Dan kada je Avdo Palić ušao u Sarajevo

Avdo Palić danas slovi za jednog od najvećih heroja bošnjačkog naroda, a njegova rečenica „Ja sam taj Avdo, kojeg tražite“, izgovorena u lice dželatima 1995. godine, urezana je u kolektivnu svijest.

Međutim, dvije godine prije nego će ga VRS kukavički kidnapovati, Avdo Palić je bio jedan od učesnika Bošnjačkog sabora. U pratnji svojih saboraca iz opkoljene Žepe uspio je doći i ući u opkoljeno Sarajevo.

Na snimku sa Sabora možemo vidjeti trenutak dolaska delegacije iz Srebrenice, Goražda i Žepe, kada je kompletna dvorana ustala i aplauzom pozdravila heroje koji su iz opkoljenih enklava ušli u prijestolnicu Republike pod opsadom.

Kako je tada pisao sedmični list Lilijan „na čelu kolone išao je skromno obučeni vojnik za kojeg bi malo ko mogao i pretpostaviti da je to, čovjek živa legenda, komandant odbrane Žepe Avdo Palić-Palo, pred kojim se generali stide“.

Upravo je za ovaj list Palić dao prvi novinski intervju, koji su zabilježili Mensur Brdar i Izet Mustafić, a objavljen je u izdanju Ljiljana od 6. oktobra 1993. godine.

Intervju prenosimo u cijelosti:

LJILJAN: Razgovaramo s legendarnim komandantom oružanih snaga Žepe, prilikom njegovog boravka na posljednjem zasjedanju Skupštine RBiH i Bošnjačkog sabora. Ovo je prvi intervju za novine kojeg je nepobjedivi komandant Žepe dao. Naravno, najprije nas zanima kako su Žepljaci stigli u Sarajevo?

PALIĆ: Iznenađujuće dobro. Direktno iz Žepe u Sarajevo.

LJILJAN: Recite nam kako je u Žepi? Vi ste komandant odbrane Žepe?

PALIĆ: Pa, sad je relativno dobro. Imamo uvijek nešto hrane, uspjeli smo odbraniti i sačuvati narod. Trenutno, poslije zadnje četničke ofenzive, u Žepi je ostalo oko šestnaest hiljada stanovnika. Život se polahko normalizuje. Osnovna škola radi. Žepa je bila mjesna zajednica, sad će, ako Bog da, biti opština. Bio sam prosvjetni radnik. U Žepi će uskoro početi sa radom srednja škola. Kadra ima, djece, fala Bogu, ima i učiće bosanski jezik i našu historiju, a ne tuđu kao do sada.

LJILJAN: Po onome što je Žepa do sada uradila, sasvim je izvjesno, ući će u sve udžbenike vojne strategije i ratovanja, ali i u sve nacionalne udžbenike bošnjačkog naroda. Do sada smo o herojstvu Žepe slušali samo iz šturih izvještaja radio-amatera. Kažite, molim Vas, za čitaoce Ljiljana, kako se Žepa branila i odbranila?

PALIĆ: Odbrana Žepe traje već punih 17 mjeseci. Mi ovdje nećemo pričati o nama, ali o našim herojima hoćemo. Sve što se u Žepi kreće čudom je ostalo živo. Moje procjene su da je po glavi stanovnika u Žepi palo najmanje dvije tone eksploziva. Nema šta nisu pokušali. Jedino atomska bomba nije upotrebljavana protiv nas. Prvi mjeseci pružanja otpora agresoru u Žepi, sežu na sam početak agresije. Narod je bio goloruk. Prvo oružje je bila vjerovali ili ne, drveće, stijene, par lovačkih pušaka, nekoliko pušaka iz stanice milicije, dakle 10 do 15 pušaka ukupno. Time smo počeli. Tenk na čelu kolone zaustavili smo dugačkim oborenim stablom. Tad su četnici doživjeli svoj prvi veći poraz. Bio je to 4. juni prošle godine. Izgubili su tada 364 četnika. Uništen je kompletan bataljon četnika sa punom opremom. Uvukli smo ih u jedan kanjon gdje su se pokušali braniti, ali se nisu odbranili. Stijenama, trupcima stabala, i pojedinačnom paljbom smo ih uništili. Svaki metak je bio pun pogodak. U nas nije bilo rafalne paljbe. Tada smo došli do jedne malo veće količine naoružanja. Nama je pet hiljada metaka značilo mnogo. Zarobili smo protivavionske strijele kojima smo onemogućili da nas bombardiraju u niskom letu, a sa većih visina nisu bili precizni. To je sačuvalo Žepu. U zadnjoj ofenzivi, koristeći jedan mitraljez i stalno ga premještajući simulirali smo više mitraljeskih gnijezda. Pješadijskim oružjem smo pucali kroz improvizirane cijevi da bi izgledalo kao da pucamo PAM-om. Na razne načine smo se dovijali. Kod nas se pucalo da pogodiš. Nije bilo metka koji je promašio. Sjećam se da smo jednog dana bili došli u situaciju da smo ostali sa samo osam metaka. Da, dobro ste čuli, sa osam metaka. Jedan naš borac našao je mrtva četnika na kome je bilo 800 komada metaka. Dragi Allah nam se, vidite, u gotovo bezizlaznoj situaciji, smilovao.

LJILJAN: Koji Vam je dan u proteklih 17 mjeseci bio najteži? Je li bilo takvih dana ili su svi bili najteži?

PALIĆ: Najteži dan koji sam ja kao komandant zapamtio je 15. septembar prošle godine, kada smo ostali, ne bez municije, nego bez nekih naših hrabrih ljudi. Poginuli su mi tada Fadil Turković i Adem Zimić, ranjeno mi je 11 boraca. Ranjen je komandir čete. Izdržali smo tri dana uzastopne strahovite četničke napade. Četnici su imali naredbu da po svaku cijenu zauzmu taj vrh bez obzira na žrtve. Bio je to njihov treći pokušaj da zauzmu kotu koju smo branili. Bile su to specijalne četničke jedinice iz Knina, Bosanske krajine, Niša… Tad su doživjeli veliki poraz. Sami su se međusobno ubijali. Kota koja je bila jako važna je odbranjena. S nje se mogla kontrolisati Cerska i Srebrenica. Prilikom zadnje ofenzive, kada su osam dana opsjedali Žepu, nisu pokušali napasti ovu kotu. Svuda smo ih spremno dočekali. Nažalost, i mi smo imali gubitaka. Tada nam je poginuo komandant trećeg bataljona. Ranjenici su nosili ranjenike. To je istina o Žepi.

LJILJAN: Pored četničke, za Žepljake je posebnu opasnost predstavljala glad. Kako ste se prehranili?

PALIĆ: Veliki neprijatelj nam je bila glad. U Žepu ništa nije dolazilo. Prvi konvoj sa hranom je došao nakon 9 mjeseci, u januaru ove godine. Četnici su neprekidno propagandom širili laži kako u Žepi ima dovoljno hrane i zaustavljali konvoje. Bio je to psihološki pritisak na nas. Borci nisu jeli po pet i više dana. Jeo je samo onaj ko je morao jesti. Čuvala se hrana za onog ko treba da ide na liniju. Narod je hranu raspoređivao kako je najbolje mogao rasporediti. Izgledali smo jadno. Ljudi su umirali, djeca pogotovo. No, unatoč svemu tome, mi smo uz Božiju pomoć izdržali i zahvaljujemo se svima koji su nam na bilo koji način pomogli. Zahvaljujemo se Žepljacima u Sarajevu i svuda po svijetu.

LJILJAN: Možete li nam opisati situaciju nakon dolaska UNPROFOR-a u Žepu, da li je bolje ili gore sa njima?

PALIĆ: Ne možemo se puno osloniti na snage UN da će nas braniti od četnika. Nismo baš najsigurniji. Međutim, nećemo zaboraviti ni ono dobro što su uradili. Ipak pružili su nam neku pomoć. Pomoć koju su nam pružili u prvih deset dana nakon njihova dolaska je sve što su dosada učinili. UNPROFOR i naša strana su potpisali sporazum po kojem smo dobili manje nego što je bilo dogovoreno. Srbi se nisu povukli unatoč ultimatumu koji im je UNPROFOR uputio. Četnici sada uz pomoć UNPROFOR-a pokušavaju izvući naše oružje koje miruje i koje smo izvukli iz dogovorene zone. Četnici koriste sve načine da ga izvuku iz Žepe, ali na to nikad nećemo pristati. Ne vjerujemo ni četnicima ni UNPROFOR-u. Mi smo najsigurniji u sebe. Nećemo odbiti bilo čiju pomoć, moramo se sami braniti. U zoni još uvijek ima oružanih četničkih provokacija. Oni pucaju PAM-ovima, PAT-ovima, pješadijskim naoružanjem, povremeno granatiraju itd. Stavljali smo primjedbe UNPROFOR-u zbog četničkih provokacija, ali nejma velike fajde od tih naših primjedbi. UNPROFOR je statičan, daleko je od onoga što bi morao raditi i za što je dobio mandat.

LJILJAN: Koji su trenutno najveći problemi u Žepi?

PALIĆ: U pitanju je problem smještaja velikog broja nezbrinutih ljudi. Mnogi ljudi još uvijek žive po šumama. Kako ih pripremiti za zimu, obezbjediti bilo kakav krov nad glavom, nahraniti… Nešto hrane smo prikupili a nešto i dobili. Biće još, nadamo se.

LJILJAN: Kako dalje i šta dalje?

PALIĆ: Ovdje u Sarajevo smo došli da kažemo da bez teritorijalnog povezivanja i sa Goraždem, i sa Sarajevom, i sa Srebrenicom Žepa ne može opstati. Mi ćemo se i dalje braniti. Hoćemo da živimo sa svim narodima i mi još nikoga nismo napali. U Žepi se vodi isključivo odbrambena borba. Branićemo se i očuvati naša ognjišta. Ali mi ne možemo pristati na tri metra asfalta kao koridor. Naš koridor sa ostalim Bošnjacima mora biti nepovrediva teritorija u kontinuitetu. Žepu niko ne smije izdati.

Avdu Palića, pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i komandanta odbrane Žepe, zarobila je VRS 27. jula 1995. tokom pregovora o evakuaciji civila, a ubili su ga 5. septembra iste godine. Do kraja je ostao uz svoj narod, svjestan da će njegov život biti cijena za živote Žepljaka.