Mediji o Saboru: Oslobođenje oduševljeno, Ljiljan suzdržan

U jeku rata i opsade Sarajeva, krajem septembra 1993. godine održan je Bošnjački sabor. Tadašnje medijsko izvještavanje o ovom događaju svjedoči o živom i dinamičnom javnom prostoru. Pregled štampe otkriva raznolikost pristupa i visok stepen profesionalizma, ali i kritičke distance, čak i u ratnim okolnostima.

Prvi dio sabora u direktnom je prijenosu pratila državna Televizija Bosne i Hercegovine, kada su uvodne i pozdravne govore održali organizatori, nakon čega je skup nastavljen iza zatvorenih vrata. Kompletan snimak sabora dostupan je na YouTube kanalu portala Odgovor.ba.

Sarajevski dnevni list Oslobođenje izvještavanju o saboru pristupio je krajnje profesionalno, svjestan historijske važnosti događaja. Sa sabora su za ovaj dnevnik izvještavali novinari Senka Kurtović, Džeilana Pećanin i Rešad Dautefendić. U izdanju od 28. septembra 1993. godine prvih nekoliko stranica posvećeno je upravo Saboru. Ipak, pažnju javnosti toga dana djelomično je „ukralo“ i proglašavanje autonomije Fikreta Abdića u Velikoj Kladuši.

U izvještajima su preneseni i dijelovi govora književnika i nacionalnog pregaoca Alije Isakovića, predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, naibu-reisa Mustafe Cerića i prof. dr. Muhameda Filipovića. U narednom broju od 29. septembra objavljena je i kolumna novinara Hamze Bakšića „Novo ime, stare tegobe“, u kojoj ističe da je „načinjen prvi korak ka definisanju nacionalnih interesa, a to je korak na putu od hiljadu milja“.

„Vrijeme od Bosne traži identitet i opredjeljenja na osnovu njega, kako bi se znalo ko s Bosnom računa i s kim ona računa. Pehlivaniti se više ne može“, zapisao je Bakšić.

Sedmični list Ljiljan djelomično je drugačije pristupio izvještavanju. Tako u brojevima od 6. i 13. oktobra na naslovnicama nije bilo informacije o održavanju Sabora. Ipak, u broju od 6. oktobra objavljeno je nekoliko tekstova: „Povijesni datum“, „Ako je podjela, neka je pravična“, „Da, uz vraćanje otetog“ i „Prerano priznata“.

List je prenio i izjave učesnika Sabora, ali je izostavljeno obraćanje prof. Muhameda Filipovića. Objavljena je i anketa kojom su željeli ispitati reakcije javnosti, iako bez jasne metodologije – objašnjenje je bilo da je „događaj nagnao Ljiljanovu ekipu da hitro reaguje i da ‘krenu u narod’“.

U broju od 13. oktobra svjedočimo i svojevrsnom proturječju unutar same redakcije. U anketi „Musliman, Bošnjak? Jesam“ predstavljeni su rezultati istraživanja na „reprezentativnom uzorku od 750 ispitanika“. Prema nalazima, 33,1% ispitanika željelo se izjašnjavati kao Muslimani, 30,5% kao Bošnjaci, dok se 24,1% opredijelilo za naziv Bosanski Musliman. Ljiljan je naveo da će se ta sintagma vjerovatno zadržati u upotrebi „dok se konačno ne prigrli naziv koji će na najbolji način odgovarati povijesnoj težnji Bošnjaka Muslimana“.

U istom broju nalazimo i dva oprečna članka o vraćanju imena Bošnjak. Džemaludin Latić, glavni urednik, u tekstu „Jedan tužan rastanak“ izražava umjereno nezadovoljstvo:

„… tužno se rastajem sa svojim umnim i inspirativnim precima i njihovim/mojim nazivom Musliman. Tužan, bez srca, ali političkim razumom prihvatam standarde kontinuiteta koji nije odustao od svoje krvave povijesti…“

S druge strane, autorica Remzija Hadžiefendić u tekstu „Napokon: Bošnjaci“ afirmativno piše o odluci, ističući njene dugoročne posljedice:

„Kao dio islama Bošnjaci su stali pod zastavu sa predislamskim grbom i simbolom, kao što su i njihovi preci stali pod islamsku zastavu stavljajući paganima na znanje ‘kto je ta Bosna’, i koliko je spremna da se brani svojom posebnošću.“

U oktobru je nakon Sabora pokrenut i list Bošnjački avaz, koji će kasnije prerasti u dnevni list Avaz. U prvom broju objavljen je tekst „Harakiri u Holiday Innu“:

„Na zatvorenim sjednicama Skupštine BiH i Bošnjačkog sabora prevladalo je priklanjanje improvizatorskoj politici i izostajanje analitičkog pristupa izvan kalupa vladajuće političke garniture. Džepni parlament sazvan po SDA-ovskim kriterijima podobnosti perspektivno služi ukidanju Skupštine RBiH, pa na koncu i same RBiH. Da li je mekano ‘ne’ samo signal agresorskoj strani da se dobije još neki procenat teritorija, kako bi se u Sarajevu moglo tvrditi da se, eto, ‘izvukla’ trećina međunarodno priznate države?“

Analizirajući medijsko izvještavanje o Bošnjačkom saboru uočavamo pluralizam. Čak i u najtežim danima za bošnjački narod i Republiku živa je bila kritička misao i a sloboda izražavanja o nacionalnom pitanju nije bila sputavanja. Tome svjedoči i primjer iz Ljiljana, gdje su jedan do drugog objavljeni tekstovi sa suprotnim pogledima na odluku Sabora.

Zanimljivo je primijetiti da su pojedini listovi i autori pravili svojevrsnu odstupnicu od ideja Sabora, iako su na kraju prihvatili odluku većine. Također je, iz današnje perspektive, zanimljivo da se Ljiljan, kao (ne)formalno glasilo Stranke demokratske akcije (SDA) suzdržano pa i kritički postavio prema odlukama Sabora, dok je tradicionalno „lijevo“ Oslobođenje djelovalo oduševljeno.