Granice vlastite kože 27. septembra ’93. u Sarajevu

Razumijevati događaje u njihovoj suštini –upravo ovakav poziv široj javnosti upućuju intelektualci kada govore o nepovratnom kotrljanju točka historije i procjenjuju ljudski udio u historiji. “Suštine“ se, shodno nivou i intenzitetu djelovanja, ali i prema ličnim idejno-ideološkim polazištima promišljanja, kreću od potpunog nijekanja čovjekove volje i truda do njegovog presudnog utjecaja na historiju. Kao i u gotovo svim drugim stvarima, i u ovom je slučaju istina negdje između.

Tako valja posmatrati i bošnjačko “kotrljanje“ kroz postsocijalističku demokratsku tranziciju, obilježenu agresivnim ponašanjem nama najbližeg istoka i najbližeg zapada. Naša dojučerašnja samoupravna braća iz Srbije i Hrvatske voljno su i svojski prigrlili šansu da konačno ostvare historijske težnje i ujedine svoje zamišljene etničke prostore. Rizik ozbiljnih povreda međunarodnog prava na tom puto nije bio značajan koliko povijesno-historijski usud i izazov.

A put im je, manje-više, bio otvoren. Nakon sloma komunizma u Evropi, pred sobom su za protivnike imali Bošnjake i druge bosanskohercegovačke domoljube, koji, nakon decenija manjinskog položaja, i nisu bili naročito teški protivnici. Dapače, sve je govorilo da su lahka lovina. Bez značajnije podrške na međunarodnom nivou, ali i u ozbiljnim organizacijskim i logističkim poteškoćama, bili su tek mala nedaća koja će se usput rješavati. Bošnjacima je na ruku išao jedino jednak tretman federalnih jedinica u SFRJ i SSSR u okvirima međunarodnog prava. Fatalisti bi rekli da su, ipak, složeni opći odnosi malo prostora ostavljali preživljavanju Bosne i Hercegovine, a da su Bošnjaci tek mogli birati hoće li se prikloniti jal' jednima jal' drugima.

Postavljajući stvari u ovaj kontekst i razumijevajući ih u njihovoj suštini, zapravo se može govoriti o ogromnim uspjesima bošnjačke i bosanskohercegovačke politike. Istina, te uspjehe su pratile velike nevolje – agresija, gubitak kontrole većeg dijela teritorije države tokom rata, međuetnička konfrontacija, etničko čišćenje i genocid – no, tu ću se približiti fatalistima i jednostavno prihvatiti da nije moglo drugačije ukoliko se željelo ostati slobodan. U demokratskoj političkoj borbi za nezavisnost koja je počela u februaru 1991. i trajala do referenduma (29. 2 – 1. 3. 1992.) bilo je nekoliko moćnih neprijatelja, više nepoznatih varijabli, a neizbježno je bilo gerilsko djelovanje. Na kraju je bosanskohercegovačka državnost obnovljena, potvrđena i kao činjenica zavedena u međunarodnim odnosima. Ta činjenica je bila i dalje jeste suočena s mnogim izazovima, no ona jeste uklesana u mermer današnje svjetske političke arhitekture. Uspjeh je to na koji treba podsjećati i koji treba objašnjavati.

Jednako važan uspjeh jeste i organiziranje Bošnjačkog sabora krajem septembra 1993. godine i sve ono šta je on polučio. No, opet je bitan kontekst. Tokom ljeta 1993. godine Bosna i Hercegovina je bila pod najtežim pritiskom. Genocid koji su srpske vojne i policijske snage počinile nad Bošnjacima već tokom 1992. godine ostavljao je dubok trag u ljudima, dok je novi front, rat sa HV i HVO (sa hrvatskom komponentom, recimo), uz nova stradanja civila ali i gubitke i opterećenja vojne snage, zatvarao slobodne teritorije u snažan obruč. Vrhunac stezanja desit će se tokom jula iste godine. U želji da se pritisne bosanskohercegovačka vlast i da Bošnjaci pristanu na podjelu države putem famoznog Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana, iz rukava je izvučen Fikret Abdić Babo i kao pregovarač doveden u Ženevu. Trebao je to biti presudni pritisak na Sarajevo da poklekne. “Nema više Bosne“, srčano su tada pjevušili članovi srpske i hrvatske delegacije u hodnicima između pregovaračkih sala.

Ako bismo stvari cijenili prema stanju na terenu i mogućnostima koje su stajale pred Bošnjacima – mrka kapa. Ipak, Alija Izetbegović poduzima jedan izuzetan manevar: potpisuje mirovni plan a potpis povlači nakon 24 sata – što je bilo dovoljno da se zaustavi četnička ofanziva na Igmanu. Tako je dobiveno vrijeme za nastavak razgovora, ali i za potrebni bošnjački samoobračun i samodefiniranje.

I tada se dogodio Bošnjački sabor. U sumornom i grozničavom traženju najprihvatljivijeg načina da se Bosna i Hercegovina ugasi, međunarodni faktor je odlučio potpomoći bošnjačko okupljanje u Sarajevu, na kojem se očekivao pristanak na njihov već spomenuti plan, formalnog naziva „Plan zajedničke akcije“. I u današnjem kontekstu, razumijevajući prošlu stvarnost, na ovaj način govorimo o suštini. A ona je da su Bošnjaci tada rekli da borba jeste teška, iscrpljujuća i pogibeljna ali da nije, neće i ne može biti uzaludna.

Mnogo toga se razmatralo. Historijsko narodno ime je vraćeno. Na podnesak Alije Izetbegovića, naširoko se raspravljalo o ponuđenom mirovnom planu. Čak se govorilo i o potrebi preispitivanja bošnjačke opće geostrateške orijentacije. Ali je zaključak bio – Ne. Nema podjele na tri federalne jedinice, što bi de facto bio ubrzan put u nestanak države. Nisu sabornici bili naivci: znali su da je to prijelomna tačka, ali su i odveć snažno vjerovali da poslije takve odluke Bošnjaci mogu i moraju krenuti naprijed. Ni činjenica da će i Fikret Abdić Babo krenuti u formiranje vlastite državice na području Bihaćke krajine nije poljuljala odlučnost sabornika. Štaviše, ni Izetbegovićevi, s govornice pobrojani razlozi ZA i PROTIV, nisu uvjerili bošnjačke izaslanike da se „Plan zajedničke akcije“ treba prihvatiti.

Razmatrala su se i tehnička pitanja – izlaz eventualne nove bošnjačke republike na more, problem povezanosti teritorija itd. – ali s tehničkog nisu izdignuta na strateški nivo. Suštinski, svijest da je pitanje opstanka i budućeg života Bošnjaka vezano za opstanak države Bosne i Hercegovine u potpunosti je odredila tok i odluke Sabora. „Granice Bosne i Hercegovine osjećam kao granice vlastite kože“, reći će jednom Nedžad Ibrišimović i potpuno objasniti Bošnjaka. Ova rečenica djeluje i kao najpodesnije objašnjenje onoga šta se desilo u Sarajevu 27. septembra 1993.

Navodno je američki izaslanik Charles Redman bez riječi odsjedio na Saboru i napustio Sarajevo. Može se pretpostaviti da mu je djelovalo suludo i iracionalno ono šta Bošnjaci rade u okruženju srpskih i hrvatskih snaga, ali na pragu unutrašnje izdaje: sutradan 28. 9. 1993. nakon mjeseci antidržavnog djelovanja proglašena je APZB. Može se pretpostaviti i da je Redman sa simpatijama gledao na neupitne pravednike i njihovu borbu. Kako god, slijedila je nova runda ratovanja i pregovaranja.

Doista, u šest mjeseci od Bošnjačkog sabora do potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma, Bošnjaci su stasali kao ozbiljan politički i vojni faktor. Bilo je to, svakako, mukotrpno i izazovno stasavanje, naročito u dolini Neretve, Srednjoj Bosni i enklavama na istoku. U Bihaćkoj krajini je izdaja zadobila antičke dramske obrise, rođena braća postajali su neprijatelji.  Rušeni su mostovi jer se moralo srušiti kulturno-civilizacijsko islamsko naslijeđe. Ali Bošnjaci nisu padali.

“There is a new testiness on the part of the Bosnians... They are not being pansies“ izjavit će u decembru 1993. godine Bill Aikman, glasnogovornik UNPROFOR-a i možda na najbolji način opisati stanje duha branilaca Bosne i Hercegovine. Da ovo prevedemo suštinski (uvijek suštinski): bosanske su snage nabrijane i žestoke. U biti, nepokolebljive i odlučne da se istina i pravda ne mogu poništiti sve dok ima spremnih da ih čuvaju.

U tome su dobitak i pobjeda Bošnjačkog sabora. Sakati, poderane odjeće, u raspalim kundurama, Bošnjaci su u ogledalu ipak mogli ugledati svoje svijetlo lice i prodoran pogled kroz koji se probijala bistrina uma.

Nakon tih šest mjeseci velikog zrijenja, u proljeće 1994. godine sve izgleda drugačije, a tada zacementirano stanje u suštini se održalo do danas.. Ipak, pokušaji ataka kojima svjedočimo posljednjih godina, kao i regionalni tokovi koji unose nemir, tjeraju nas na ozbiljno promišljanje. Globalni procesi i tektonski poremećaji, s druge strane, odrazit će se i na ovaj dio svijeta. Stvari se mijenjaju. Sve nam govori da i ova generacija, kao i ona prije više od trideset godina, mora imati odgovor.