Kriminalac iz Laktaša najviše se plaši pobjeda BiH

Kada je 1994. godine na Šahovskoj olimpijadi u Moskvi reprezentacija Bosne i Hercegovine u sastavu Predrag Nikolić, Ivan Sokolov, Bojan Kurajica, Zdenko Kožul, Emir Dizdarević i Hasan Hožbo osvojila srebrenu medalju, pred medijima u agresorskoj državi i pobunjenoj satelitskoj tvorevini našao se težak, gotovo nerješiv, problem.

Kako izvijestiti o ovom velikom i važnom događaju, ipak olimpijada je, i u Moskvi je, a istovremeno sakriti da je država koju su oni tada u svim vijestima zvali “bivša” ostvarila tako veliki uspjeh.

Našli su “kreativci” genocidno rješenje: jednostavno su prešutjeli osvajača srebrne medalje, objavivši na radiju, TV i u novinama, samo ko je bio prvoplasirani, a ko bronzani tim na tom najvećem svjetskom natjecanju.

Ovaj antologijski medijski zločin ostao je upamćen kao rijedak slučaj u povijesti novinarstva i primjer koji treba uvijek navoditi kad se govori o notornim kršenjima pravila profesije, lažima i falsifikatima motiviranim rasističkim zlom i dubinskom generičkom mržnjom.

Nakon 34 godine dosta toga se promijenilo. Iako je još teško govoriti o potpuno primjerenom profesionalizmu medija u komšiluku, ipak nema ovakvih radikalnih primjera.

Vjerovatno im uspjesi Bosne i Hercegovine ne bude baš neku pozitivnu emociju, ali očiglednog falsifikovanja i brutalnog prešućivanja ipak nema.

Čak i u mainstream medijima, koje vode i kontroliraju režimske agenture, mogli smo ovih dana pročitati informacije o pobjedi naše reprezentacije nad Walesom, trijumfu Džeke, Vasilja, Alajbegovića predvođenih selektorom Barbarezom, i zakazanom spektaklu sa Italijom.

Kontrapunkt takvome, koliko toliko normaliziranom pristupu, da paradoks bude potpun, stanuje u dijelu države čija reprezentacija pobjeđuje, u medijima i na online platformama koji finansira i kontrolira režim Milorada Dodika.

Provodeći koncepcijski dosljedno agendu psovača genocida u Srebrenici, prema kojoj „država Bosna i Hercegovina samo što se nije raspala, i njen većinski narod iz zasjede samo čeka priliku da realizira postulate iz Islamske deklaracije“, RTRS, ATV, Glas srpske i ostale „srne“, poput svojih uzora iz ‘94,  potpuno su prešutjeli veliki i veličanstveni sportski događaj iz Cardiffa.

Duh Rista Đoge, Miroslava Toholja, Todora Dutine i ostalih iz „besmrtnog puka medijskog mraka“ još je vitalan u navedenim redakcijama.

Pobjedu Bosne i Hercegovine u Walesu su primitivno i apsolutno zanatski nedopustivo ignorirali, ali su sutradan, svi ko jedan, požurili naknadno izvijestiti o „proslavi uz ratne zastave i rafale iz automatskog oružja“ tražeći reakciju „nadležnih“ u bijednom pokušaju kriminalizacije radosti i slobode.

Nije, naravno, niko ni na stadionu u Cardiffu ni na ulicama bosanskohercegovačkih gradova mahao nikakvim „ratnim“ zastavama.

Zastava s ljiljanima, kao što je općepoznato, legalna je zastava države Bosne i Hercegovine iz jednog perioda njene povijesti, zastava koja je najvažniju promociju imala na East Riveru ispred zgrade Ujedinjenih naroda – naš najdraži suvenir iz vremena časti i ponosa koji nam niko i nikad neće zabraniti niti oduzeti, kako reče jedan bh. navijač.

To što bi Milorad Dodik od te zastave najrađe skrojio nove bijele trake za Bošnjake, po šnitu zločinaca Karadžića i Mladića, njegova je užasna zabluda, civilizacijska sramota, ali i jasan zalog njegove političke propasti.

Zašto prijatelj Netanjahua i Orbana, deklarirani promotor najmračnijih ideja današnjice, ne voli pobjede Bosne i Hercegovine, zašto mrzi javno, jedinstveno, snažno i glasno manifestiranu radosti njenih ljudi?

Odgovor je jasan: takvih pozitivnih scena, kao i svi tirani, kriminalac iz Laktaša se užasno plaši.

U njima se ogleda njegov panični strah, njegova sudbina i sudbina njegove promašene retrogradne politike.

Njima se u jednom dahu poništava sav njegov ogromni trud, bijes i ogromni novac uložen u besplodne pokušaje dehumanizacije cijelog jednog naroda.

U njima satrapove prestravljene oči vide samo izvjesni poraz i evidentni kraj.