Trumpova politika sklapanja sporazuma na Bliskom istoku radi sama protiv sebe

Pišu: Eitan Danon i Joshua Kram (Foreign Policy)

Trumpova administracija na Bliskom istoku sklapa sporazum za sporazumom. Samo u proteklih nekoliko mjeseci potpisala je novi trgovinski sporazum s Jordanom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima omogućila pristup najnaprednijim američkim čipovima za vještačku inteligenciju, ukinula sankcije Siriji, odobrila prodaju aviona F-35 Saudijskoj Arabiji i najavila da bi razmotrila njihovu prodaju Turskoj, odobrila veliki paket naoružanja za Izrael te sa Saudijskom Arabijom potpisala historijski sporazum o saradnji u oblasti civilne nuklearne tehnologije.

Svaki sporazum s američkim pečatom može imati smisla kada se posmatra zasebno, a mnogi otvaraju ogromne poslovne mogućnosti američkim kompanijama. Ali kako američki partneri sve češće postaju međusobni suparnici, Washington time naoružava i oprema sve strane brojnih regionalnih podjela. Čine li onda ti sporazumi širu strategiju koja služi dugoročnim američkim interesima u regiji? Ne sasvim.

Washington, čini se, nema predstavu o tome kako (i da li uopće) odmjeravati svoje brojne sporazume jedne prema drugima. Time ugrožava i vlastite političke ciljeve: proširenje Abrahamovih sporazuma, izgradnja trgovinskih i energetskih koridora otpornih na vanjske potrese te osposobljavanje regionalnih partnera da preuzmu veći dio sigurnosnog tereta zavise od toga da ti partneri ne rade jedni protiv drugih.

Sjedinjenim Državama nije nužno potrebna velika geoekonomska vizija za regiju u kojoj sveobuhvatni planovi poslovično loše prolaze. Ipak, trebale bi imati barem skroman plan kojim bi osigurale da njihovi različiti politički potezi neposredno ne potkopavaju jedni druge.

Rat s Iranom proširio je i produbio mnoge podjele među američkim partnerima. Prije Hamasovog napada 7. oktobra 2023. činilo se da je i normalizacija odnosa Saudijske Arabije i Izraela nadohvat ruke, ali taj je proces sada zamrznut. Umjesto toga, Saudijska Arabija pridružila se Pakistanu i Turskoj u Mekanskom odbrambenom paktu, dok istovremeno jača saradnja Izraela i UAE-a. Saudijska Arabija i UAE, nekada usklađeni u brojnim pitanjima, sada se otvoreno nadmeću za regionalno vodstvo u ekonomiji i tehnologiji. Odnosi Izraela i Turske, pak, postaju sve neprijateljskiji, između ostalog i zbog Sirije, koja se oslobađa višedecenijske mreže američkih sankcija. Zajednička želja Izraela i Grčke da obuzdaju turski utjecaj ovog je ljeta kulminirala potpisivanjem historijskog odbrambenog sporazuma.

Kako je Washington upravljao ovim sve podijeljenijim regionalnim odnosima? Trumpova administracija u augustu je odobrila sporazum sa Saudijskom Arabijom o civilnoj nuklearnoj saradnji vrijedan više milijardi dolara, a u septembru i prodaju aviona F-35 toj kraljevini. Oba sporazuma još čekaju odobrenje Kongresa. Uoči julskog samita NATO-a u Ankari, američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će razmotriti mogućnost da i Turskoj dopusti kupovinu F-35, iako joj američki zakon to i dalje zabranjuje sve dok se ne odrekne ruskog sistema protuzračne odbrane S-400.

Budući da Izrael, Turska, UAE i Saudijska Arabija raspolažu naprednim borbenim avionima i nuklearnim znanjem, a istovremeno ostaju oštri geopolitički suparnici, ovi bi sporazumi mogli podstaći regionalnu utrku u naoružanju i narušiti kvalitativnu vojnu prednost Izraela, koja je dugo bila jedan od stubova američke odbrambene i vanjske politike.

Vještačka inteligencija samo ubrzava ovu dinamiku. Stargate UAE, dio planiranog kompleksa snage pet gigavata u Abu Dhabiju, koji se gradi oko vodeće emiratske kompanije za vještačku inteligenciju G42, uz OpenAI, Cisco, Nvidiju, SoftBank i Oracle, predstavlja okosnicu ambicije UAE-a da postane regionalno i globalno središte vještačke inteligencije. Istovremeno, nekoliko stotina kilometara dalje, saudijska kompanija HUMAIN, koju podržava državni Fond za javna ulaganja, slijedi sličan cilj s istim američkim proizvođačem čipova, Nvidijom, i konkurentskim pružaocem usluga računarstva u oblaku, Amazon Web Servicesom. Rezultat su dva nacionalna tehnološka sistema za vještačku inteligenciju zasnovana na istoj američkoj tehnologiji, svaki uređen zasebnim bilateralnim uslovima. Američki sporazumi tako u ovoj ključnoj tehnologiji u razvoju stvaraju paralelne kapacitete umjesto sinergije.

Naravno, sklapanje bilateralnih sporazuma sa saveznicima i partnerima koje donosi korist kompanijama vlastite zemlje samo po sebi nije pogrešno. I Kina i Indija primjenjivale su takav pristup na Bliskom istoku. U okviru inicijative Pojas i put, Kina je širom Bliskog istoka godišnje sklapala građevinske ugovore vrijedne desetine milijardi dolara, mnoge i s međusobno suprotstavljenim državama. S Iranom je 2021. potpisala 25-godišnji okvir za ekonomsku saradnju, dok istovremeno ostaje najveći trgovinski partner Vijeća za saradnju zemalja Zaljeva. Indija je, sa svoje strane, potpisala sporazume o sveobuhvatnom ekonomskom partnerstvu s UAE-om i Omanom. Njena vlada i privatni sektor finansirali su velike saobraćajne koridore širom regije i upravljaju lukama u Iranu i Izraelu.

Ključna je razlika, međutim, to što za razliku od Sjedinjenih Država, ni Kina ni Indija nisu bile garant sigurnosti u regiji. Zato Washington, uprkos velikim ugovorima koje dobijaju američke kompanije, može izgubiti mnogo više. Sukob Izraela i Turske ili otvoreni raskol Saudijske Arabije i UAE-a ostavio bi Washington na obje strane sukoba čijem je finansiranju i sam doprinio, a opstanak ključnih savezništava postao bi neizvjestan.

Zvaničnici administracije tvrde da su bilateralni sporazumi sami po sebi strategija i da upravljanje suparništvima među partnerima nije posao Washingtona. Američki ambasador u Turskoj Tom Barrack ove je sedmice na Globalnom sigurnosnom forumu u Dohi izjavio: „Amerike kao garanta svjetske sigurnosti, što je bila posljednjih 80 godina, više nema. (…) Nemamo unaprijed razrađen plan igre. Svi se prilagođavamo u hodu. Možemo povlačiti potez po potez.“

Barrack nije sasvim u krivu: američki partneri neće prihvatiti diktat, niti bi trebali, a Sjedinjene Države su kroz historiju precjenjivale vlastitu sposobnost da ublaže brojna zamršena geopolitička suparništva u regiji. Prirodno je i da se regionalne države nadmeću, nastoje privući iste američke kompanije te da finansijeri s Wall Streeta ostvaruju vlastite ambicije. Ali to ne znači da Sjedinjene Države trebaju produbljivati podjele na način koji će na kraju naštetiti njima samima.

Washington može bolje. Administracija već planira uvesti provjeru američkih ulaganja u inostranstvu, usmjerenu na zaštitu nacionalne sigurnosti i sprečavanje prijenosa tehnologije protivnicima. Bijela kuća trebala bi uspostaviti sličan postupak procjene za sporazume koji se tiču više aktera, kako bi nadležni organi širom američke administracije, prije konačnog zaključivanja velikih bilateralnih sporazuma, mogli procijeniti njihov utjecaj na interese u cijeloj regiji.

Tu je i novoosnovana američka Akciona grupa za ekonomsku diplomatiju, odbor kojim sada predsjedava državni sekretar Marco Rubio, a koji okuplja zvaničnike iz više od desetak saveznih agencija radi koordinacije trgovinske diplomatije. Ona bi mogla poslužiti kao koristan okvir za međuresorno usklađivanje američkih sporazuma s američkim političkim prioritetima. Osim toga, UAE, Katar i Izrael već su članovi inicijative Pax Silica, čiji je cilj izgradnja globalne koalicije oko infrastrukture za vještačku inteligenciju i lanaca snabdijevanja. I ova bi organizacija mogla pomoći u uspostavljanju zajedničkih sigurnosnih i tehnoloških standarda u regiji.

Pomoglo bi i kada bi se ekonomski sporazumi koristili za podsticanje saradnje. Naprimjer, proširenje prodaje američkog naoružanja Turskoj moglo bi se usloviti dogovorima s Izraelom o izbjegavanju sukoba u Siriji. Civilna nuklearna saradnja sa Saudijskom Arabijom mogla bi se povezati s ulaganjima u obnovu Sirije. A američke izvozne dozvole za najnaprednije čipove za vještačku inteligenciju mogle bi poslužiti za uspostavljanje zajedničkih sigurnosnih i tehnoloških standarda među Saudijskom Arabijom, UAE-om i drugim partnerima koji žele pristup najnovijoj američkoj tehnologiji.

Trumpova administracija trebala bi koristiti i svoje ekonomske instrumente za podršku korisnim prekograničnim projektima, bez insistiranja da zemlje prethodno pristupe Abrahamovim sporazumima. Među takvim projektima mogli bi biti željeznički koridori koji bi preko Levanta povezivali arapske države Zaljeva s Turskom, veliki infrastrukturni i elektroenergetski projekti koji bi osigurali pouzdanije energetske tokove te regionalni projekti desalinizacije i vodosnabdijevanja koji bi stanovništvu donijeli veću sigurnost.

Na kraju, neko u administraciji mora preuzeti odgovornost za sve to. Regionalni koordinator u rangu ambasadora mogao bi pomoći da ovi sporazumi zajedno budu više od zbira svojih dijelova. A usmjerenost na stratešku usklađenost osigurala bi da američko sklapanje ekonomskih sporazuma u regiji služi američkim interesima, umjesto da Washington nehotice nađe na obje strane narednog sukoba.

(Eitan Danon pridruženi je viši saradnik Washington Institutea i strateški savjetnik u kompaniji Chainalysis. Joshua Kram pridruženi je viši saradnik Washington Institutea i trenutno vodi Westbrook Global Advisory.)