Kreševljakovićeva pisma Hadžijahiću: Svjedočanstvo o učitelju i učeniku

Širok je krug naučnika koje je Hamdija Kreševljaković poznavao i s njima održavao redovnu komunikaciju, ali još više pažnje posvećivao je ustrajnom praćenju napredovanja svojih bivših učenika. Među njima su Seid Traljić, Hazim Šabanović, Alija Bejtić, Mehmed Mujezinović i Muhamed Hadžijahić, kojim se Kreševljaković posebno ponosio. Upućivao ih je na literaturu, upoznavao sa etabliranim imenima, uvažavao njihova mišljenja, a s nekima je (što je, takođe, znak priznavanja) prekidao odnose.

Svjedočanstvo tog učiteljskog i kolegijalnog pristupa jeste i knjiga „Pisma Hamdije Kreševljakovića Muhamedu Hadžijahiću (1938–1959)“, koju je priredio Amer Maslo, a zajedno objavili Historijski arhiv Sarajevo i Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu.

Dopisivanje je trajalo duže od dvadeset godina, od prve polovine 1930-ih, kada je Hadžijahić započeo studij na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U prvim pismima evidentna je Kreševljakovićeva želja da Hadžijahića poveže sa značajnim naučnicima. Zbog toga mu šalje časopise, rijetke primjerke knjiga i separate, da ih preda historičarima Svetozaru Rittigu i Ferdi Šišiću, arhivaru Olesnickom ili književniku Ivanu Esihu. Ta Kreševljakovićeva praksa održavanja odnosa sa kolegama iz Zagreba, preko bivšeg učenika, ponavlja se kroz čitavu zagrebačku fazu Hadžijahićevog školovanja.

Često pišu o stanju u Narodnoj uzdanici i Gajretu, kojima Kreševljaković nije zadovoljan. Tako se u jednom pismu žali na stanje u Uzdanici i piše kako „mu je svaki dan nekako tješnje“. „Kud se god okrenem, vidim sve sami egoizam. I doživio sam to da mi se ismijava moj bivši učenik,“ piše u decembru 1938. godine.

Politika nije česta tema u njihovoj prepisci. Tu i tamo, Kreševljaković informira Hadžijahića o svojoj poziciji i političkim aktuelnostima, ali nikad naširoko. „Sad su me pomalo počeli proganjati i ljudi oko Fehima [Spaho, reisul-ulema, op. a.], ali Bože zdravlja. Vrlo je vjerovatno da će me i iz medrese izbaciti. Tu bi me materijalno dobro udarili, ali bi mi još teže bilo što bi me time potpuno odijelili od škole i mladeži. Još nikad nisam savio šiju, pa neću ni ovaj put.“

Ipak, jedan pasus o stanju u Bosni i Hercegovini pred Drugi svjetski rat je znakovit: „Moj Muhamede, nesreća je naša, a i za našu stvar zlo, što ga u Bosni predstavlja s jedne strane Juraj Šutej, rođeni Slovenac, a s druge strane častohlepni Hakija Hadžić. Mačeka o Bosni informira Šutej i on misli Šutejevom glavom. Ja znam Šuteja bolje no ga zna dr. Vlatko. Ja samo kažem da nam je Bog na pomoći. Ja se samo u Njega uzdam i u svjesnu našu omladinu, na kojoj svijet ostaje.“

Posebno mjesto u pismima zauzima procedura izbora Kreševljakovića za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu 1939. godine, gdje se Hadžijahić javlja kao „insajder“ koji učitelju šalje sve nove informacije. Potvrdu o primanju u JAZU Kreševljaković i dobija iz Hadžijahićevog pisma.

Vjerovatno iz opreza, a sasvim moguće i zbog manjka interesovanja za tu temu, o politici nakon Drugog svjetskog rata Kreševljaković piše još manje. Međutim, ne može izdržati a da ne napiše kako mu fale uhapšeni Mulabdić i Hazim Šabanović, koji je bio osuđen na „tri godine prisilnog rada“. Nakon 1945. godine, kroz pisma možemo pratiti Kreševljakovićeve osvrte na Hadžijahićeve radove, ali i osvrte na svoja djela i njihovu recepciju u sarajevskoj javnosti.

Zanimljivo je da je Kreševljaković živio u skromnim uslovima, a postigao mnogo. U jednom pismu iz 1944. godine, piše kako s porodicom stanuje u prostorijama škole u kojoj predaje, da ima kuhinju i jednu sobu te da mu je to treća selidba. Tako se u jednom trenutku izvinjava Hadžijahiću što ga opterećuje pisanjem o finansijama, ali i žali kako mora da prodaje knjige i stvari veće vrijednosti. Naročito mu smeta što se zbog stalnih selidbi i finansijske neizvjesnosti ne može baviti naučnim radom koliko bi htio.  

Rad i posvećenost poslu vidljivi su u svakom pismu koje je Kreševljaković poslao svome učeniku. Često za lijepe pozdrave ima mjesta na kraju pisma, a veći dio je o knjigama i tekstovima u časopisima. Iako ga u mnogim pismima pozdravlja sa „Dragi Hadžika“, Kreševljaković mu redovno šalje i određen „zadatak“, bilo da mu pošalje knjigu ili provjeri neki podatak u arhivu. Ovakva zastupljenost pisanja o radovima je dosta razumljivija ukoliko u imamo u vidu da naučni opus Hamdije Kreševljakovića ima preko 300 bibliografskih jedinica.

Takav odnos je obostran. Kroz dvije decenije dopisivanja, oni kontinuirano prate, ocjenjuju i komentarišu radove jedan drugome. Kreševljaković je 1951. godine izabran za potpredsjednika novoosnovanog Naučnog društva Bosne i Hercegovine, koje će kasnije prerasti u Akademiju nauka i umjetnosti (ANUBiH). U pismima se on raduje zbog osnivanja, ali žali što ne može doprinijeti radu koliko bi mogao prije deset godina. O njegovoj posvećenosti poslu dovoljno govori i to da pisanje pisama nekada preuzima njegova sekretarica iz Naučnog društva, koja Hadžijahića obavještava da „profesor prima morfij“.

Pisma Hamdije Kreševljakovića Muhamedu Hadžijahiću izvrstan su izvor za izučavanje i upoznavanje naše intelektualne i političke historije, ali i historije svakodnevnice u Sarajevu i Bosni i Hercegovini sredinom dvadesetog stoljeća.