Halid i čežnja za jednostavnošću

Ovih dana, dok je javnost pa i svakodnevnica preplavljena velikim izljevom emocija zbog smrti Halida Bešlića, često mi se vraćala jedna intenzivna scena iz filma Žena iz susjedstva (1981), jednog kasnog djela Françoise Truffauta.

U njoj se sastaju dvoje nesretnih ljubavnika, Mathilde, lik koji tumači čuvena glumica Fanny Ardant, i Bernard (Gerard Depardieu). Oboje su na početku filma, naizgled, u sretnim brakovima. Nakon što se sticajem okolnosti – Mathilde se s mužem useljava u kuću pored Bernardove – puno godina kasnije ponovo sretnu, prepoznaju jedno u drugom svoju staru ljubav iz nekog ranijeg života. Nekadašnji osjećaji se opet rasplamsaju i oni započinju avanturu koja će završiti tragično. U toj sceni Mathilde već zapada u depresiju nakon raskida s Bernardom, a Bernard pak u tom oproštajnom susretu, dok se s radija čuje neka francuska šansona, kaže Mathildi da je dobro što sluša vijesti s radija i što se opet počinje zanimati za svijet oko sebe. Ona pak odgovara da ne sluša vijesti nego samo pjesme, jer „pjesme uvijek govore istinu. Što su jednostavnije, utoliko su istinitije. I nisu nimalo glupe. Šta one govore: ne ostavljaj me, ako me ostaviš slomit ćeš mi srce ili: bez ljubavi mi smo ništa“. Snažna i jednostavna osjećanja, jednostavne pjesme koje ih artikuliraju.

Taj neposredan izraz emocija u umjetnosti dugo je bio pod sumnjom da povlađuje najnižim stanjima ljudske svijesti, šundu, kiču ili kako se već nazivala takozvana masovna umjetnost, koja je u toj školi mišljenja bila suprotstavljena onoj visokoj umjetnosti koja se opet prikazivala kao formalno istančana, reflektirana i semantički slojevita. Tu strogu podjelu na popularnu i visoku kulturu odavno se relativizirali brojni mislioci i teoretičari, naprimjer Umberto Eco, koji je u svojoj velikoj studiji Apokaliptičari i integrirani pokazao emancipatorski potencijal žanrovske poetike i popularne kulture.

Nije sve što „dira izravno u srce“ ili osjetila loša umjetnost, kao što nije ni sve ono što prvenstveno apelira na intelekt izraz dobrog ukusa. Uostalom, te podjele su podložne historijskim promjenama; sjetit ćemo se da je veliki Theodor W. Adorno više puta iskazao nedvosmisleni prezir prema jazzu kao masovnoj zabavi, onoj vrsti muzike koja će vrlo brzo nakon toga postao kanoniziran kao sastavni dio „visoke kulture“.

Do prije 150–200 godina i sam roman se smatrao popularnim žanrom, nedostojnim istinskog umjetnika. Ali ne treba sve relativizirati i okretati u svoju suprotnost: nije sve što je u nekom trenutku popularno automatski i dobro. Svakako je najveći dio današnje kulturne produkcije, naročito u domenu muzike, televizije i filma, zapravo estetski prilično bezvrijedan, ali ne zato što se služi „jednostavnim izrazom“, nego zato što se tu često radi ili o izvještačenim oblicima manipulacije, na koje, ruku na srce, mnogi uistinu, barem privremeno, nasjedaju. Posrijedi su, također, često i pseudointelektualističke igrarije čija se „misaona dubina“ ne iskazuje sama po sebi, nego tek naknadnim učitavanjem izvana.

Kolektivno žalovanje, kojem svjedočimo ovih dana širom Bosne i Hercegovine i regije, može se sagledati i kao izraz čežnje za jednostavnošću, naprosto autentičnošću koju posebno uvjerljivo utjelovljuju i djelo i lik Halida Bešlića. To je ta čežnja za neposrednošću, koja se u savremenom dobu, preopterećenom sekundarnim i tercijarnim radnjama i praksama, sve manje osjeća u stvarnom životu. Ta čežnja nije samo legitimna, ona je ljudska konstanta otkad je svijeta i vijeka.

Čovjek je znatno promijenio svijet, ali iznutra, u svojoj bazičnoj emotivnoj strukturi, on je manje-više ostao isti. Na neki neobjašnjiv način, Halid je svojom pjesmom i svojim cjelokupnim djelovanjem i karakterom, aurom dobrote koju je širio i na javnoj sceni i u privatnoj sferi u bezbrojnim susretima s takozvanim „običnim ljudima“, desetljećima nalazio put do tih primarnih osjećanja, do onih počesto skrivenih, prostih istina, o kojima govori i Mathilde iz Truffautovog filma.

Otuda su smiješni i nerazumljivi pojedini glasovi purista i snobova koji se zgražavaju nad ovom iskrenom masovnom tugom: oni ne razumiju da ljudi ne tuguju samo za pjevačem, nego i za onim trenucima u kojima su, slušajući njegove pjesme – makar nakratko – mogli biti iskreni i svoji.