Zašto Zmajevi privlače pažnju i naklonost neutralnih ljubitelja fudbala

Ostao je još samo jedan dan. Prvim sudijskim zviždukom u Torontu za Bosnu i Hercegovinu počinje Svjetsko prvenstvo – protiv domaćina, Kanade. Karte su rasprodate. Najjeftinija je koštala oko 800 kanadskih dolara (oko 970 KM), a na kanadskoj platformi za preprodaju Kijiji dostižu i 3.000.

Moj diplomatski prijatelj iz Kanade pita hoće li neko iz Bosne i Hercegovine sjediti u loži s kanadskim premijerom Carneyjem – i tako iskoristiti trenutak za diplomatsku pobjedu pred stotinama miliona gledalaca širom svijeta. Ne znam, prijatelju. Za takvo što treba malo (više) diplomatske lucidnosti i rada.

No, čitajući jučerašnje izdanje New York Timesa, ponovo sam ostao iznenađen. Redakcija je okupila dvanaest najpoznatijih svjetskih fudbalskih analitičara da iznesu predviđanja za šest sedmica, kako kažu, fudbalske ekstravagancije.

Najviše ih u finalu vidi Francusku, s Mbappéom kao nosiocem Zlatne kopačke. Elias Burke, vrsni poznavalac Premijer lige, kaže: „Volio bih reći Engleska, ali Francuska je očiti favorit." Američki kolega Felipe Cardenas oponira – trofej će, smatra, napokon doći kući, u Englesku.

Ali u tom impresivnom razgovoru naišao sam i na lijepa zapažanja o reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Nije trebalo dugo da zaboravim frustraciju izazvanu pitanjem mog kanadskog prijatelja.

Carl Anka (The Athletic) prvi je ukazao na Zmajeve: privući će mnogo neutralnih navijača zahvaljujući dvojici briljantnih mladih krilnih igrača. „Osamnaestogodišnji Kerim Alajbegović vjerovatno će početi na lijevoj strani i privući pažnju navijača. U šesnaestercu i oko njega izvodi poteze koje fudbaleri obično savladaju tek u kasnim dvadesetim. Šutira s obje noge. Mislim da će ga Premijer liga pozvati i prije kraja turnira", kaže Anka.

Priču je nastavio Felipe Cardenas, ukazujući na Esmira Bajraktarevića iz PSV Eindhovena: „U martu je 21-godišnjak realizirao jedanaesterac ne gledajući u gol, eliminirao Italiju sa Svjetskog prvenstva i postao nacionalni heroj. Rođen u Wisconsinu, igrao je za američku omladinsku reprezentaciju prije nego što je odlučio predstavljati domovinu svojih roditelja. Ako postane ključni igrač Bosne, za njega će se otimati klubovi, najvjerovatnije iz Serie A."

Kada sam ova zapažanja proslijedio svom kanadskom prijatelju, više me nije pitao ko bi iz Bosne i Hercegovine mogao sjediti u svečanoj loži. Dodao sam, onako rezignirano: naši političari će pisati čestitke ili se slikati na nekim drugim tribinama.

Složili smo se, na kraju, da Evropa s nestrpljenjem čeka da finale osvoji Francuska ili Španija. Svejedno. Za utjehu – Trump u vrijeme finala na tribinama neće sjediti ni s Macronom, ni sa Sánchezom, ni, možda, sa Starmerom.

Igra gledana i slavljena širom svijeta danas se, naime, nalazi negdje između sporta i geopolitike. Na zelenom terenu – i izvan njega.