Da je vispreni Hercegovac Nebojša Vukanović slijedio primjer Novaka Đokovića, ne bi sam sebi podapeo nogu, prije nekoliko dana, gostujući u jutarnjem programu BHRT-a kod Zvonka Komšića.

Burnić i Demirović slave plasman na Svjetsko prvenstvo nakon pobjede nad Italijom u Zenici. (Foto: Nidal Šaljić / !Odgovor)
Fahrudin Đapo
13.04.2026. 04:15
Da je vispreni Hercegovac Nebojša Vukanović slijedio primjer Novaka Đokovića, ne bi sam sebi podapeo nogu, prije nekoliko dana, gostujući u jutarnjem programu BHRT-a kod Zvonka Komšića.
Nema nikakve sumnje da glasni opozicionar iz Trebinja cijeni, podržava, voli i poštuje teniskog GOAT-a; ne vjerujem ni da se slaže sa Dodikom kad kaže da su „Đokovići ciganija poprilična“, ali očito nije imao hrabrosti simbolički zagrliti ovog sportskog velikana i identificirati se s njegovim, prije svega, ljudskim stavom, s njegovom pozitivnom emocijom i podrškom jednom, kao zastava s ljiljanima čistom, kolektivu.
Nećemo ništa novo reći kad kažemo da je Đoković „prekogranični“ uzor, prije svega, milionima mladih ljudi svih nacionalnosti i svih boja kože.
On ne bježi od javnog angažmana, suptilno sudjeluje i u politici, djeluje slobodno, isključivo po diktatu vlastite savjesti.
Njegova podrška studentima u Srbiji protiv Vučićevog režima bila je jasna i nedvosmislena.
Nisu se čak ni oni najmilitantniji režimski kerberi usudili frontalno ga napasti, odbili bi se o njegovu veličinu i značaj.
Tek, trećepozivci iz Vučić-Vučićevićevih tabloida popljuvali su ga i nazvali „propalim teniserom“. Sada, nakon Zenice, mržnja u tim krugovima prema njemu kulminira.
Dolazak najvećeg tenisera svijeta svih vremena na Bilino Polje i njegova podrška reprezentaciji, koju mnogi, u nametnutom i iracionalnom falsificiranju, smatraju “neprijateljskom”, vjerovatno nije preko noći promijenio mišljenje velikog broja ljudi u entitetu RS, ali je moguće oslobodio i motivirao nekog mladića, nekog dječaka u Šekovićima ili Prijedoru koji će reći: “Pa čekaj, kad može Nole podržati srčano Džeku i Vasilja, zašto ja ne mogu navijati za reprezentaciju zemlje u kojoj sam se rodio i živim.”
I tu je njegova veličina, poruka koja je transvremenska i koja ruši vladajuće negativne paradigme i loše stereotipe.
Upravo na Đokovića mogla bi se primijeniti čuvena izjava velikog bokserskog šampiona Mate Parlova koji je rekao „Kako mogu biti nacionalista, kad sam ja prvak svijeta“.
O nogometu kao metafori (života) i politike pisali su mnogi sociolozi sporta, a Richard Mills prije nekoliko godina objavio je knjigu Nogomet i politika u (bivšoj) Jugoslaviji: sport, nacionalizam, država.
„Na prostorima bivše Jugoslavije nogomet je uvijek bio puno više od igre. Tijesno povezan sa politikom, preko njega su se iskazivale socijalne tenzije, autoritarna unitaristička srpska politika pritiskala je druge narode, a i oni su preko njega iskazivali svoje nacionalne težnje i samosvijest“, govorio je Mills predstavljajući svoju knjigu.
U njegovoj knjizi, kao kruni desetogodišnjeg istraživanja, „naročito se ističe temeljna analiza navijačkih grupa, bujanje nacionalizama u njima i pratećeg antagonizma sa ostalim grupama, koje su u takvoj konstelaciji postajale ne samo nogometni 'neprijatelji' već i nacionalni protivnici, preuzimajući funkciju uvijek prijetećeg i rivalskog 'drugog' u nacionalističkom ideološkom sistemu“.
Stavljajući ga u navedeni kontekst, plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko nogometno prvenstvo daleko nadilazi okvire sporta i zaista je više od igre.
Radi se o velikom historijskom događaju koji, prema svim pokazateljima i parametrima, nosi izuzetno veliki politički naboj.
Senzacionalni uspjeh male zemlje oslobodio je ogromnu javno manifestiranu energiju ljubavi i radosti ljudi koji vole svoju državu, ali je također mobilizirao političke snage koje na ritualima neprirodnog straha i mržnje već decenijama dobijaju podršku masa.
Nogomet je još jednom pokazao svoju ujedinjujuću snagu, ali i antagonizirajući potencijal podjela, veličinu, širinu i humanost istinskih sportskih prvaka, ali i bijedu i uskogrudost provincijalnih politika i sitnih kalkulantskih političara.
Nadati se da će makar do nekog narednog prvenstva loši đaci i politički ponavljači destruktivnih praksi razumjeti poruku i lekciju Novaka Đokovića.
Jer ono što je izvjesno, djeca Bosne i Hercegovine neće prestati pobjeđivati.
Valja nam se svima u ovoj zemlji navikavati na to, na tu gotovo mentalitetsku promjenu.
Vrijeme je da, makar kad su sportske pobjede u pitanju, svi budemo na istoj strani.
I što bi rekao Milorad Dodik, „nisam gledao, ali vidio sam da su naši pobijedili“.

Fahrudin Đapo
Autor je dugogodišnji novinar i urednik. Bio je glavni urednik listova "Naši dani" i "Bosanski pogledi", jedan je od osnivača političkog magazina "Slobodna Bosna". Radio je kao urednik u nacionalnom sedmičniku "Ljiljan", bio višegodišnji glavni i odgovorni urednik "Dnevnog avaza", obavljao uredničke poslove na TV1 i Federalnoj televiziji. Od 2014. do 2025. bio je izvršni producent vijesti na Al Jazeeri Balkans. Objavljivao je u brojnim regionalnim i inozemnim medijima.
Više od istog autora