Hujka (1): Zašto i kako sam odlučio pisati knjigu o Midhadu Hujduru

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. U prvom nastavku Nezirović pripovijeda događaja koji ga je ponukao na pisanje te objašnjava svoje motive, nedoumice, mogućnosti i izazove pisanja ovakve, biografske knjige.

Krajem mjeseca juna 2025. godine, učestvovao sam, s još dvadesetak ljudi, u dvodnevnom maršu koji se održavao u znak sjećanja na deblokadu istočnog Mostara i otvaranje čuvenog Puta spasa, dugog pedesetak kilometara: od Bijelog Polja, preko planine Prenj, do sela Glogošnica u jablaničkoj općini. U sklopu kulturno-zabavnog programa, tokom večeri koju smo proveli u šatoru na prevoju Glogovo, tri člana nekadašnjeg Mo Army benda, Saša, Deri i Serđo, izveli su neke od svojih najpoznatijih ratnih pjesama. Kažem ratnih pjesama i shvatam da bih morao objasniti na šta mislim: to nije ne zbog toga što su te pjesme nastale uglavnom tokom opsade grada ili neposredno nakon nje, već što se radi o pjesmama koje u sebi sublimiraju ideale čitave jedne generacije Mostaraca osuđene da odraste u ratu, bez struje, vode i hrane i s neprestanim strahom od granata, rafala iz protivavionskog oružja, snajperskih hitaca, pa čak i avionskih bombi.

I dok su nam tri nerazdvojna druga uz gitaru pjevala, I da živi jedan dan / Njemu Mostar osta san / Da ga vidi slobodnog / Hujka komandant, jedan od mlađih učesnika marša, visok, naočit muškarac s crnom majicom na kojoj se ponosito isticao grb Armije Republike Bosne i Hercegovine, s uzbuđenjem me je upitao da li možda znam kako se zove pjesma koju sviraju? Na prvi mah pomislio sam da se želi našaliti, jer usprkos tome što je od Hujkine pogibije prošlo više od trideset godina i što se pjesma odavno već nije mogla čuti u kafićima niti na drugim javnim mjestima, isto je tako istina da je Hujka neopisivo važan historijski lik i da je, osim što je jedna od najpoznatijih ratnih pjesama uopće, Hujka komandant i pjesma koja predstavlja važan dio gradskog folklora. No, ubrzo sam shvatio da je pitanje više nego ozbiljno i da mladić koji mi ga je postavio, inače profesor u jednoj srednjoj školi, nikada ranije nije čuo pjesmu o Hujki.

Ma koliko da je bilo moje iznenađenje, u osnovi ono nije imalo nikakvog pokrića, jer izuzmemo li nekoliko kraćih i potpuno nezapaženih dokumentarnih filmova, te šturih i često netačnih biografskih tekstova i bilješki, Hujka je, zapravo, lik kojeg visoka kultura sve ove godine pažljivo zaobilazi, dijelom zbog toga što je kod ličnosti s tako velikim simboličkim potencijalom teško uočiti razliku između historijskog i mitološkog, umjetničkog i propagandnog, individualnog i kolektivnog, a dijelom i zbog toga što bi baviti se likom i djelom Midhada Hujdura Hujke značilo ne samo preuzeti breme njegove ličnosti na sebe, nego i breme čitavog otpora velikosrpskoj i velikohrvatskoj agresiji, na šta mnogi umjetnicu nisu spremni, jedni iz poštovanja prema toj, vjerovatno najtragičnijoj epizodi u historiji ovoga grada, drugi iz straha da bi u javnosti time bili trajno obilježeni nekom od ogavnih etiketa iz velikosrpskog i velikohrvatskog imaginarija, poput „neprijatelji svih Hrvata“ ili „neprijatelji svih Srba“, „islamisti“, „hamasovci“ „bošnjački nacionalisti“ itd. Treći, opet, jer im je više stalo do javne percepcije u susjednim državama, nego li do književnosti i vlastitih knjiga; za njih je historija – a tu mislim prije svega na historiju posljednjeg rata – poput mladenke koju treba dobro našminkati kako bi se svima dopala, zbog čega njihova proza uglavnom ne prekoračuje nivo dekorativnog.

Posljedice ovoga bile su mi vidljive i prije te vjetrovite noći na Glogovu: iako poput amblema u sebi sažima tragično iskustvo opsade istočnog Mostara i borbe njegovih građana za slobodu, uspomenu na Hujku, pogotovo uspomenu na posljednje sate njegovog života, tako gusto nabijene dramatskom snagom i književnošću, ovdašnja je kultura sjećanja, uz nekoliko časnih izuzetaka, utopila u trivijalnim rodoljubivo-vjerskim narativima, koji niti mogu izdržati test vremena, niti se mogu oduprijeti sve učestalijim pokušajima izmišljanja, prekrajanja i otimanja historije. Osim što nemaju nikakvu jasnu strategiju, institucije države, koje bi trebale da brinu o tome, nažalost, još nisu shvatile ni ono osnovno: da se historija ne piše jednom zauvijek, nego da je historija, kako to kaže Scurati u svom eseju „Fašizam i populizam“, borba za historiju, te da jedino oblici visoke kulture predstavljaju pouzdan arhiv za skladištenje ljudskih emocija i iskustava, a samim tim i najbolji način da se budućim generacijama prenese naslijeđe prošlosti.

Ne bi bilo tačno, ili barem ne bi bilo u potpunosti tačno, ako bih rekao da sam te noći odlučio da napišem esej o Hujki – esej koji sam zamislio kao neku vrstu preludija velikoj, nikada napisanoj knjizi o tom heroju odbrane grada i vjerovatno najvažnijoj ličnosti u novijoj historiji Mostara – ali se dobro sjećam da je ono u mene unijelo nekakav neodređeni nemir koji je remetio moje dobro raspoloženje potaknuto činjenicom da sam na marš išao s bratom i to trideset dvije godine nakon što sam ga u jeku opsade, tada kao petomjesečnu bebu, prenio preko Prenja.

Pomislio sam da će se, povjereno nepouzdanom sjećanju sve manjeg broja ljudi, i sjećanje na Hujku, i sjećanje na opsadu istočnog Mostara u cjelini, neminovno strovaliti u zaborav, zbog čega me je cijelu noć i naredni dan progonio gorki osjećaj neispunjene obaveze: kao pisac, i sâm sam godinama izbjegavao da pišem o Hujki, i sada, kada sam se našao oči u oči sa zaboravom koji se obrušio na njega, shvatio sam da me ništa ne može amnestirati od odgovornosti, pogotovo jer sam odrastao u ratu, pod opsadom, bez struje, vode i hrane i s neprestanim strahom od granata, rafala iz protivavionskog oružja, snajperskih hitaca i avionskih bombi i jer sam negdje duboko u sebi osjećao da mu to dugujem; čak šta više, osjećao sam da to dugujem i Saši, Serđu i Deriju, da to dugujem svim mladićima koji nikada nisu čuli njihovu pjesmu o Hujki, ali isto tako, da to dugujem i svom bratu, kao i vlastitim uspomenama na taj period svoga života.

Eto, tako sam došao na ideju da napišem esej o Hujki, esej preludij ili možda esej pogovor nekoj velikoj, nikada napisanoj knjizi o tom heroju odbrane Mostara, ali je isto tako istina da nisam imao nikakvu jasnu ideju kako to da uradim; na kraju krajeva, o Hujkinom sam životu tada znao samo ono što sam mogao pronaći na internetu, što znači da nisam znao gotovo ništa. Mnogo je bilo pitanja na koja nisam imao odgovore, a bez nekih od njih nisam mogao ni da započnem svoj rad: otkud je bilo Hujkino porijeklo? Ko mu je bio otac, ko majka? Kakvo je bilo njegovo odrastanje? Gdje je radio? Ko su mu bili prijatelji? Šta ga je pripremilo za tako važnu ulogu koju će odigrati u ratu? Kako se desilo da čovjek tako skromnog obrazovanja postane komandant brigade kome su vjerovali i kojeg su iskreno slijedili i mnogo obrazovaniji ljudi od njega? U čemu je bila tajna njegove ličnosti?

Razmišljajući o tome, vrlo brzo sam došao do zaključka da ću, ako zaista želim napisati esej o Hujki, prethodno morati da napišem njegovu biografiju. Nije mi trebalo mnogo pa da shvatim da, iako zvuči kao šala, taj zaključak uopšte nije bio pogrešan: Hujka ne samo da je lik o kojem za proteklih trideset godina nije napisana nijedna knjiga, nego je i lik čiji je život do danas ostao manje-više potpuna nepoznanica. To me je potpuno obeshrabrilo. Pisanje biografije ogroman je i težak posao, mnogo teži od pisanja eseja ili fikcije i osim što tada nisam imao vremena da mu se posvetim, mislio sam da bi Hujkinu biografiju trebalo da napiše neki historičar, ne pisac, tim prije, jer bi ona gotovo neizbježno bila i neka vrsta historijskog udžbenika ili priručnika za proučavanje bosanske historije ili pak historije bosanskih muslimana u dvadesetom vijeku.

U svakom slučaju, odlučio sam da se posavjetujem s dvojicom Hujkinih prijatelja i saboraca, Esadom Humom i Safetom Oručevićem, koji su mi pomogli da shvatim da moja teza ne stoji; jer bez obzira što svaka biografija na neki način jeste i knjiga o historiji, toliko je primjera iz svijeta književnosti koji je demantuju da sam shvatio da iako nisam historičar, nego pisac i iako u svojoj osnovnoj namjeri knjiga koju bih mogao da napišem ne bi bila Hujkina biografija, te samim niti historijska knjiga, uopšte ne treba da bježim od toga što bi se ona mogla čitati i kao jedno, i kao drugo.

S druge strane, to što bih morao da potrošim silno vrijeme na istraživanje, da kopam po starim knjigama i novinama, da posjećujem biblioteke i arhive, da razgovaram s Hujkinim rođacima, prijateljima i saborcima, jeste taj posao činilo obimnim i teškim, možda čak i nemogućim u pojedinim stvarima, ali zar to nije bio motiv za, a ne protiv pisanja knjige? Nisu li upravo takve knjige jedino i vrijedne pisanja?

Uostalom, zar i to nije bio jedan od razloga zbog kojih je visoka kultura izbjegavala Hujku i što onih nekoliko šturih biografskih bilješki i dokumentarnih filmova ne samo da ni izbliza nisu iscrpili njegov lik, nego nisu dali odgovore ni na neka od temeljnih pitanja u vezi s njegovim porijeklom, odrastanjem i životom, bez kojih ga je nemoguće sagledati u svoj njegovoj ljudskoj i historijskoj cjelini?

Iako sam s njima razgovarao odvojeno, i Oručević i Humo rekli su mi da sam ja prava osoba za pisanje knjige o Hujki, a kada sam ih upitao zašto to misle, oba su mi dali gotovo identičan odgovor: smatrali su da imam potencijal da to uradim na način koji bi bio dostojan Hujkinog lika, što mi je, istina, laskalo, ali me nije ubijedilo. Ubijedilo me je nešto drugo: također su smatrali da ako tu knjigu ne napišem ja, očito niko drugi neće. Odmah sam shvatio da su u pravu i da ono što me je zaista sprječavalo da se upustim u taj poduhvat nije činjenica da nisam historičar, nego da je u pitanju najobičniji kukavičluk, strah da ću napisati lošu knjigu ili, u najmanju ruku, knjigu nedostojnu Hujke i onoga što on predstavlja u životima generacije ljudi koja je preživjela opsadu istočnog dijela Mostara.

I tako sam pomislio da je zapravo knjiga, a ne esej, ono što dugujem Hujki, bratu i sebi, te da, ukoliko se zaista prihvatim njenog pisanja, ona mora da odgovori, ili da barem pokuša da odgovori, na dva temeljna pitanja: ko je zaista bio Midhad Hujdur i kako je postao to što je postao? Otud su stranice koje slijede svjedočanstvo o tom pokušaju, koji je od samog početka bio osuđen na neuspjeh. Jer odgovoriti na ta pitanja ne znači samo ispričati priču o Hujkinom životu na osnovu dostupnih činjenica, kao ni priču o sudbinama članova njegove porodice, njihovim historijskim analogijama i događajima koji su ih odredili; to, također, ne znači ispričati priču o Mostaru, gradu koji je potkraj XX vijeka postao jedno od poprišta razbijanja multietničke i građanske strukture Bosne i Hercegovine, niti priču o tragičnoj sudbini bosanskih muslimana, procesu njihove denacionalizacije i njihovoj borbi za opstanak bosanske države, iako su sve to komponente od kojih se ti odgovori sastoje.

To prije svega znači priznati da je do cjelovitih odgovora nemoguće doći bez uvida u Hujkinu svijest, u njegov način razmišljanja i osjećanja, u to kako je vidio i doživljavao sebe, svoju porodicu, svoju mahalu, svoj grad, svoju zemlju, ali i one koje obično nazivamo drugima i drugačijima, pa čak i one protiv kojih je ratovao, pa i one s kojima je ratovao, ali se ideološki razmimoilazio; drugim riječima, odgovore na pitanja ko je zaista bio Midhad Hujdur Hujka i kako je postao to što je postao u potpunosti može dati jedino on sam, zbog čega sam se tokom pisanja ove knjige nerijetko osjećao nemoćnim.

Zato bi možda u njenom čitanju trebalo poći upravo od toga da je ona rezultat nedostatka mogućnosti, u odnosu na višak njihovih ostvarenja; također, ona je na izvjestan način i skretanje pogleda u prazninu nastalu nakon Hujkine smrti, prazninu koja ne odjekuje samo u životima njegovih najmilijih, nego i u životima svih nas nad koje se sjenka njegove pogibije nikada nije prestala nadvijati.

Na kraju, ili za vas koji tek počinjete s čitanjem – na početku, vratit ću se još jednom u onu vjetrovitu noć na Glogovu, u ljeto 2025., kada sam slušajući Sašinu, Derijevu i Serđovu pjesmu o Hujki došao na ideju da pišem o njemu: možda samo u tim trenucima, u kojima se odjednom nađe premješten u onaj krvavi mostarski obruč, neko poput nas četvorice može shvatiti sebe i svijet u kojem živi. Otud je na izvjestan način ova knjiga i apologija tom jednom trenutku, njegovoj sentimentalnoj snazi, njegovoj vremenskoj kompleksnosti, sadržaju i literarnosti, toj nadahnjujućoj spoznaji da je iskustvo života u historiji istinitije od historije same po sebi između ostalog i zbog toga što je u stanju da ispliva na površinu bilo gdje i bilo kada.

[U sljedećem nastavku: o ljiljanima na pola koplja nakon pobjede.]