Avanture na kućnom pragu

(Admir Delić: Gribajske hronike, Agarthi Comics, Sarajevo, 2025.)

Popularni strip ima, manje-više, istu strukturu kao i neurotska fikcija. Čuvena distinkcija Karen Horney glasi: neurotičar želi biti moćan kao Napoleon, a psihotičar već vjeruje da je Napoleon. Dok je u prvom slučaju fikcija smještena u budućnost i predstavlja cilj (“želim biti kao Napoleon”); dotle je u psihozi smještena u sadašnjost te se briše svaka razlika između fikcije i stvarnosti (“ja sam Napoleon”).

U oba slučaja fikcija ima istu svrhu: ukloniti ili ublažiti realni osjećaj nemoći, nesigurnosti, osujećenosti, itd. Neko kome teško pada vlastita nemoć lakše podnosi život ako vjeruje da će postati moćan kao Napoleon, ili da je već Napoleon. Fikcija ima ulogu oklopa.

Najutjecajniji stripovi (kao i filmovi blockbusteri) funkcionišu po istom mehanizmu: oni su ostvarenje želja publike. Uzmimo za primjer Supermena. Glavni junak Clark Kent je običan Amerikanac, poput većine svojih izvornih čitalaca; uz jednu razliku: on je i Supermen, natčovjek sa dovoljno fizičke snage da savlada kriminalce, koji siju strah u gradu. On je, dakle, onakav kakvi bi čitaoci željeli biti. Radi se o mehanizmu ostvarenja želje.

Treba imati na umu da se Supermen javlja 30-ih i 40-ih godina prošlog vijeka, kada mafija vlada ulicama Chicaga i New Yorka. Priča ima neurotsku narav: čitalac se, u zamišljenom svijetu, poistovjećuje s glavnim junakom, vođen željom da bude isto toliko jak, čime bi prevazišao strah od kriminalaca, kojeg tada uglavnom čine (talijanski) migranti.

Strip Gribajske hronike Admira Delića, nedavno objavljen u izdanju Agarthi Comicsa, ima sličnu, a opet posve drugačiju strukturu. Radnja se odvija u proljeće 1946. godine. Glavni junak je Bego Kovač, bivši partizan, koji se vraća u svoje selo u sjeveroistočnoj Bosni, gdje je do početka rata služio kao imam.

Kovač je junak u pravom smislu te riječi. Ili, kako u pogovoru Hronikama piše Adis Nadarević, on “u svijet natprirodnog ulazi zbog prirode svog bića.” Sve što druge ljude plaši, njega privlači. Zato se lako nađe u situacijama, gdje mora da se hvata za vratove sa nizom nadnaravnih bića: Učkur-mačorom, čudovišnom zmijom Liskijom, vilom Gribajušom i Lampirom, prikazom koja stanuje u orahovom drvetu.

Iako bi povratak iz rata trebao biti povratak u mirnodopsku, običnu svakidašnjicu, Bego Kovač se vraća u bajkoviti, nadrealni, čudovišni ambijent svog sela. To je povratak iz rata u normalnu nenormalnost seoskog života, gdje se mašta miješa sa realnošću.

Nadnaravna bića ili “strahote” (kako ih autor naziva) imaju porijeklo u narodnim legendama. Svako poglavlje stripa počinje kratkom napomenom, u kojoj autor pojašnjava porijeklo tih čudovišnih bića s kojima će se Bego sukobiti. Naprimjer, u najavi prve epizode Delić kaže kako mu je djed govorio o mački koja je u noći susretala prolaznike i isprečavala im se na putu, rastežući se u nedogled. Na osnovu te priče, Delić pravi jednog od svojih “negativaca” – Učkur-mačka.

Ilustrujući ta stvorenja, Delić vraća sebe ali i čitaoca u djetinjstvo. Teško je naći nekog ko u djetinjstvu nije slušao iste ili slične priče. One su, izvorno, dok smo bili djeca, imale funkciju da nas zaista zastraše i zaštite, tako što bi nas odvraćale, recimo, od toga da se krećemo nesigurnim područjima: danju nepokošenim livadama, noću neosvijetljenim puteljcima, itd.

To su priče u koje djeca vjeruju. Ali, s druge strane, čitalac ovog stripa više nije dijete i one ga ne mogu zastrašiti. Naprotiv, njihova nova funkcija jeste da ga vrate u djetinjstvo, taj jedini raj na zemlji. Te priče o prikazama više ne izazivaju jezu, već blagi osmijeh, podsjećajući na nas nekadašnje i naše voljene, koji su nam ih pričali.

U Begi Kovaču, neustrašivom junaku, nesklonom sukobima, ali uvijek spremnom da se, ako treba, “popita” sa bilo kime, mi ne vidimo Supermena, junaka ukorijenjenog u životnim uslovima američkih metropola. U Begi mi vidimo junaka ukorijenjenog u uslove bosanskog i, još određenije, bošnjačkog sela iz 1946. Naoružan je pištoljem i tespihom. Nosi fes, a na njemu petokraku. On, naprimjer, zna da se čudovište Lampir, koje stanuje u orahovom drvetu, može savladati učenjem sure Felek. Bego pokušava “voditi dijalog” sa monstruoznom, ali kada to ne upali, on i njegov brat Fikret je ubiju, a Fikret, nakon svega, rezimira: “Kažem ti ja da je bolja sikira od priče.”

S jedne strane, Fikret, koji je uvijek sa sjekirom u rukama, podsjeća na Thora; s druge strane, Fikret, potpuno ukorijenjen u ambijent našeg sela, nema nikakve veze s Thorom. Ili kako je Roman Ivanković napisao o Begi: “Velika je novina da imamo jednog takvog baš pravog, istinskog heroja, koji nije heroj po uzoru na strip-heroje, koji nam dolaze sa Zapada. On je jedan sasvim obični, autentični bosanski čovjek, sa svime što ga, kao takvog krasi.”

I negativni junaci Gribajskih hronika su autentični: spomenuti Lampir nije kopija Marvelovih junaka, već ga autor derivira iz dobro poznate priče da je opasno zaspati pod orahovim drvetom. Delićeva logika glasi: ako je opasno zaspati pod takvim drvetom, onda u njemu živi neko nadnaravno biće koje ubija, itd.

Ono što je najbolji Delićev potez, po mom mišljenju, jesu fini komični efekti, koji proizlaze iz toga što kod njega prikaze govore kao običan narod. Tako, recimo, vila Gribajuša, koja izgledom podsjeća na gotička čudovišta, kaže: “Bahat si, efendija Bego! Ušo si na moje, a ni selam da nazoveš.” Učkur-mačor, izgleda kao Behemot u Majstoru i Margariti, a onda se oglasi sljedećim govorom: “Dobar si efendija, nisi odmah uteko”, itd, itsl.

Pitomost ovog jezika u kratkom spoju sa monstrumskom fizionomijom negativnih junaka stvara pravi estetski učinak. Gribajske hronike nisu popularni, već umjetnički strip. Za razliku od neurotske fikcije popularnih stripova, koja omogućava čitaocu da se poistovjeti sa glavnim junakom i tako stvori sebi vještački osjećaj moći, Delićev strip ima i ironijsku dimenziju: negativne junake, zbog njihovog pitomog jezika, ne doživljavamo kao prave monstrume, iako tako izgledaju. To znači da ni Bego nije borac protiv apsolutnog zla.

U replikama tih čudovišta, naći ćemo i duboke poruke; naprimjer kad riječna vila Gribajuše kaže: “Vi seljaci vazda mislite da je sve ovo vaše, pa se tako i ponašate (…) a Gribaja nije vaša (…) [nju] ja čistim od vaših grdnih poganluka.”

Da ne spojlam, na kraju ću se složiti sa riječima Romana Ivankovića koji o Gribajskim hronikama kaže: u ovom vremenu i našem kontekstu, prava je hrabrost upustiti se i u crtanje, a pogotovo u izdavanje stripa, ali ispostavilo se da je u ovom konkretnom slučaju to pun pogodak. Ne samo zato što je dobar dio tiraža već rasprodan, već i zato što se kupci neće pokajati.