Hujka (7): Brat Mirsad – Bio je rijetko pravedan čovjek

Desetak dana poslije našeg prvog razgovora, po povratku s posla, gdje sam sasvim slučajno prisustvovao jednoj žučnoj raspravi o podizanju spomenika hrvatskom kralju Tomislavu u centru grada i to, navodno, bez odobrenja gradskih vlasti, odlučio sam posjetiti Mirsu i napraviti nekoliko fotografija u dvorištu kuće porodice Hujdur. Spuštajući se prema pećinama na Neretvi, razmišljao sam kako je vjerovatno tu negdje, u mreži sokaka koji vode od Titove ulice prema rijeci i kojima se nebrojeno puta spustio one godine kada su mještani Luke gradili igralište u Hadžića limanu, Hujka krajem 1991. odlučio da kupi kalašnjikov. Njegova supruga, Ramiza, ispričala mi je da se s njom o tome nije savjetovao. „Samo je jedne večeri došao kući i pokazao mi pušku“, rekla je. „Kada je rekao da ju je platio petsto njemačkih maraka, nije mi bilo dobro. Rekla sam mu da, ako tako nastavi, ubrzo nećemo imati šta da jedemo, a on se samo nasmijao, onako iz srca, kao i uvijek.“

To je Hujka iz tih dana, onaj koga najbolje razaznajem od svih drugih Hujki: na pragu pete decenije života, shvatio je da je rat neizbježan i bez mnogo razmišljanja mu se bacio u zagrljaj, predao mu se sa sviješću da jedino tako, hrabrom i srčanom borbom, ima šansu da preživi – i on, i njegova porodica, i njegova Luka, i njegov Mostar. Siguran sam da mu je ta borba pružila mogućnost da iznova sagleda sebe, da razumije vlastito postojanje iz sasvim novog ugla i možda mu se, intimno, ta spoznaja nije svidjela, možda je s vremenom čak i poželio da se izmakne od svega, ali je, kao inteligentan čovjek, morao biti svjestan svoje uloge u tako važnom historijskom trenutku za Mostar, morao je znati da je ono što ljudi vide u njemu mnogo važnije od onoga što on vidi u samome sebi. Jer njega je otpor hranio, sve do trenutka kada više nije bilo moguće razlikovati otpor od njega samoga: za mnoge njegove saborce i građane Mostara, on sam bio je otpor, njegova glavna osovina, njegov motor, njegova snaga i njegov simbol.

Mirso me čekao ispred avlijskih vrata, u istoj crnoj jakni i crnom kačketu; ne dogovarajući se, odmah smo nastavili dalje, prema betonskoj delti u kojoj se Hadžića sokak ulijevao u napušteno igralište.

„Dok smo bili mlađi, raja iz okolnih sokaka skupljala se ovdje, u Hadžića limanu. Mito je bio taj koji je zapeo da se liman očisti, jer ovdje je bilo svega i svačega, smeća, korova, drače, pa da se onda napravi igralište. Pomagali su i drugi, naravno, ali Mito je visio ovdje, često sam, s lopatom, sjekirom ili krampom u rukama, vukao je ostale, nagovarao ih, molio, tjerao, sve dok ga nismo i napravili. Osim Mite, tu je bio i Edo Batlak i, naravno, rahmetli Rusma Ćišić, koji je organizovao da dođe beton. Bilo je to osamdeset i neke, ne znam tačno koje. Takav ti je bio Mito: strastven, poduzetan, ako bi se nečega prihvatio, izgurao bi to do kraja, po svaku cijenu. Nije podnosio nepravdu, bio je rijetko pravedan čovjek. I u svemu je želio biti najbolji... Tu tvrdoglavost i fizičku snagu, povukao je od dede Ahmeta. Mene je, recimo, uvijek branio, iako sam ja godinu i po stariji od njega.“

Stajali smo na vrhu posljednjeg reda tribina, bilo je hladno, nekoliko oblaka zaklanjalo je sunce; vjetar je talasao zastavu s ljiljanima, povijao travke koje su iznikle između betonskih polja na terenu, odvlačio mi misli – iako je biti ovdje, na ovom mjestu, s Mirsom, velik i važan trenutak u mom životu – te su se one neprestano vraćale malopređašnjoj raspravi o spomeniku kralja Tomislava i višedecenijskim pokušajima HDZ-a da se od Mostara napravi „stolni hrvatski grad“, kao da drugih naroda i drugih kultura ovdje nema, i kao da Mostar nema druge historije, osim hadezeovske.

„Sjećaš li se Luke iz tog vremena“, upitao sam ga.

„Kako ne sjećam. Pa sjećam se još kada su ispred Šarića džamije bile stepenice i česma. Ili kada je u Hadžića sokaku još bilo krava, ovaca i drugih domaćih životinja. Svaki bi dan drugi čoban iz mahale vodio stoku na ispašu, najčešće na Bišće Polje. To su mi najranija sjećanja. Luka je uvijek bila radnička mahala, ali i mahala u kojoj su živjeli i direktori. Avdo Ćišić i sin mu Rusmir, samo ih zid dijelio od nas. Pa Remzija Puzić preko puta njega, direktor Autoprevoza. Pa Nusret Deronja... Bilo ih je još. Bilo je i Srba, Hrvata baš i nije, ali nije se do rata pitalo ko je ko.“

Razmišljao sam u kojoj mjeri je ta vjekovna upućenost stanovnika Luke jednih na druge, to svakodnevno cirkulisanje života među naraštajima koje se odvijalo u tijesnim i strmim sokacima gdje kuće opasane visokim zidovima gotovo da podupiru jedna drugu, bodu se svojim oštrim ćošama i ulaze jedna drugoj u dvorište, igrala ulogu u organizaciji odbrane grada, pogotovo na samom početku rata. Jesu li sva ta Hujkina raja – Fola, Švabo, Nino Sefić, Eso Kosić, Japrak, Kafa Gološ, Mustafa Puzić, Edo Batlak i mnogi drugi – mogla pružiti tako žestok otpor srpsko-crnogorskom agresoru, da na jedan izniman način nisu osjećali sebe i naselje u kojem su živjeli? Naselje koje su, na kraju krajeva, naslijedili od svojih djedova i očeva i koje su kanili ostaviti djeci i unucima?

„Mito i ja smo 16. septembra 1991. izašli na ulicu, s još nekom rajom“, nastavio je Mirso na onaj svoj uobičajeni način, smiješeći se i pokazujući mi, ispod kao zift crnih brkova, zube umrljane nikotinom. „I to ja s pištoljčićem. Bili smo tu da ako treba pružimo otpor, jer su rezervisti svaku večer išli u kafanu Pere Mande.^[1] Tamo bi se opijali, pa onda pucali i pravili belaj po mahali. Tako je počelo. Nismo im dali da rade šta hoće. I bili smo tu sve dok Luka nije pala, u maju 1992., a pala je zadnja, kada je sve već bilo zauzeto na ovoj strani Neretve. Tada su nam četnici zapalili sve tri kuće – i dedinu, i očevu, i još jednu koju smo mi pravili. Kada je lijeva obala oslobođena, nismo se imali gdje vratiti, pa sam ja otišao na Tekiju, u jedan napušten hrvatski stan. To je vrijeme u kojem sam non-stop bio u kasarni u Južnom logoru, u Armiji. I cijelo to vrijeme nisam se odvajao od Mite.“

Dok se vraćamo sokakom prema njegovoj kući, pitam ga kako živi, a on mi odgovara da je penzioner i da se nekako snalazi.

„Zar nemaš novčani dodatak na oficirski čin?“

Mirso, koji je jedno vrijeme bio Načelnik tehničke službe u Četvrtom korpusu Armije R BiH i koji je iz rata izašao s činom kapetana, odmahne glavom. „Primam samo minimalnu penziju i to je to. Ali ne žalim se. Hvala Bogu, imam raju koja me pazi i što je najvažnije, znam se razvuć. Namirim fasunak, pa za druge stvari koliko ostane.“

[1] Kafana „Pretprazničko veče“, vlasnika Pere Vukojevića zvanog Manda, nalazila se u mostarskoj mahali Ograda i bila je tokom jeseni 1991. godine omiljeno okupljalište rezervista iz Srbije i Crne Gore, kao i lokalnih srpskih nacionalista i četnika. O kakvoj kafani se radilo i kakav muzički repertoar je preovladavao u to vrijeme, najbolje se može vidjeti na snimcima objavljenim na platformi YouTube.