U najnovijoj identitetskoj kampanji o bosanstvu i bošnjaštvu, krajnje upitnoj po sadržaju, svrsi i glavnim akterima, a o kojoj se već nekoliko puta pisalo na ovim stranicama, zanimljiv bi, sa aspekta kolektivne simptomatologije, mogao biti jedan drugi problem koji se u njemu ispoljava, ali se javlja i u drugim društvenim debatama.
Taj problem ponešto govori o stanju u kojem su trenutno naše društvo i kultura: a sastoji se u jednoj čudnoj nepomirljivosti, koja ima novi kvalitet, jednoj velikoj ideološkoj ostrašćenosti, koja nije viđena možda još od staljinističke faze jugoslavenskog komunizma, ili antisekularne kampanje koju mahom za vrijeme rata vodili neki radikalni elementi unutar SDA protiv miješanih brakova, alkohola ili proslavljanja Nove godine.
Obračuni u doba relaksacije
Ipak, spomenuti ideološki obračuni odvijali su se u specifičnim okolnostima revolucije, opsade, rata ili neposrednog poraća: otkuda se pak sad javljaju ova recentna prenategnutost, beskrajna zlovolja, isključivost i pojačani resantiman u unutarbosanskim i unutarbošnjačkim razračunavanjima? Da se razumijemo: ovdje ne mislim na kritičke rasprave i polemike koje su neophodne i poželjan element svakog slobodnog i demokratskog društva, i takoreći uvjet njegovog opstanka, nego na one eskalacije u javnom govoru koje poprimaju obrise identitetskih ratova. Usput budi rečeno, fascinantna je ironija u činjenici da takvo međusobno retoričko potiranje dobija novi zamah baš u doba relaksacije, kakvu su na početku svog mandata, kao neku vrstu političke filozofije, u tragikomičnom zanosu, formulirali istaknuti predstavnici političke grupacije, poznate pod imenom Trojka.
Osim vrijeđanja i govora mržnje, koji stvaraju buku na društvenim mrežama i zamagljuju pogled na suštinu pitanja, ovaj princip isključivosti je puno fatalniji kad ovlada i naoko civiliziranim govorom, kad, recimo, jedan javni djelatnik i univerzitetski profesor napiše: „Tek kad budemo Bosanci bit ćemo ono što jesmo. Nakon pada naše srednjevjekovne države bosanski narod su zvali kako je ko htio i kako su nam drugi nametali. Nikada mi nismo sami odlučivali kako bi htjeli da se zovemo. Danas u Bosni nekad jedinstveni bosanski narod nosi tri tuđinska imena a jedino je BOSANAC naše prirodno i logično ime koje nas veže za jezik i državu“. Ili pak: „Ko ne podržava afirmaciju imena Bosanac neka ne priča da voli Bosnu“.
Disjunktivno bosanstvo naspram umjerenog svebosanstva
Ne ulazeći ovaj put previše u sam meritum, zanimljiva je na ovom mjestu mentalna tipologija odnosno stil mišljenja koji se ovdje manifestira, a koji možemo nazvati disjunktivnim. To znači: govornik ovdje stvarnost dijeli na isključivu opoziciju ili-ili; ili sam „Bosanac“ ili nemam identitet ili ne volim Bosnu itd. Da sažmemo: ili je kako ja kažem, ili nije nikako.
Za razliku od umjerenih zagovarača svebosanskog identiteta, koji „priznaju“ postojanje Bošnjaka, Hrvata i Srba kao etničkih ili etnonacionalnih grupa, ali smatraju da je njima nadređeno državno-nacionalno bosanstvo koje treba izgrađivati, ekstremni glasovi, koji su u posljednje vrijeme sve bučniji, žele poništiti već formirane kolektivne identitete i utopiti ih u bosanstvo kao jedinu validnu odrednicu.
Naravno da je to, za razliku od spomenutog umjerenog bosanstva, očigledno uzaludan posao; to je jedna utopija za koju je jasno da se, izuzev metodom zabrane i nametanja, te u uvjetima neke dugotrajne i brutalne diktature, ne može ostvariti. A vjerovatno nije ni poželjno da se ostvari, jer rijetko je konstruktivno poništavati bilo koju stečenu pripadnost, negirati bilo koji sloj identiteta. Vratit ću se na to na kraju ovog osvrta.
Radikali koji igraju u tuđim predstavama
Njemački filozof Helmuth Plessner pokazao je u jednoj svojoj magistralnoj studiji iz 1924. godine, inspiriranoj ideološkim previranjima i političkoj polarizaciji u Weimarskoj Republici, da radikalizam počiva na potpunom jazu nekog političkog ideala i društvene realnosti.
Ideal se pritom predstavlja kao prava i jedina istina, koja proističe iz samih korijena, same suštine bitka, a zatečena realnost, koja se takoreći udaljila od svojih izvorišta, kao „devijantna“, pogrešna ili čak zla. Najlogičniji način da se ta realnost uskladi s vlastitim idealima jeste da se ona nasilno promijeni, u revoluciji, ratu ili nekoj sveopćoj katastrofi ili propasti, slijedeći logiku: kad nije onako kako ja to vidim, bolje da sve (npr. država) propadne, pa da se onda otvori šansa za mene, utopijskog revolucionara, da sve iznova napravim po svom ukusu.
Pošto nasilna promjena često iz objektivnih razloga nije moguća, ostaju za radikalnu agendu propagandne aktivnosti, koje za cilj imaju osvajanje svijesti, preumljenje i konačno neku vrstu političke ili čak identitetske konverzije. To je svakako neizvjestan ali, budući da je nenasilan, naizgled i legitiman oblik političke ili idejne borbe, izuzev ako ne poprimi dimenzije psihološkog ili takozvanog hibridnog ratovanja.
Nekad se u nekim našim raspravama, u kojima se nameće ta logika isključivosti, stiče upravo takav dojam. Sigurno ni oni kojima nije u interesu opstanak bosanskohercegovačke države ne propuštaju priliku da na ovaj ili onaj način dodatno forsiraju takvu polarizaciju. Mnogi javni radikali, vjerski ili politički, svejedno, kao da igraju ulogu u nekoj svojoj ili tuđoj predstavi, kao da zapravo svojim nastupom žele nanijeti štetu onoj stvari za koju se tobože zalažu.
Dramatski karakter bosanskog kulturnog sistema
Ipak, valja primijetiti: ogorčena ideološka isključivost i ovako intenzivna polarizacija u dubokom je neskladu sa fizionomijom bosanskohercegovačke kulture, koja se formirala u prethodnim stoljećima.
Proslavljeni bosanski pisac Dževad Karahasan je u mnogim svojim esejima govorio o tome da je bosanski kulturni sistem dramatskog karaktera, to jeste da postoji napetost između različitih pripadnosti, identiteta, pa i socijalnih slojeva, ali su ti „elementi postavljeni jedan nasuprot drugome i međusobno vezani upravo tom suprotstavljenošću u kojoj definiraju jedan drugoga.“
Oni dakle, kako veli Karahasan, ne gube „svoju primordijalnu prirodu, odnosno niti jednu od osobina koje imaju izvan sistema kojega konstituiraju“ nego upravo suprotno: identiteti se ne poništavaju nego obogaćuju, ne gube svoja svojstva ni svoju posebnost iako stiču neke nove osobine, dakle obogaćuju se novim sadržajima.
Ako je ovaj Karahasanov opis bosanske kulture tačan, onda je logika ideološke i političke isključivosti, osobito na pitanju identiteta, kakvu demonstriraju neki radikalni zagovornici bosanstva, apsolutno neutemeljena u našem historijskom iskustvu; možemo čak reći da je krajnje nebosanska.
Isključivosti iz Srbije i Hrvatske, ali i iz Sarajeva
Umjesto disjunktivnog, našoj tradiciji je uvijek bio bliži integrativni koncept identiteta, u kojem se različite moguće pripadnosti ne isključuju, nego slažu jedna na drugu i jedna uz drugu, pritom uvijek ulazeći u neke nove forme i sinteze.
Integrativni koncept ne slijedi logiku ili-ili nego i-i. Ništa destruktivnije nema nego kad se identitet formira na negaciji i disjunkciji: tako neki desničarski radikali negiraju da je moguće biti, naprimjer, muslimanski vjernik i Evropljanin, ili da se načelno islam i demokratija isključuju.
Posebno je apsurdna i štetna ta disjunkcija u suprotstavljanju bosanstva i bošnjaštva; ali slično vrijedi i za srpsku i hrvatsku pripadnost. Koliko je opasno po same Srbe i Hrvate kad se, pretežno iz susjednih država, iz hegemonijalnih poriva, njihov identitet per definitionem suprotstavlja pripadnosti državi i zemlji Bosni i Hercegovini, proizvodeći kod njih otuđenje od zemlje čiji su sastavni dio, toliko je štetno i kada to čine neki iz Sarajeva, na kakvu god se plemenitu ideju u tom trenutku pozivali.
