Arhitektura prividnog mira: Bliski istok zarobljen između režima i ratova

Jedna od ključnih zabluda u zapadnim analizama Bliskog istoka jeste uvjerenje da se mir može postići sporazumima, diplomatskim formulama i pažljivo izbalansiranim odnosima među državama. Ovakav pristup polazi od pretpostavke da je region moguće stabilizirati odozgo, kroz samite, sigurnosne garancije i snažne režime koji održavaju društvenu kontrolu. U toj perspektivi, Zapad često posmatra Bliski istok ne kao prostor dinamičnih i politički ranjivih društava, već kao područje kojim se može upravljati putem podobnih režima i elita. 

Strategija koja se na prvi pogled čini racionalnom, u praksi često vodi suprotnim rezultatima.

Nassim Nicholas Taleb, esejist, matematičar i filozof rizika, u eseju Peace: Neither Ink Nor Blood („Mir: Ni tinta ni krv“) zastupa tezu da pravi mir ne proizlazi iz apstraktnih načela ni birokratskog upravljanja, nego iz interesa ljudi koji neposredno snose posljedice političkih odluka. Naglašava da ljudi „na terenu“—oni koji zaista riskiraju—nisu zaokupljeni velikim geopolitičkim planovima, već svakodnevnim životom, dostojanstvom i sigurnošću. Sukobi se, prema Talebu, često produžuju kada u njih najviše ulaze oni koji ne snose posljedice svojih odluka.

U tome leži srž pogrešne arhitekture mira na Bliskom istoku: decenijama su regionom upravljale sile, režimi i posrednici koji su govorili u ime stabilnosti, a zapravo proizvodili trajnu nestabilnost. Mir je u takvom poretku bio zamišljan kao odnos među državama i aparatima moći, a ne kao odnos između vlasti i društava. Iz te početne greške razvila se čitava jedna politika prividnog reda, koja je potiskivala društva, a uvećavala krhkost sistema.

Na primjeru izraelsko-palestinskog sukoba Taleb pokazuje kako problem često produžavaju oni koji su daleko od njegovih posljedica: vanjski posrednici, birokrate, ideolozi i geopolitički stratezi, svi sa svojim principima, dok ljudi na terenu žive pod okupacijom, u kampovima, oskudici ili poniženju. Pravda i historija nisu nevažne, naprotiv—ali sukob postaje gotovo nerješiv kada ga vode oni kojima njegova cijena ne dolazi na kućnu adresu. Taleb zato naglašava da „mir“ koji nastaje samo iz diplomatskih tekstova, bez društvenog interesa i stvarnog uloga aktera, ostaje tanak, hladan i krhak.

Noviji podaci iz palestinskih istraživanja javnog mnijenja potvrđuju ovu intuiciju. PCPSR-ova anketa iz jula 2024. pokazala je da više od 60% ispitanika na obje strane preferira regionalni mir zasnovan na dvodržavnom rješenju i normalizaciji, ako je alternativa regionalni višefrontni rat. U izvještaju Arab Barometer 9 in Palestine iz januara 2026. istaknuto je kako su prioriteti palestinskog društva pomjerili „s ekonomije na preživljavanje“, s naglaskom na osnovne usluge, sigurnost i životne uvjete. Nacionalna pitanja nisu nestala, ali kada ljudi snose stvarni trošak rata, njihove političke preferencije postaju prizemljenije, konkretnije i manje idealističke.

Ista logika vrijedi za cijeli Bliski istok. Poslije Arapskog proljeća, zapadne sile su sve više prihvatale ideju da je autoritarna stabilnost manje zlo od neizvjesne demokratizacije. Zaljevske monarhije, vojni režimi i autoritarne države smatrani su stubovima reda, dok su društveni potresi, protesti i zahtjevi za političkim otvaranjem opisivani kao prijetnja haosu. Fawaz Gerges, profesor međunarodnih odnosa na LSE-u, u nedavnom tekstu za Foreign Affairs pod naslovom The Myth of Authoritarian Stability in the Middle East („Mit autoritarne stabilnosti na Bliskom istoku“) upozorava da je riječ o opasnoj iluziji: Bliski istok postajao je sve autoritarniji, ali ne i stabilniji, dok je represija pratila ekonomsku bijedu, društvenu krhkost i rastući rizik od naglih slomova.

Na ovoj tački Taleb i Gerges, obojica rođeni u Libanu, dolaze do srodnog zaključka, iako misle iz različitih intelektualnih horizonata. Taleb upozorava da oni koji ne riskiraju vlastitu sigurnost često vjeruju da se složeni sistemi mogu uređivati izdaleka. Gerges pokazuje kako se ta iluzija pretočila u konkretnu strategiju: podržavati režime koji obećavaju red, tolerirati gušenje društva i nadati se da će represija kupiti vrijeme. Tako su režimi dobili vrijeme, ali ne i mir.

Autoritarni poredak može donijeti tišinu, ali ne i legitimitet. Može privremeno zaustaviti konflikt, ali ga ne rješava. Najvažnije, takav sistem potiskuje društveni pritisak ispod površine, gdje se nagomilava bez mogućnosti izražavanja. Izvana ti sistemi djeluju mirno, ali iznutra propadaju. Upravo to Gerges ima na umu kada nabraja strukturne slabosti regije: visoku nezaposlenost mladih, siromaštvo, rastuću nejednakost, korupciju, dužničku ranjivost, i sveprisutni osjećaj beznađa.

Zato se na Bliskom istoku iznova javlja isti paradoks: što se više ulaže u stabilnost režima, to je manja sposobnost sistema da apsorbira krizu kada do nje dođe. Egipat je jasan primjer Gergesove logike: rast represije pratio je rast ekonomske slabosti, devalvacije, inflacije i socijalne nesigurnosti. Iran je još dramatičniji slučaj, a Sirija njegova katastrofalna krajnost. U svim tim slučajevima politički poredak nije nastajao kroz pregovaranje sa društvom, nego kroz njegovo discipliniranje. Zato u času protesta, ekonomskog udara ili ratnog šoka takvi sistemi ne otvaraju prostor za dogovor; oni instinktivno posežu za stegom.

To je možda i najvažnija politička posljedica pogrešne arhitekture mira: stvara vlasti koje ne mogu praviti kompromis bez straha za vlastiti opstanak. Kada režim svaki ustupak vidi kao prijetnju, čak i male krize lako prerastaju u egzistencijalne. Reakcije su zato često brutalne i sklone eskalaciji.

Ovu dijagnozu potvrđuje i šira literatura o Arapskom proljeću. Projekat Arab Transformations Univerziteta u Aberdeenu proučavao je korijenske uzroke arapskih ustanaka: ekonomske, društvene i političke promjene te „pokretače ustanaka“ u više zemalja regiona. Slično, Wendy Pearlman u svom radu Emotions and the Microfoundations of the Arab Uprisings („Emocije i mikro-temelji arapskih ustanaka“) ističe da emocije poput straha i srama vode ljude prema rezignaciji, dok bijes, ponos i osjećaj dostojanstva povećavaju spremnost na otpor čak i kad je to rizično.

I Zaynab El Bernoussi, marokanska politolognja i autorica knjige Dignity in the Egyptian Revolution podsjeća da je riječ „karama“—dostojanstvo—bila jedna od glavnih parola egipatske revolucije 2011. godine, nastala iz iskustava poniženja, omalovažavanja i političke bespomoćnosti. Drugim riječima, ono što je izbilo 2011. nije bilo samo plod ekonomskih frustracija, već sudar materijalne nesigurnosti i povrijeđenog dostojanstva.

Zapadni pristup dodatno pogoršava situaciju jer mir tretira kao tehničko pitanje upravljanja regionom. Taleb se tome otvoreno suprotstavlja: za ljude bez stvarnog rizika sve postaje geopolitička šahovska ploča, dok se zaboravlja da obični ljudi uglavnom žele uredan život, posao i izbjegavanje poniženja. Kada taj ljudski nivo bude zanemaren, ostaje samo arhitektura država, režima i posrednika. Na papiru to izgleda impresivno, ali u stvarnosti je prazno.

Zato je pogrešno misliti da će novi regionalni paktovi, normalizacije ili sigurnosni aranžmani sami po sebi donijeti održiv mir bez društvenog legitimiteta. Sporazumi mogu zaustaviti sukobe, ali ne mogu obnoviti povjerenje. Režimi mogu potpisati dokumente, ali ne mogu uvjeriti društva da u njima prepoznaju pravedan poredak. Mir bez društvenog uporišta ostaje samo diplomatska kulisa.

Prava slabost ovakve arhitekture mira otkriva se tek u kriznim trenucima. Tada postaje jasno da su mnogi režimi bili stabilni samo zato što su bili naoružani, finansirani ili međunarodno zaštićeni, a ne zato što su imali održiv odnos sa svojim stanovništvom. Gerges upravo na to upozorava: oslanjanje na autoritarne režime veže vanjske sile za slabe partnere čiji opstanak zavisi od prisile, a ne od povjerenja društva. Takva strategija ne uklanja rizik, već ga samo odgađa i povećava.