Šta sve vidimo i osjetimo dok pjevamo ‘Sve sam ti dao u ovom svijetu stradanja’

Večeras fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine igra prvu utakmicu na svom drugom Svjetskom prvenstvu u fudbalu. U Kanadi i SAD-u ih, prema najavama, čeka mnoštvo naših navijača i atmosfera o kojoj pišu New York Times i Guardian. I sve ih redom čudi kako mala zemlja daje tako veliki broj vatrenih navijača i jakih emocija.

Svakako, neke su emocije neobjašnjive, a Svjetsko je prvenstvo za bh. navijače mnogo je više od samog sporta. Junske vrućine izbit će hladnoću iz kostiju navučenu u noći 31. marta na bh. ulicama pod bakljama i zastavama. Gradovi, sela i komšiluci se spremaju za javno praćenje utakmica. Tiktok je pun edita prvih jedanaest selektora Barbareza uz pjesme Jale i Bube, a dječaci i djevojčice Bosne i Hercegovine konačno nose nova prezimena na dresovima. U dresovima sa grbom na srcu treniraju, idu u školu, mijenjaju sličice.

Mrežama kruži snimak ispunjenog stadiona Koševo na utakmici protiv Sjeverne Makedonije. Svi uglas pjevaju “Sve sam ti dao u ovom svijetu stradanja”. U tom momentu se i igrači na zagrijavanju, iako upoznati sa uobičajenom atmosferom, zbune, pogledaju u tribine i razvijene zastave. Riječ je o novoj navijačkoj pjesmi, i starom ratnom hitu Halida Bešlića – “Ljiljani”, pjesmi koja je nakon smrti rahmetli Halida puštana u Zenici na utakmicama, a zbog višestoljetne simbolike ljiljana i pokušaja njihove zabrane, postaje glavna navijačka pjesma.

Stranim se portalima, svakako, čak ni prevodom na engleski, ne bi moglo objasniti da, kada bivši prijedorski logoraš, podrinjska majka, bihaćki ratni vojni invalid, izgovore stih “sve sam ti dao, u ovom svijetu stradanja”, sve oficijelne pjesme Svjetskog prvenstva sa atraktivnim pjevačicama postanu nijemo pomjeranje usana i kukova.

I sve to ne bi bilo to da skupina dječaka koji najbolje od nas igraju fudbal ne igraju tako vrijedno, mudro i požrtvovano.

Kako je čovjek sklon ignorisanju izvlačenja zaključaka iz svoje historije, trebalo bi se potruditi zaključke izvući barem iz sadašnjice, a more je lekcija koje možemo danas, naučiti iz priče koju zovemo Zmajevi. 

Izuzetan video kružio je TikTokom jutro nakon pobjede protiv Velsa. Učenici medrese „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Cazinu, u svom amfiteatru, dok prate utakmicu, svi glasno uzvikuju ime Nikola. Radi li se o Katiću ili Vasilju, nije se ni dalo naslutiti, pošto su obojica izvanredni na svojim pozicijama u dresu koji nose punim srcem.

Upravo to jedinstvo, snaga, upornost se u kontekstu “Zmajeva” najjasnije vide kroz način na koji se tim i navijači doživljavaju kao jedno tijelo. Oni brišu razlike između regija, dijaspore i generacija, svi se prepoznaju u istom simbolu i istom grbu. Utakmica protiv Italije, čiji se penali i dan-danas gledaju, koliko god teška, bila je, ponajviše zbog potcjenjivanja Bosne i Hercegovine kao protivnika, upravo ono što je igračima bilo potrebno da probudi inat i otpor – ono što možda, u domaćoj kombinaciji – uvijek djeluje.

Samopouzdanje i hladnokrvnost, pogotovo onih najmlađih među Zmajevima, o čemu svi pričaju, ne proizlazi iz arogancije, nego iz svijesti o vlastitoj snazi i sposobnosti da se igra protiv jačih protivnika bez straha. Pobjednički mentalitet se gradi upravo kroz takve utakmice, gdje borbenost i odbijanje predaje donose rezultat i dokazuju karakter. Pobjedničkom mentalitetu se možda možemo učiti od dječaka (i djevojčica) rođenih u dijaspori. Mogu i ja sve ono što mogu Amerikanac ili Englez. Naši učitelji, nastavnici, profesori trebali bi učiti šta znači mladima ne rezati krila, nego ih osokoliti i pružiti im maksimum kapaciteta za razvoj.

Okupljenost mlađih oko starijih igrača i bivših asova, poput Džeke i Spahića, te beskrajni respekt prema selektoru Barbarezu dodatni su motivi dokazivanja i učenja od iskusnijih.

Jedna od važnih poruka nove generacije reprezentacije Bosne i Hercegovine jeste snaga globalne bosanskohercegovačke zajednice.

Kao djeca raseljenih, mladi igrači uz Halidove i Merlinove pjesme nesvjesno podsjećaju da raseljavanje nije uspjelo prekinuti osjećaj pripadnosti domovini. Navijači ih vole, oni su njihovi, a najbolji. Ulice su pune malih Muharemovića, Alajbegovića i Bajraktarevića. Oni nisu zaboravili gdje su im rođeni roditelji i koji se jezik priča u dnevnom boravku. Svojim ponosnim okupljanjem na sarajevskom aerodromu i igrom na zeničkom terenu, svjedoče o neuspjehu hegemonističkih politika susjednih država. Podsjetnik su svima u dijaspori da se isplati insistirati na pričama o domaćoj historiji, na maternjem jeziku, sve i onda kada pomiješaju padeže i kada je naporno.

Nama su podsjetnik da dijaspora nije “tamo negdje” i “gužva kod frizera”, nego može biti aktivno prisutna, kako u afirmaciji kroz sport, tako i u dizanju privrede i aktiviranju lobističkih napora na što boljem pozicioniranju Bosne i Hercegovine u svjetskom rasporedu snaga.

U tom smislu, “Zmajevi” nisu samo sportski tim, nego i tačka susreta rasutih života koji se ponovo okupljaju oko istog osjećaja pripadnosti.

I možda baš zato, kada stadion zagrmi “Sve sam ti dao u ovom svijetu stradanja”, to više nije samo navijačka pjesma, nego oda jednoj zemlji – kojoj su svi dali nešto, a neki sve.