Rat protiv terorizma: Pobjeda koja je Ameriku preskupo koštala

Dvadeset pet godina nakon napada 11. septembra, „rat protiv terorizma“ više nema mjesto koje je gotovo četvrt stoljeća zauzimao u američkoj vanjskoj politici. Prijetnja napadima organizacija poput Al-Qaede i ISIS-a nije nestala, ali više ne određuje prioritete Washingtona kao tokom mandata četverice predsjednika. Philip H. Gordon, nekadašnji visoki zvaničnik u administracijama Baracka Obame i Joea Bidena, u autorskom tekstu za Foreign Affairs ocjenjuje da je vrijeme za bilans: Sjedinjene Države ostvarile su osnovni cilj i spriječile da neka strana teroristička organizacija izvede novi veliki napad na američkom tlu, ali su tu pobjedu platile daleko više nego što je bilo potrebno.

Polazište za tu ocjenu nalazi u knjizi Petera Bergena All the Presidents’ Wars (Ratovi svih predsjednika), historiji američkog odgovora na napade 11. septembra. Bergen je decenijama pratio Al-Qaedu, Osamu bin Ladena i američke protuterorističke operacije, pokazujući kako je strah od novog napada oblikovao odluke koje su Washington odvele od ciljane borbe protiv Al-Qaede prema pokušaju vojnog preuređenja cijelog Bliskog istoka.

Napadi 11. septembra nisu uključivali samo otmice aviona, tvrdi Gordon, nego i smjera američke vanjske politike. George W. Bush izabran je 2000. obećavajući „skromniji“ odnos prema svijetu, bez velikih intervencija i izgradnje država. Tri godine kasnije američka vojska napala je Irak s ambicijom da demokratizira zemlju i pokrene preobrazbu regije. Rat protiv jedne terorističke organizacije pretvoren je u globalni okvir nalik Hladnom ratu.

Takva politika ipak je donijela određene rezultate. Američki i saveznički obavještajni rad, operacije specijalnih snaga i tehnološki napredak ozbiljno su oslabili Al-Qaedu i ISIS. Te organizacije izgubile su teritoriju, rukovodeće strukture, resurse i ideološki zamah. Još mogu izvesti smrtonosne napade, ali više ne predstavljaju prijetnju zapadnim i regionalnim vladama kakvu su predstavljale na vrhuncu moći. Osama bin Laden ubijen je 2011, a nijedna strana organizacija nakon 11. septembra nije izvela veliki napad s masovnim žrtvama na američkom tlu.

Cijena tog uspjeha bila je nesrazmjerna. Bergen procjenjuje da su ratovi u Iraku i Afganistanu koštali najmanje četiri biliona dolara, odnosno šest biliona kada se uračunaju vojne penzije. Poginulo je približno 7.000 američkih vojnika i oko 8.000 privatnih ugovarača. Konzervativne procjene govore o 200.000 ubijenih Iračana i desecima hiljada Afganistanaca.

Posljedice se ne mogu svesti na novac i žrtve. Manipuliranje obavještajnim podacima radi opravdavanja invazije na Irak, sistematsko mučenje, kršenje prava i civilne žrtve napada dronovima razorili su američki međunarodni ugled. Ratovi su dodatno produbili nepovjerenje Amerikanaca prema vlastitim institucijama i kod cijele generacije ugasili vjeru da njihova zemlja u svijetu djeluje kao sila dobra.

Najveću odgovornost Gordon pripisuje Bushovoj administraciji. Irak nije bio povezan s napadima 11. septembra, uprkos pokušajima da se takva veza pronađe. Invazija pokrenuta pod lažnim izgovorima dodatno je pogoršana raspuštanjem iračke vojske i otpuštanjem desetaka hiljada članova stranke Baas. Time je stvorena naoružana i ogorčena masa iz koje će izrasti pobuna protiv američke okupacije. Rat je osnažio Iran, raspirio sektaštvo i pripremio teren za uspon ISIS-a.

Bushovi nasljednici željeli su izaći iz ratova koje su naslijedili, ali su ostali zarobljeni njihovom logikom. Obama je, uprkos protivljenju invaziji na Irak, povećao broj američkih vojnika u Afganistanu i napade dronovima pretvorio u rutinski instrument. Trump je dvaput najavljivao povlačenje iz Sirije, ali ga nije proveo, dok je nastavio operacije u Afganistanu, Iraku, Somaliji i Jemenu. Biden je konačno povukao vojsku iz Afganistana, ali su se afganistanska država i vojska raspale, a talibani su se vratili na vlast.

Gordon odbacuje jednostavno objašnjenje da bi bolja priprema ili drugačija taktika donijele stabilnost Iraku i Afganistanu. Ključna greška bila je strateške prirode. Pokrenut je veliki rat protiv jednog tipa političkog nasilja, a vojsci je dat zadatak da preobrazi cijelu regiju. Nakon svrgavanja režima, premalo vojnika ostavilo je prostor pobunama i terorističkim grupama. Preveliko prisustvo izazivalo je otpor, nove civilne žrtve i neizdržive troškove. Idealna mjera nije postojala.

On smatra da alternativa nije bila pasivnost. Sjedinjene Države su morale vojno odgovoriti na najteži napad u svojoj historiji, ali su mogle ograničiti cilj na uništenje Al-Qaede i hvatanje bin Ladena, bez invazije na Irak i pokušaja da potpuno iskorijene terorizam. Takav pristup ne bi bio bez rizika, ali bi vjerovatno zaštitio Amerikance uz mnogo manju cijenu.

Rat protiv terorizma, zaključuje Gordon, učinio je Ameriku sigurnijom od napada poput onog 11. septembra, ali je ostavio zemlju siromašnijom, podijeljenijom i manje poštovanom u svijetu. Glavna pouka nije da se na terorizam ne treba odgovarati silom, već da strah i potraga za potpunom sigurnošću mogu navesti veliku silu da pređe svoje granice. Posljedice takvih odluka traju mnogo duže od samog rata.