Kratki uvod u pjesnički svemir Hasana Hasića

Zbirka pjesama Koščato (El-Kalem, 2025) književni je prvijenac Hasana Hasića, novinara Preporoda. Hasić je rođen u Maglaju, završio je medresu „Osman-ef. Redžović“ u Visokom a diplomirao na Fakultet islamskih nauka u Sarajevu.

Prenosimo pogovor ovom izdanju uz dopuštenje autora, Hamze Ridžala, književnog kritičara i putopisca.

Piše: Hamza Ridžal

Pjevati o ptici ima smisla samo ako se nalazi na ogradi koncentracionog logora – tvrdio je jedan od najznačajnijih pjesnika moderne evropske književnosti, poljski pjesnički gorostas Česlav Miloš.

Želeći ukazati na nužnost paradigmatskog loma estetike nakon užasa Drugog svjetskog rata, Miloš je zapjevao sasvim novim poetskim jezikom koji je svoj istinski odjek u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti pronašao tek nakon posljednje agresije na Bosnu, dosežući svoje najviše oktave u djelima Huseina Haskovića. Njegova poezija izraz je poetike nove osjećajnosti koja je, u lomu postmodernih paradigmi, utjecala i na pjesme cijele plejade mladih bošnjačkih pjesnika, poput Ahmeda Kurte, Nermina Šehića i Hasana Hasića.

Istina, tema agresije i progonstva kod Hasića je tek implicitno prisutna, kao zebnja što lebdi nad pjesmom, kao tuga popucane zemlje – kako zapisa pjesnik, što njegovu poeziju čini dodatno natopljenom značenjskim slojevima koji od čitaoca zahtijevaju intelektualnu predanost kako bi se razgrnuli zastori nad pozornicom čudesnog svijeta Hasićeve imaginacije. Najbolji dokaz ove tvrdnje jeste zbirka pjesama Koščato.

Iako je ranije objavljivao pojedinačne pjesme, Hasić se s ovom zbirkom u izdanju izdavačke kuće El-Kalem po prvi javlja autentičnim književnim glasom, spremnim ne samo da napiše izuzetnu pjesmu, već i knjigu koja ima svoju unutarnju logiku.

Naravno, Hasić odbacuje vezani i pjeva u slobodnom stihu, što od pjesnika zahtijeva samostalnu izgradnju ritma, a on to znalački i čini. Odbijajući biti epigon jedne poetike ili estetike, Hasić u zbirci Koščato donosi tematski disperzivan pjesničku svijet koji na okupu drži snaga jezika.

Bilo da pjeva o odrastanju, sjećanjima, mladosti, ljubavi, povratku – Hasić uspijeva u jeziku graditi vlastiti stil koji, u sprezi leksičkih i semantičkih slojeva, nudi čitaocu zaseban književni svijet kojem se ne može poreći izvrsnost.

U stihovima njegovih pjesama vidimo presovane misli, okorak naših nadanja i sepet tuge, čujemo fijuk promahe sjećanja, udišemo miris povratka i memljivo naslijeđe vječite nam gladi, savijamo maštu o njenu figuru, osedlavamo sjećanja i spavamo na dušecima pospane mladosti. Stilske figure u navedenim stihovima nisu svrha same sebi, već služe intenziviranju pjesničkog jezika, zbijanju značenjskih slojeva.

Hasićev jezik obiluje konstrukcijama u kojima jezik želi samoga sebe, gdje značenje ostaje u sjeni osjećanja koja proizvodi autoreferencijalnost sintakse: O, okuko pokraj oka naokolo / kotlino ukovitlana u nebesa ponad; ili: mrkla mrgo mlakih mlatećih tegoba… Ovo, naravno, ne znači da njegovi stihovi nemaju smisla, već prije da je jezik prvotan. Istinsku težinu ovoj knjizi i daje pečat značenja u jeziku koji je samodovoljan, u toj mjeri da neke pjesme, poput one Prolongirana estetika u miru Evrope, imaju čak izraženu političku angažiranost.

Jorge Louis Borges smatrao je poeziju najuzvišenijim književnim izrazom, upravo zbog njene blagodarne mogućnosti da na minimalnom prostoru donese maksimum estetski valentne informacije. Baš na ovoj, semantičkoj ravni, Hasićeva poezija zadivljuje. U pjesmi Srijeda je bila Pijaca, on pjeva: ...Kad je otišao / zima je postala studenija / mada se planeta užegla. Kontrastiranjem globalnog zagrijavanja, čime se skreće pažnja na historijski trenutak u kojem pjesma nastaje, i nutarnje zime zbog djedovog odlaska, zime koja ne mari za vanjske faktore, Hasić vješto zbija značenjske slojeve, i u svega tri stiha uspijeva otvoriti prozor kroz koji se vidi cijeli svemir emocija koje lirski subjekt osjeća prema onome ko je zauvijek otišao iz njegova života.

Tražeći od čitaoca da zastane nad pojedinim stihovima, posebno onda kada su natopljeni intertekstualnim aluzijama, Hasićeva poezija nosi i jednu eliotovsku žudnju za otključavanjem značenja, ali i potragu za smislom koje sam pjesnik nerijetko pronalazi u religijskom registru. Ipak, bilo bi netačnu ovu poeziju nazvati religijskom, u nekom užem smislu. Vjerski simboli kod njega su više ambijentalni i ukazuju na kulturno-civilizacijski kontekst kojem ona nesumnjivo pripada.

Hasićeva poezija više je oda bosanskom selu u kojoj čujemo elegiju belegije dok zapinjemo za trnje vlastitog jezika. Donoseći i lokalizme iz maglajskog kraja, što ovoj poeziji daje posebnu boju, Hasićevo carstvo seosko i jezički prežima njegovu poeziju, u toj mjeri da su ponekad i ljudska lica, njihove zebnje i strahovi, ispisani leksemama tipičnim za seoski beskraj. Među šipražjem ove poezije, zvizdan isušuje kolebanja a užarena biva koža, dok pjesnik ljude ispisuje jezičkim registrom zemlje. Jedino što ovoj poeziji nedostaje jeste bolji historijski trenutak. Naime, ona se pojavljuje u vremenu izrazito nepogodnom za liriku.

Poput bosanskog sela, i poezija je ostala na marginama našeg kolektivnog interesovanja, pa je istinska šteta što Hasićeve pjesme neće pronaći put do većeg broja čitalaca. Ipak, to ne znači da poeziju ne treba pisati. Ona će ostati kao trajno znamenje, kao najsigurniji server naših kolektivnih nadanja i stremljenja, trauma i iskustava. I kad dođe vrijeme kada našeg naroda ne bude, kako zapisa Abdulah Sidran, ostat će poezija:

samo će gore, među nebesima, gdje vrijeme
ne postoji, i gdje zvijezde bisernom vodom miju lica,
s rukama preko materinskih dojki,
još uvijek da jeca – hasanaginica.