Potomci Abrahamovi su oni koji nose ideju slobode u pokornosti

Djeluje da je suvremeni čovjek na gubitku i u očajnom stanju. Kada osmotrimo bremenite izazove sa kojima se susreće, slika besciljnog i utučenog stvorenja će nam se do kraja otvoriti i, htjeli – ne htjeli, logična će reakcija biti da ga sažaljivo pogledamo. Ne uspijeva nadići slojevite i mnogobrojne probleme, niti njihov sveobujmljvi karakter, pa svaki zadovoljavajući ishod borbe naliči iluziji, a sam čin odupiranja čini se gotovo pa uzaludnim. Njegove slobode omeđene su snažnim društveno-političkim značenjima i putem socijalnog inženjeringa nametnutim sistemima tako da je njegov otvoreni ograniče, čineći izlazak izvan dopuštenog okvira nemogućim.

Suština nije u nedopuštenosti i društvenoj uvjetovanosti, jer je historija upravo dokaz takvih nepromjenjivih odnosa i struktura. Suština je u iluziji savremenog čovjeka da je, za razliku od prijašnjih generacija, to ostvario, dočim ga sudar sa realnošću i spoznajom zablude dovodi do osjećaja gubitka, prevare i posljedične anksioznosti. Ono šta mu je davalo osjećaj ostvarene slobode bio je konzumeristički placebo-efekt kojim je držan unutar tog diskursa, dok je početak “prelijevanja“ interesa izvan i iznad konzumerizma otvorio i prostor osjećaja zatvorenosti. Neko će reći da to samo i isključivo dokazuje da čovjek jeste u konstantnoj potrazi za smislom i da se potraga rijetko smiruje, a vanjski podražaji tek uljuljkuju svakog pojedinca na određeno vrijeme. Do novog poriva za traganjem.

Druga nevolja jeste vezana za upravo spomenuto vrijeme, njegov protok i doživljaj. Iz razloga brzine i nepredvidljivosti vremenskog toka, događaji koji se savremenom čovjeku odigravaju pred očima često ne mogu biti rastumačeni njegovim ličnim kritičkim osvrtom i njegovim umom, već su mu potrebni značajni pomagači i napredni dodatni alati. Stvarnost u svakom slučaju jeste rašomonski fenomen, koji je “ u oku promatrača“. Ali suvremenost je dezavuirana do mjere da je krhki čovjek u tom smislu ne može razložno ni dovoljno doživjeti niti trezveno rastumačiti. Slično, između ostalog, ideji iznijetoj u filmu Don't Look Up, bombardovan je do besvijesti slikama, videima, mišljenjima, narativima i tako otrgnut od događaja, odnosno stvarnosti kao takve.

Središnja ličnost ovoga teksta je Abraham (Ibrahim, a.s.) koji je, između ostalog, bio i tragač jer, iako neupitni vjernik, dapače, i poslanik, težio je za dokazom koji će mu, kako je sam rekao, smiriti srce. On je i osoba koja se u zadnje vrijeme često postavlja kao ugaoni kamen dešavanja na Bliskom Istoku. Abraham je, dakle, značajan u hijeropovijesnom kontekstu, no dostatno povezuje i prethodne misli o stupici u koju je uhvaćen savremeni čovjek tako da može biti i dijelom odgovora koji nas izvodi iz postavljene zamke. Kada se na recentna dešavanja unutar ove geografije pogleda iz jednog drugog ugla, možda nam priča o Abrahamu pomogne u raščlanjivanju i shvatanju ne samo pogrešnih narativa koji rukovode ovim sukobom (potpuno je vidljivo da je evangelistički i cionistički poduhvat suštinski oslonjen na biblijska proročanstva) nego i pogrešne percepcije koja je nametnuta u većem dijelu svjetske javnosti.

Veoma često ćemo čuti da je Bog (dž. š.) obećao Abrahamu i njegovim potomcima područje Svete zemlje, odnosno da je obećao vladavinu, kontrolu i naseljavanje tog prostora njegovom porodu. Također, dominantno ćemo u objašnjenju ovoga biblijskog stiha čuti da su isključivi potomci djeca Isakova (Ishak, a.s.), drugog sina Abrahamovog, a od kojeg su nastali Jevreji, tj. dvanaest plemena od Jakova (Jakub, a.s.), unuka Abrahamovog. Porod prvorođenog Išmaela (Ismail, a.s.), od kojeg su nastali Arapi, u objašnjenju proročanstva uopće se ne tretira Abrahamovim nasljednicima i onima koji mogu/trebaju ovladati tim područjem. Razlog je manje-više rasistički. Prema predanju, Hagar (Hadžera), majka Išmaelova, bila je crnkinja i ropkinja što i nasljednicima daje niži status u odnosu na Abrahamovu prvu ženu i majku Isakovu, Saru. S tim u vezi, dakako, potrebno je napraviti dodatnu egzegezu Biblije (bez obzira na dvojbenost mnogih stihova po pitanju njihove autentičnosti), a u kontekstu Svete zemlje, njezina nasljeđivanja, njene historije odnosno njene budućnosti i razbiti uspostavljene mitove koji dolaze iz tog diskursa.

Međutim, uzimajući sve u obzir, značajno je ponuditi jedno dodatno razmišljanje koje će se dijelom osloniti na taj biblijski stih i koje će izaći iz nametnutog okvira o bezuvjetnoj odabranosti djece Isakove i pitati – da li su, zapravo, potomci Abrahamovi već naselili tu zemlju, a Izrael je tek uzurpator?

Pogledajmo na koji način Bog Uzvišeni tretira pitanje rasističko-šovinističke i općenito ljudske težnje ka  supremaciji, odnosno osjećaja da je neko vrjedniji i bolji kroz historijske događaje i hijeropovijesnu svevremenu lekciju na temelju dva primjera koja nam dolaze upravo iz dvije priče iz iste kuće, a radi se o Išmaelu i Josipu (Jusuf, a.s.). Prvorođeni Išmael i onaj kojeg Abraham od Boga i u biblijskim tekstovima predstavlja kao onog za kojeg traži blagoslov biva sklonjen u dubinu Arabije (Mekka) od traumatičnih događaja koji će zahvatiti porod Isakov.

On, zapravo, ostajući po strani i “bez značaja“, u potpunosti biva posvećen gradnji hrama i predanosti Stvoritelju. U ovom njegovom odnosu ne može se zanemariti činjenica da je na dramu njegovog ličnog žrtvovanja svome ocu Abrahamu rekao da uradi kako mu je naloženo, a da će on ostati pribran. Ta kvaliteta i taj odnos utemeljuju Išmaela kao onoga čiji porod ne samo da ravnopravno stoji kao nasljednik i vlasnik Svete zemlje nego i više od toga.

Drugi primjer, Josip, ima slične karakteristike. Sin Jakovov (koji će promijeniti ime u Israil), biva odbačen od svoje braće i ostavljen da umre. S njim se, zapravo, dogodilo ono šta su najmanje htjeli. Nakon spašavanja i izolacije koju je proveo u Egiptu, Josip postaje prvak i predvodnik, a njegova braća mu iskazuju pokornost. I ova drama nam nudi slične karakteristike koje vidimo kod Išmaela. Pokornost Bogu, ostajanju po strani historijskih događaja vezanih za potomke Isakove i Jakovove i još važnije, finalni trijumf.

Ove dvije praslike, dva prauzora, u suštini svjedoče o tome da koliko god se na historijski tok djelovalo i pokušavalo svim sredstvima okrenuti točak ka cilju koji odgovara određenoj grupi, vrlina je ta koja na kraju uzavri i potopi maligne utjecaje i ciljeve. Sa Josipom je taj slučaj više nego jasan dok je sa Išmaelom u određenom smislu ostao nedorečen i podložan dvojakom interpretiranju.

U tom smislu je potrebno dati objašnjenje onoga šta se događa u posljednjih više od sedamdeset godina na Bliskom Istoku, a treba početi od nametnute pogrešne percepcije. Vjerujem da je u zadnje vrijeme to najbolje objasnio novinar Chris Hedges u govoru koji je održao krajem marta ove godine.

U želji da se formira veliki Izrael od Eufrata do Nila, kao obećana zemlja potomaka Benu Isaka, Izrael kontinuirano čini zločine, otimačinu i protjerivanje koristeći Holokaust kao opravdanje u ratu protiv Palestinaca, Libanonaca, a u posljednjem ataku i Iranaca. Hedges primjećuje da Globalnom Jugu nije promaklo da su gotovo svi istraživači genocida koji proučavaju Holokaust odbili osuditi genocid u Gazi, a niti jedna od institucija posvećenih istraživanju i obilježavanju Holokausta nije osudila masovno klanje.

Svi oni koji proučavaju Holokaust, uz nekoliko iznimki, kako navodi ova novinar, razotkrili su svoju pravu svrhu, a to nije ispitivanje tamne strane ljudske prirode i zastrašujuće sklonosti koju svi imamo da činimo zlo, “već proglašavanje Jevreja vječnim žrtvama i oslobađanje etnonacionalističke države Izrael od zločina kolonijalizma doseljenika, aparthejda i genocida“. Tako su, i tu je zapanjujuća činjenica koja nam govori o stvarnoj namjeri kreirane percepcije, oni puka sredstva, ne za sprječavanje genocida već za njegovo počinjenje, ne za istraživanje prošlosti, već za manipuliranje sadašnjošću.

Ovaj opis je snažan i tačan. On je i jasno potvrđen u posljednjih više od dvije godine. I na osnovu njega postavlja se pitanje – kako je moguće da Bog (dž. š.) da Svetu zemlju onima koji rade to što rade? Odgovor je jednostavan. Oni nisu potomci Abrahamovi, Isakovi niti Jakovljevi. Oni koji su već naslijedili Svetu zemlju i koji će ponovo njome vladati su potomci bogobojaznosti, strpljenja, odanosti i požrtvovanja. Slični su Išmaelu i Josipu. Nisu na gubitku jer preporučuju istinu i strpljenje. Po tome su i isključivi nasljednici Božjeg prijatelja, jer Abraham nije vezao krv za tlo, vezao je ono najvrijednije šta je nosio i nastojao prenijeti na svoje potomke. Ideju o jedinoj slobodi u jednoj pokornosti.