Neprestano vraćanje na riješena pitanja

„Osjećanje je sve, ime je jeka i dim“ – tako glase čuveni stihovi iz Goetheovog Fausta, iz one scene kada bogobojažljiva Gretchen pita Fausta šta je to u šta on vjeruje. Faust daje direktan odgovor, nego postavlja dihotomiju između suštine, onog što postoji kao činjenica unutrašnjeg života, i njegove vanjske odrednice, imena, koje je u takvom razumijevanju uvijek nedostatno, a često i akcidentalno. Ipak, naučili smo vremenom i to da označitelj nije samo neutralni izraz neke autentične, nepatvorene biti – jer i ime itekako djeluje prema unutra i oblikuje ono što označava.

Sve to bi dobro bilo imati na umu kad se govori o genezi kolektivnog bošnjačkog identiteta. On naravno nije stvoren ni 1993. na Bošnjačkom saboru, kako tvrde velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti, uz asistenciju nekih bošnjačkih intelektualaca, niti 1971, kada je „priznata“ muslimanska nacija, niti recimo 1891, kad je austrougarska uprava pokrenula novine „Bošnjak“. Nije stvoren ni u julu 1878, kad je formirana kratkotrajna „narodna vlada“ koja je u ime „očuvanja domovine“ pozvala na otpor habsburškoj okupaciji, ni 1831. godine u vrijeme pobune Huseina kapetana Gradaščevića.

Svakako nije nastala ni 1377. godine uspostavom bosanskog kraljevstva – zapravo i nema nekog određenog trenutka u historiji u kojem je ta zajednica utemeljena u nekom aktu, događaju ili potezu pera: ona je, kao i svaka etnogeneza, kao, uostalom, i većina pojava u povijesti, rezultat dugotrajnih i zamršenih procesa.

Najčešća i osnovna logička pogreška kritičara bošnjaštva kao kolektivnog identiteta proizlazi upravo iz ovog ključnog previda: oni imaginiraju da se pripadnost nekoj zajednici zasniva na nekoj uredbi ili proklamaciji, od koje se počinje mjeriti vrijeme, kao da prije tog događaja nije bilo ništa, kao da zajednica o kojoj je riječ nije postojala. Otuda se utemeljitetski (a u njihovim očima: negativan) značaj pridaju ne samo Bošnjačkom saboru iz 1993. nego i takozvanom „priznavanju nacije“ 1971. godine. Međutim, i u jednom i u drugom slučaju radi se o nesporno važnoj kodifikaciji realnosti u datim okolnostima, ali ne i o nekom osnivanju nacije, naroda ili tog kolektiviteta kao takvog.

Osim toga, još jedna boljka ove kritike jeste i ekstremni konstruktivizam, odnosno prilično totalitarno vjerovanje da se historijski sadržaji osmišljaju, stvaraju i isključivo oblikuju odozgo, kao projekti, a da su ljudi kao pojedinci ili grupe ljudi tek materijal kojem se bez trenja i otpora može dati jedna ili druga forma odnosno drugi identitet. Međutim, nijedna kolektivna pripadnost se ne stvara niti se može stvoriti u trenutku, odlukom neke instance moći. On svakako može političkim, institucionalnim putem dobiti svoju kodifikaciju, „priznanje“, ali ukoliko ti pojmovi makar približno ne odgovaraju realitetu na koji se odnose, onom „osjećanju“ o kojem govori Goethe, onda oni neće ni zaživjeti u punom smislu, nego će se često doživljavati „vještačkim“, „neprirodnim“, iako svakako valja načelno primijetiti da nijedna zajednica, doslovno uzevši, nije „prirodna“.

Usput rečeno, pravi takav primjer „umjetne tvorevine“ je naziv Republika Srpska. Iako se već desetljećima perpetuira u bezbrojnim zazivanjima i svakodnevnoj propagandi, ipak će neki hotelijer, konobar ili slučajni prolaznik, recimo u Bosanskoj Gradišci, spontano upotrijebiti frazu „ovdje kod nas u Bosni“, kad pravi razliku u odnosu na prostor s druge strane Save ili Drine.

Tako ni zvanično vraćanje historijske nominacije „Bošnjak“ nije bio nikakav revolucionaran akt; uostalom to ime od kraja Prvog svjetskog rata nikada nije bilo potpuno potisnuto, nego je opstajalo i tokom cijelog 20. stoljeća. Istina, kao takav, „Bošnjak“ jeste postojao u pomalo zatamnjenim prostorima kulturnog pamćenja i velikog imaginarnog arhiva prošlosti, ostajući makar u sporadičnoj upotrebi, u književnosti, publicistici ili historiografiji. Ponovno uvođenje imena „Bošnjak“ u pravne okvire nije bio zasnivanje novog identiteta nego adekvatno sankcioniranje historijske realnosti.

Na neki način, Bošnjački sabor je zapravo više priča o bošnjačkoj inteligenciji i političkoj eliti nego o samoj naciji. Nakon stoljeća lutanja i meandriranja, ta inteligencija se tada ozbiljno i prvi put relativno slobodno, premda i pod pritiskom rata i prijetnjom opstanku, suočila s pitanjem samoodređenja zajednice iz koje je potekla.

Nesporazumi te inteligencije, barem njenih značajnih dijelova, s vlastitom pripadnošću trajali su dugo, a djelomično još traju, i premda se iz današnje perspektive čine nerazumljivim oni su u prvom redu rezultat historijskih okolnosti.

U tom smislu zanimljiva je jedna epizoda iz vremena nakon Prvog svjetskog rata. U izdanju Pravde, novina bliskih Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO), od 25.01.1921 objavljen je redakcijski članak pod naslovom „Srpsko-hrvatski“ i ticao se predstojećeg popisa stanovništva u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Članak najprije podsjeća na preporuku „muslimanima Bosne i Hercegovine“, izrečenu ranije u istom listu, da „na pitanje o imenu svog jezika odgovore da ga zovu srpsko-hrvatskim“, i onda daje zanimljivo obrazloženje: „Muslimanima je potreban ovaj savjet. Kad bi se upitao naš prosječan čovjek, nepismen i anacijonalan, da po svome neznanju odgovori na to, on bi poslije malo razmišljanja i natezanja odgovorio: govorim bosanski. […] Možda bi taj isti odgovor dao i po koji prosječni ili pravoslavni iz Bosne i Hercegovine, ali ogromna njihova većina nazvaće svoj jezik bez ikakve upute hrvatskim odnosno srpskim.“

Autor članka se pritom poziva na stručnjake koji su dokazali da je naziv bosanski nenaučan, istovremeno zagovarajući tezu da je srpsko-hrvatski najbolje rješenje jer se tako drži ekvidistanca prema srpskoj i hrvatskoj opciji, a ujedno forsira jugoslovenstvo. Ovi stavovi iz glasila stranke koja je tada polagala pravo da govori u ime bosanskih muslimana reflektiraju tadašnje stanja duha unutar bošnjačke intelektualne i političke elite, a podsjećaju i na neke današnje bošnjačke politike.

Djelimično na temelju uvida u nezavidnu političku poziciju Bošnjaka i same Bosne i Hercegovine u novoosnovanoj državi, djelimično zbog oportunizma koji često odlikuje elite, okviri političke imaginacije su se tada temeljili na poziciji balansiranja između dvije brojnije nacije, te na tome da se prigrli jugoslavenstvo u kojem će, prema takvom mišljenju, makar religijski identitet zajednice biti očuvan. Istovremeno iz ovog svjedočanstva proizlazi da je u svijesti „nepismenog“ i navodno „nacionalno neosviještenog“ stanovništva očito tada bio ukorijenjen naziv bosanski jezik.

Ironični zaokret historijske sudbine doveo je do toga da će nasljednici iste te funkcionalne elite 70-ak godina kasnije upravo uspješno forsirati vraćanje službenog naziva „bosanski“ koji su njihovi prethodnici, kako vidimo, sistematski istjerivali iz „prosječnog čovjeka“.

Takvih identitetskih nesporazuma intelektualaca sa vlastitom zajednicom bilo je jako puno u 20. stoljeću, a ima ih i danas, istina, u mnogo manjoj mjeri. Iako su mnoga pitanja o budućnosti Bosne i Hercegovine i strateška politička pitanja i dalje otvorena, one bazične semiotičke nedoumice su konačno i nepovratno razriješene samim historijskim procesom. „Poredak imena“, da se ovdje poslužimo sintagmom njemačkog teoretičara kulture Matthiasa Waltza, odavno je stabiliziran i, makar ne bio idealan, on se teško može promijeniti.

No, ipak, bilježimo i danas apsurdna nastojanja malog ali glasnog dijela naših intelektualaca da neka zatvorena poglavlja historije uvijek iznova otvaraju. Potencijalno destruktivni su pokušaji nekih od njih da bošnjaštvo kao takvo suprotstave bosanstvu i predstave ga štetnim pa i kobnim za opstanak države.

Umjesto da energiju ulože u oblikovanje stvarnosti, oni se i dalje bave vlastitim imenima i nazivima. Ništa sporno ne bi bilo da se tek radi o pomalo ekscentričnim individualistima kakvih ima u svakom društvu i koji govore samo u svoje ime. Problem je što se mnogi od njih, po uzoru na neke primjere iz prošlosti, ponašaju kao očevi nacije – neke nove, njihove nacije – koju stalno najavljuju u mesijanskom maniru, šireći onu iluziju o kojoj smo govorili na početku teksta, pronoseći dakle zabludu da je moguće neki identitet, i to identitet cijele jedne grupe, stvoriti preko noći, na svoju sliku i priliku.

To neprestano vraćanje na riješena pitanja navodi i na jedan drugi malo širi mentalitetski problem, koji nadilazi temu o kojoj smo govorili; to je dosta rasprostranjen sindrom regresije, nesposobnosti velikih segmenata našeg društva da prihvati elementaran poredak stvarnosti. Takvom stanju svijesti korespondira i pojačana sklonost da se umjesto sadašnjosti prepravlja prošlost, da se, kako se to popularno kaže, ispravljaju „krive Drine“; ipak je to puno lakše, bezbolnije i neobaveznije od suočavanja s realnošću.