istom logikom vodio i Ćerić, kao i drugi nosioci tog procesa: Hamdija Pozderac, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, itd.

O tome šta se zbivalo iza zatvorenih vrata, nešto svjetla je bacio Saud Grabčanović, u sjećanjima na Hasana Grabčanovića koja je nedavno objavio na bijeljinskom Preporodu.

Krajem '60-ih, autorov otac Mustafa Grabčanović pitao je Hasana, tada jednog od vodećih ljudi Saveza komunista BiH, zašto se insistira na imenu Musliman. “Mi treba da se nazovemo onako kako se već zovemo - Bosanci”, kazao je. 

Kako piše autor, Hasan Grabčanović se složio s tom logikom, ali je objasnio da su “drugovi u CK SKJ iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore protiv toga”, a da su Edvard Kardelj i Kiro Gligorov u vezi s time suzdržani - nisu ni za ni protiv.

”[Vladimir] Bakarić i [Mika] Špiljak su protiv nacije Bosanac, jer se boje da će tako izgubiti veliki dio Hrvata u BiH koji će se izjasniti da su Bosanci. Isto mišljenje ima i drug Draža Marković, kao i drugarica Latinka [Perović], i oni se boje da će izgubiti veliki dio Srba u BiH. Njih u tome podržava i drug Veselin iz Crne Gore. Oni kažu nama da prihvataju samo naziv naše nacije musliman sa velikim M. Mi drugog izbora nemamo, meni i Hamdiji su otvoreno kazali: ‘Uzmite ili ostavite ovo što vam se nudi’”, kazao je Grabčanović.

Grabčanović i Pozderac su tada, ispravno, izveli ono što je moguće i doveli do kraja nacionalno priznanje pod imenom Musliman. 

Iako je otpor prihvatanju bilo kakvog zajedničkog nacionalnog identiteta (zvao se on bosanski ili bošnjački) vodeći lajtmotiv srpske nacionalne politike u BiH, ona je ipak, iz taktičkih razloga, isticala da i srpskoj naciji pripada pravo na bosanstvo ili bošnjaštvo. Naravno, jedini cilj je bio spriječiti da se “Muslimani” nazovu Bošnjacima, kako bi ostala, u kakvoj-takvoj mjeri, dilema da li je uopće riječ o naciji (ili vjerskoj skupini). 

O tome svjedoči i bizarna izjava Radovana Karadžića iz predizborne kampanje 1990. da “Srbi ne dopuštaju nikome da prisvoji naziv Bošnjak i naziv jezika [bosanski] za sebe, jer smo i mi Bošnjaci”.

Bošnjaci nisu imali dovoljno obrazovne, ekonomske, političke, pa i vojne moći da, ne mareći za saglasnost susjednih naroda, sebe nazovu kako hoće. A, kako svjedoči naš nacionalni ep Ženidba Smailagić-Meha, koji je nedavno ponovo objavila IK Vrijeme, Bošnjaci su sebe odvajkada nazivali Bošnjacima.

Proces je dovršen tek 1990-ih, kada su Bošnjaci manifestirali ne samo obrazovnu, ekonomsku i političku, već i vojnu moć te su, ne pitajući ovaj put srpsko i hrvatsko vođstvo za saglasnost, unijeli u Ustav svoje nacionalno ime. Bošnjaci, još u vrijeme Lenjina i Manuiljskog, jesu bošnjačka nacija in potentia, od 1960-ih in actu (u punom smislu), a krajem prošlog stoljeća jesu to, pod tim imenom, i in perfectio. Prema tome, naročito ako stvari posmatramo sa stanovišta (boljševičke) ljevice, postoji dovoljan osnov da ih se, u kontekstu cijelog 20. stoljeća, naziva Bošnjacima, bez obzira šta je govorilo slovo ustava u državama u kojima je suzbijana njihova nacionalna emancipacija.