Tri stuba za obnovu bosanskog morala

Temeljni duhovni i politički problem Zapada jeste – razdvajanje. Barem je tako decenijama dokazivao škotski filozof morala Alasdair McIntyre (1929 – 21. maj 2025), jedan od najautentičnijih modernih mislilaca.

Šta su to Zapadnjaci, od kraja srednjeg vijeka, počeli razdvajati? Religiju od politike, koncept duha od opipljivosti tijela, moral od zakona, sredstvo od cilja, činjenicu od vrijednosti, formu od sadržaja, proces od suštine, živu praksu od formalne institucije, potomke od predaka, pojedince od grupa.

Zapadna je misao gotovo dva milenija – od Sokrata do Tome Akvinskog – grčevito nastojala otkriti ili osmisliti koncept jedinstva. Iscrpljenost rimokatoličke crkve, otkrivanje Novog svijeta, širenje naučne metode, racionalizma i sekularizma, dovelo je Zapad u opću razdvojenost. A kada jedan element razdvojite od drugog, onda se i oni dalje dijele – cjepkaju.

Tako tražeći moralni temelj Zapada, ovaj nas Škot uči da nam je, zapravo, neophodan „klasični“ moral. Kakav je to moral? On nas nadahnjuje da tragamo za Dobrim, a ne samo Korisnim, da budemo zainteresirani za Opće i svjesni da je Pojedinačno beskorisno bez Zajedničkog, da Pojedinac mora njegovati Vrline ukoliko želi obezbijediti svoju Korist u okvirima Općeg dobra. Ali, upozorava filozof, nešto klasično ne možemo tek prekopirati, ali možemo u njemu tražiti inspiraciju za današnjicu.

Petnaest godina poslije njega u Maroku je rođen Abdurrahman Taha (1944). Nije poznato da li su ovaj škotski preobraćeni katolik i magribski sufija sa doktoratom sa Sorbone čitali jedan drugoga, ali su im glavne ideje dubinski slične.

Projekat modernosti, iznikao iz prosvjetiteljstva, ubrzano vodi svijet u propast. Tako, među ostalima, misle desetine velikih zapadnih autora (primjerice, John Gray, Charles M. Taylor, Wael Hallaq, Christopher Lasch...) Ne sporeći tehnološka pa i moralna dostignuća projekta Prosvjetiteljstva (zdravstvo, industrija, integritet ličnosti, zaštita manjine...) ovi i srodni autori u Prosvjetiteljstvu nalaze i korijene totalitarizma, nuklearnog oružja, modernog genocida.

Izlaz je – pojednostavljujem – u kreativnom povratku tradiciji. McIntyre će se kreativno vraćati Aristotelu i Akvinskom, a Taha kur'anskoj Objavi, Gazaliji i obnoviteljskom principu mišljenja u islamskim tradicijama.

Šta je tradicija kojoj se zajednica nekad nazivana bosanskim muslimanima, a danas nacionalno stabilna pod imenom Bošnjaci, njihova intelektualna i politička elita, mogu kreativno okrenuti? Prvo, pogledajmo šta je, po ovoj dvojici autora, sama tradicija?

Za McIntyrea je tradicija živa, historijski produžena, društveno utjelovljena rasprava odnosno ili dijalog. Trajni dijalog o vrijednostima iz kojih ta tradicija izvire kao i o mogućosti napretka datog društva pod tim istim vrijednostima.

Taha tradiciju naziva turāth (turās – s mehkim arapskim S). Najbliži bosanski pojam bi bio naslijeđe, jer arapski glagol verise-jerisu znači naslijediti. Bosanska riječ veresija daleki je potomak istih korijena. Tradicija je, dakle, ono što smo naslijedili, dobili u veresiju.

Možda zvuči složeno, ali, u jednoj opravdanoj akrobaciji svodivo na narodnu izjavu: traži gljiva oko svojih njiva. Odnosno, na tuđoj babovini čovjek može napraviti građevinu ali nikada kuću; u tuđem duhovnom i intelektualnom naslijeđu možemo steći znanje i vještine, ali nikada pamet i kreativnost. Samo zaronjeni u vlastito naslijeđe možemo biti istinski kreativni, živo autentični.

Šta su, dakle, Bošnjaci, a zajedno s njima i drugi građani i zajednice posvećeni izgradnji stabilne demokratske države Bosne i Hercegovine, dobili u veresiju?

Ostavimo po strani bosansko srednjovjekovlje, jer nije živa tradicija, nego jedna vrsta okamenjene kulturne i političke inspiracije.

A živa je osmanskobosanska ili islamskobosanska tradicija građanskog udruživanja radi općeg dobra. Vakufi, esnafi, sufijski redovi, džemati – sve su to elementi građanskog društva. Pridodajmo tome instituciju komšiluka, rodbinske i tazbinske veze, kumstvo i ostale fizičke i nematerijalne elemente koji još uvijek traju.

Svakako, mnogi se ovi elementi gase od sredine 19. stoljeća do danas. Naprimjer, naša komunitarna porodica, poznatija kao zajednica, više ne postoji. Malo gdje se sinovi ne odjeljuju od očeva, ali su još uvijek jake rodbinske veze, pogotovo po očinskoj liniji. Sinovi se odjeljuju, ali često nastavljaju živjeti ako ne već na drugom spratu a ono barem u blizini. Nemali je broj i onih koji u većim gradovima kupuje stanove u roditeljskim zgradama ili u istom naselju.

No, živa je i bosanska socijalistička tradicija, prirodno isklijala na plodnom tlu seoske zajednice ali i džemata. Ipak, podsjeća McIntyre, tradicija je uvijek u raspravi, u dijalogu, u tenziji. Tako je i socijalizam-komunizam, kao radikalno moderna ideologija, iznikla iz prosvjetiteljstva, ipak trajno transformirao i zajednicu i osmanskobosansku tradiciju.

Ali su obje tradiciji još žive!

U ovom kratkom ogledu nemam ni namjeru ni prostora razložiti mnoge druge elemente; držim da je primjer porodice dovoljno slikovit i poticajan.

Možda je upečatljivija činjenica da je Gazi Husrev-begov vakuf od Sjedinjenih Američkih Država stariji 245 godina. Amerika, dakle, postoji 249 a ovaj aktivni vakufski kompleks 494 godine služi svrsi na koju nas je vakif obvezao.

No, i Amerika – nastala ne na livadama Massachusettsa nego na tradicijama protestantskog individualizma, anglosaksonske nuklearne porodice i liberalizma – propast će ako se tamo ne vodi dijalog o općem dobru.

Gazi Husrev-begov vakuf još služi onoj svrsi koju je vakif zavještao. O tome da li je savremena Amerika skliznula sa svojih temelja tamo se danas vode žive rasprave.

Šta, dakle, Bošnjaci – kao najmnogobrojnija grupa koja ne odustaje od države Bosne i Hercegovine, jer samo u njoj mogu postojati kao društvo! – mogu iz svoje žive tradicije uzeti?

Šta bi, dakle, mogli biti putevi kreativnog djelovanja u prostranstvima bosanskog osmanskog i socijalističkog naslijeđa?

Prije svega, vrijednost udruživanja, zajedništva ili – kako kaže francuski sociolog i demograf Emmanuel Todd – kolektivna akcija. I u esnafu, i u tarikatu, i u džematu, i u partiji, i u zadruzi, i u kombinatu, i u JNA – djelovalo se sa sviješću o zajedničkom dobru.

Danas, pod udarom vulgarnog individualizma, na marginama haotične globalizacije, u društvu koje se transformira tik-tok brzinom – jedna tiha ali živa svijest o zajedničkom može nam pomoći da ublažimo tekuće i spremnije dočekamo buduće šokove. Pri tom stalno crpeći i ličnu korist u okvirima općeg napretka.

Druga je solidarnost. Vrijednost je to koja u doba izolacije insta pojedinaca, uvjerenih da im je u životu dovoljan njihov feed, uzemljenje moraju tražiti u antidepresivima, narkoticima, pornografiji, videoigrama, ekstremnim sportovima i ekstremnim ideologijama, meditacijama izniklim iz nepoznatih im tradicija. Solidarnost unutar porodice, solidarnost mlađih sa starijima, jačih sa slabijima, bogatijih sa siromašnijima, mirnijih sa pobješnjelima. Tehnokapitalizam nas uvjerava da možemo sve sami samo ako želimo, a život nas svakodnevno uči da – pošto se, ipak, nismo sami rodili – ništa sami i ne možemo. Tome su nas učili i džemat i partija i organizacije udruženog rada.

Treća, prijeko potrebna vrijednost izvire na križanju prve dvije: odgovornost, s dozom stida, štaviše. U doba opće dopustivosti, prekomjernosti, prekoračivanja svekolikih granica – jedan osjećaj odgovornosti za rečeno, učinjeno ili neučinjeno, jedan stid pred mogućom sramotom, itekako bi nam dobro došao. Prije svega u javnom, dakle političkom djelovanju.

Koncepti čuvanja obraza, imena, ugleda, časti, partijske discipline, drugarske kritike – preobraženi u modernim okolnostima – mogli bi možda zauzdati jednu zastrašujuću političku kulturu. To je kultura brbljanja i opće dopustivosti. Dopustivo je i dopušteno danas javno, na centralnom dnevniku lagati, naočigled cijele nacije pronevjeriti, pobjeći s mjesta političke i nacionalne nesreće, sutra uraditi ono za šta se do jučer druge osuđivalo.

No, sve tri nas vrijednosti vraćaju na McIntyrevo problem razdvajanja. Počnimo od posljednje – nema odgovornosti ako razdvojimo lažljivog političara od njegovih glasača ili svih posmatrača. On će biti odgovoran koliko ga mi pozivamo na odgovornost. Drugi će s nama biti solidarni onoliko koliko mi prema njima ili prema trećima dok oni to vide. Nekih brzih ličnih koristi drugi će se odreći kada vide da neko već radi u okvirima zajedničkog dobra. U konačnici, ni ove tri – i još mnoštvo drugih – vrijednosti, ne možemo njegovati razdvojeno, nego sve težeći jedinstvu općeg dobra.

Naravno – ni mi ni oni ne znače sve. Uvijek je bilo i bit će, još više, ljudskog hamelja, stranačkih interesa, parlamentarnih blokada, stranih intervencija, nepravednih zakona, sušnih godina i žgoljavih krava.

Pitanje je samo smijemo li dopustiti da hamelj bude vrijednost.